Ustaštvo je u Hrvatskoj, nažalost, legitimno. Samo rijetki, tek radi „pokazne vježbe”, i svojevrsnog alibija vladajućima za „grijeh nečinjenja”, budu procesuirani i sankcionirani zbog veličanja simbola fašističkog, ustaškog režima i zločinačke NDH. Ostali, slobodno javno salutiraju uz ustaški pozdrav Za dom spremni, nose crne zastave i majice s navodno HOS-ovim, a zapravo grbom poražene kvislinške NDH, i za to ne snose nikakve konzekvence. Apsurd je što se sve to događa u državi koja po slovu Ustava počiva na antifašističkim temeljima i čiji zakoni zabranjuju glorificiranje ustaštva i njegovih korifeja u javnom prostoru. No, to je samo formalno zadovoljavanje europskih demokratskih, civilizacijskih stečevina, ne i iskreni odnos hrvatske vlasti prema NDH i njezinim zločin(c)ima…
Sramota je da se Domovinski rat i njegovi branitelji pokušavaju staviti u istu ravan s kolaboracionistima nacifašizma koji su trgovali hrvatskim teritorijem za vlastite prljave interese. Sramota je da čak i Plenkovićevi ministri ( Tomo Medved, ali i drugi ) ustaše nazivaju hrvatskom vojskom, i u duhu sveprisutnog povijesnog revizionizma odaju počast njihovim žrtvama kao herojima, a prave heroje narodnooslobodilačke vojske koji su, na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu, izvojevali pobjedu i slobodu hrvatskom narodu, tretira kao izdajnike hrvatskih nacionalnih interesa, jugokomunjare nimalo vrijednije od četnika.
Sramota je da se nacionalistička egzaltacija i falsificiranje povijesti događa gotovo 30 godina od kraja Domovinskog rata, i to uz pozivanje na povijesnu ulogu Franje Tuđmana u stvaranju samostalne hrvatske države, iako je upravo Tuđman još 1992. govorio o tome da “među pripadnicima HOS-a ima hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće, govorio je svojedobno u nekim medijima, da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata”.
„Šta bi bilo od Njemačke– kazao je Tuđman tada- da se nastavila na crnokošuljaškim i smeđokošuljaškim tradicijama i nacističkim oznakama? Prema tome, to je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske. To je nešto što svijet ne može prihvatiti jer današnji svijet se gradi na načelima one ( pobjedničke op.a. ) antifašističke koalicije demokratske, traži se demokratski poredak …”, kazivao je Tuđman.
A onda, godinama nakon njegove smrti, i oni koji se kunu u njegovu ostavštinu paradiraju u crnim uniformama s oznakama poražene ustaške tvorevine, dižu desnicu u zrak i kliču službeni pozdrav ustaškog vođe, poglavnika Ante Pavelića. Zanimljivo, događa se to u vrijeme kada Hrvatsku vodi najveći Europejac među HDZ-ovcima, Andrej Plenković, očigledno i najveći ( pragmatični ) oportunist koji je zbog glasova na desnici de facto dao legitimitet neoustaštvu.
Sav Plenkovićev doprinos suzbijanju nacionalističkih revizionističkih, profašističkih tendencija u Hrvatskoj svodi se na kompromisersko osnivanje Povjerenstva za suočavanje s prošlošću i uvođenje tzv. dvostrukih konotacija kojima se abolira javno uzvikivanje ustaškog Za dom spremni. Plenković je uspio nemoguće- ZDS, nešto što je zakonom zabranjeno klicati u javnom prostoru, proglasio je legalnim na komemoracijama i obljetnicama HOS-a ( ?! ) Jer je taj pozdrav dio njihovog službenog grba, a riječ je o postrojbama koje su aktivno sudjelovale u Domovinskom ratu, pa su i ZDS i hrvatski grb s bijelim početnim poljem, i crne uniforme, pa i mržnjom natopljena “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana”, inače dio ustaškog dekora, postale time znakovlje „hrvatskih branitelja i domoljuba”.
Ta nakaradna logika koliko je prozirna toliko je i plitka, jer HOS je sve to znakovlje preuzeo od ustaške Pavelićeve vojske, i to nimalo slučajno, nego s jasnom namjerom da budu nastavljači politike NDH. Jedne poražene kvislinške tvorevine s rasnim zakonima i koncentracijskim logorima, koja je rasprodavala hrvatski teritorij, koja je paktirala s fašistima i nacistima, a njezin poglavnik, kad je zagustilo pobjegao glavom bez obzira ne mareći ni za državu, koju je opljačkao, ni za one koji su joj kao takvoj, izdajničkoj, služili.
Nijedan ozbiljan, pogotovo europski, političar ne bi 2024. slijedio tu paradoksalnu, nakaradnu logiku HOS-a i kukavičluk Povjerenstva koje nema smjelosti ni autoriteta da se suoči s istinom i donese odluke koje će pomoći da se zaustavi regresivne, revizionističke tendencije veličanja poraženog režima. Zbog ono nešto ultradesničarskih glasova na izborima…
U ozbiljnoj državi, a Hrvatska to evidentno nije, uz zakon koji zabranjuje, makar i s dvostrukim konotacijama, javno uzvikivanje ZDS kao pozdrava jedne zločinačke tvorevine, Thompsonu ne bi bilo moguće postati najvećom estradnom zvijezdom na domaćoj sceni s pjesmom Bojna Čavoglave koja počinje upravo pozdravom ZDS, a nezaobilazni je dio njegovog koncertnog repertoara, unatoč tome pokliču i pozivanju na mržnju i netrpeljivost prema gubitnicima u Domovinskom ratu, i to tri desetljeća nakon njegova završetka!
A to što uglavnom mladi ljudi, koji se, mahom, u vrijeme rata nisu još ni rodili, hodočaste na Thompsonove koncerte, posljedica je toleriranja ekstremnog nacionalizma i sustavnog rehabilitiranja ustaštva, od Tuđmanovih, do Plenkovićevih dana. Doduše, kako rekosmo, Tuđman je makar imao petlje novoustaše u uniformama HOS-a prizemljiti, delegitimirati kao dio samosvojne postrojbe HV-a, mogli su se samo priključiti legalnoj hrvatskoj vojsci ili razoružati. Plenković, da je danas u prilici donijeti takvu odluku, za to sigurno ne bi imao smjelosti. Naprotiv, on je HOS-u vratio ustaški legalitet.
To je poraz za jednu EU državu koja se naziva demokratskom, čija se vlast poziva, naravno, samo formalno, na antifašističke temelje koji su u nju utkani, a istodobno s prezirom i krajnjim nepoštovanjem odnosi prema antifašistima, partizanima, borcima NOB-e iz Drugog svjetskog rata. Paralelno s time, proglašavajući ustaše „hrvatskom vojskom”. Za koga se i gdje ta vojska borila?
Konačno, u ozbiljnoj državi ne bi bilo moguće ni da tim jednog mega popularnog domaćeg glazbenika poručuje, ne samo predsjedniku države i pučkoj pravobraniteljici koji su veličanje ustaštva na Thomsonovom nastupu u Imotskom najoštrije osudili, nego i ukupnoj hrvatskoj javnosti, da s tim neće prestati ! Valjda, jer se na njih hrvatski zakoni ne odnose…
Tragično je da se u državi koja se ustavno definira kao utemeljena na antifašizmu, upravo taj njezin antifašistički doprinos pobjedi u Drugom svjetskom ratu sustavno zatire i negira, a mladim ljudima treba objašnjavati tko su bile ustaše i što je ostavština NDH koju u svom neznanju ili pogrešnom, iskrivljenom obrazovanju- slave. I što je najgore, ništa od toga nije slučajno, ali uz ovakvu vlast, koja kod kuće koketira s ustaštvom, a vani prodaje maglu navodne privrženosti tekovinama europske antifašističke tradicije, hrvatski je “slučaj” neizlječiv.
