SDP je nakon hazarderske igre na nacionalnim izborima sa Zoranom Milanovićem, koja se pretvorila u neuspjeh, preživio europske izbore u boljem “zdravlju” negoli su i sami očekivali. Četiri mandata, koliko su dobili i na prošlim izborima, drži ih na površini a ne pod vodom, što im omogućava da u miru pospreme vlastitu kuću a da se pritom ne udave u prašini koja se na nju nataložila. Peđa Grbin je pokazao da drži do riječi i po završetku izbora za Europski parlament najavio unutarstranačke izbore na kojima se neće kandidirati ni za jednu stranačku funkciju, referirajući se tako na vlastito obećanje da neće biti predsjednik ukoliko SDP s partnerima nakon parlamentarnih izbora ne uspije formirati Vladu. Nisu uspjeli i Grbin odlazi s čela stranke, a tko će ga naslijediti ovog trenutka doista nije moguće reći.
Peđa Grbin je s Milanovićem zaigrao “ruski rulet”, sebe ponizio, njega uzvisio, odrekao se svog autoriteta u stranci da bi potpuno iracionalno ojačao njegov, pretvarajući ga, iako na poziciji šefa države, u lidera opozicije. Pritom Milanović nije ni pomislio odreći se svoje predsjedničke funkcije, nije želio riskirati ništa, ali dobiti sve, dok je Grbin u tu samoubilačku igru uložio sve i sve – izgubio. Pokušaj da predsjednika države promovira kao kandidata za premijera od početka je bio osuđen na propast, ne zato što Milanović ne bi mogao biti kohezivni faktor opozicije već homogenizirane oko oportunosti izbora Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika, nego zato što je htio sjediti na dvije stolice, svjestan da njegov “cunning plan” možda neće uspjeti, pa i zato što je neustavan.
Šok koji je Milanovićevim ulaskom u kampanju za parlamentarne izbore proizveden, mobilizirao je biračko tijelo i doveo do povećane izlaznosti, ali čak više desnice nego ljevice. Jer, dio lijevog biračkog tijela nije bio impresioniran pokušajem predsjednika Republike da s te pozicije vodi bitku za premijera…
Da je iz tog prevrata Grbin izašao kao pobjednik, svejedno ne bi mogao tako ostvaren uspjeh kapitalizirati, jer bi Ustavni sud sasvim izvjesno povukao pitanje ustavnosti Milanovićeve kandidature i na tome vjerojatno osporio i izborni rezultat SDP-a i partnera. No, rezultat je bio ispod očekivanja dvojca Grbin-Milanović koji su svoj “cunning plan” smislili u tajnosti, bez znanja članstva, pa čak i ljudi na bitnim stranačkim dužnostima. Grbin i SDP su ostali daleko izvan prilike da formiraju Vladu, pa su pokušavali i s ljutom desnicom kolaborirati kako bi onemogućili HDZ da po treći put poentira. Znamo kako je sve to završilo. Milanović je ostao na Pantovčaku, kao da se ništa nije dogodilo, vjerojatno se priprema za novu predsjedničku kandidaturu, i u tome je njegov plan da ne daje ostavku na Pantovčaku bio doista “cunning”, ali samo za njega.
Grbin se povlači, ne pretendira više ni na jednu dužnost u stranci, pa se neće ni kandidirati. Ostaje u SDP-u gotovo kao- promatrač.
Predsjedništvo SDP-a odlučilo je predložiti Glavnom odboru stranke da se izbori za novo vodstvo provedu 14. rujna, iako su neki smatrali da ne bi trebalo s tim oklijevati, nego novo vodstvo izabrati već u ljeto, tijekom srpnja.
Ni časa ne časeći, Siniša Hajdaš Dončić je, kao u onim čuvenim natječajima “najbrži prst”, trenutno objavio svoju kandidaturu za budućeg šefa SDP-a. Vjetar u krila daje mu 21.765 preferencijalnih glasova koje je dobio kao nositelj liste u 3. izbornoj jedinici na nedavnim parlamentarnim izborima. Navodno, najviše od svih SDP-ovaca.
Kao svoju prvorazrednu vrlinu ističe uključivost, nesvadljivost, sposobnost da komunicira sa svima, što može implicirati i da bi bio spreman otvoriti SDP i za neke kojima su svojedobno vrata stranke bila čvrsto zabravljena.
Hajdaš Dončić već duže vrijeme figurira kao kandidat za prvog među SDP-ovcima, ali nekako se njegova kandidatura ne percipira dovoljno ozbiljno. Zbog osebujnog Hajdaševog načina izražavanja, dvosmislenih, nedovršenih rečenica, potrebe da bude duhovit na način koji malo tko razumije. Ukratko, ako je Siniša Hajdaš Dončić najbolje što SDP ima, to ovu stranku zasigurno ne vodi ka uspjehu i priželjkivanom osvajanju vlasti. Njemu je i ovako dobro…
Uz sve, Hajdaš Dončić kotira kao jedan od najvećih apologeta Zorana Milanovića, što za ozbiljan oporavak i ozdravljenje SDP-a nije dobrodošla karakteristika. Jer, što se prije SDP osamostali i oslobodi Milanovićeva tutorstva, to su im veće šanse da se revitaliziraju i pridobiju nove, osobito mlađe, članove i simpatizere. Bez njih, SDP će nastaviti vegetirati u oporbi…
Tonino Picula nije decidirano potvrdio da će se ponovo natjecati za vodeću poziciju u SDP-u, tek je na to pitanje neodređeno kazao: “Nikad ne reci nikad!” Njegov najveći problem je što i dalje misli da može voditi stranku iz Bruxellesa ( Strasbourga ), jer je ponovo, velikim brojem preferencijalnih glasova s dna liste izborio mandat zastupnika u Europskom parlamentu. No, takav stav, kako smo vidjeli, nije se isplatio ni Milanoviću, a osvetio se na prošlim izborima za šefa SDP-a i njemu, pa doista nema logike i dalje zagovarati model koji ne ne prolazi.
Picula bi, da je spreman odreći se bruxelleskog mandata i svega što on donosi, s obzirom na veliko iskustvo, znanje i ugled i kod građana i u europskoj administraicji, mogao biti dobar predsjednik SDP-a, ali o tome ne vrijedi razgovarati uz ograničenja koja je sam postavio, dokazujući da mu SDP ipak nije prva briga…
Mnogi misle da bi najbolji izbor bila Mirela Ahmetović, drčna, elokventna, britka SDP-ovka s Krka koja se etablirala kao kritičarka vlasti bez dlake na jeziku i figa u džepu, bez kalkulacija i kočnica. Naravno, nisu to u politici uvijek i najpoželjnije osobine, ali vjerodostojnost i hrabrost čine je svakako ozbiljnom kandidatkinjom od koje bi se s pravom moglo očekivati više nego od nekih drugih takmaca za ovu stranačku poziciju. Već je sudjelovala u ovakvoj utamici prije četiri godine, a neizravno je potvrdila da bi se mogla ponovo u njoj okušati ( izjavila je da u izborima za novo vodtvo sasvim sigurno neće biti statist ). SDP dosad nije imao ženu predsjednicu stranke, što na neki način govori da je to još uvijek, čak i za SDP, prostor muškog dokazivanja, što je, možda, otežavajući faktor u njezinom eventualnom izboru.
Slično je i sa Sabinom Glasovac, koja je još jedna vrijedna, istaknuta žena SDP-a, ali ne do mjere da bi joj članstvo ukazalo povjerenje i čast da vodi stranku. Glasovac je prominentna SDP-ova saborska zastupnica, koja, nažalost, u zadnje vrijeme ostavlja dojam kao da se umorila od svega, kao da joj je politike i njezine uloge u njoj, dosta.
Jedina SDP-ovka koja bi u ovom trenutku mogla relativno lako dobiti potporu članstva za šeficu stranke je Biljana Borzan, pogotovo nakon više od 83 tisuće preferencijalnih glasova koje je dobila na izborima za EP ( nakon Plenkovića, najviše ). Ali, Borzan nije zainteresirana biti na čelu svoje stranke. Radije se u EP-u bori za prava potrošača ( umjesto, recimo, za radnička ) po čemu je postala prepoznatljiva i općeprihvaćena, neovisno o ideološkim preferencijama građana. Biti eurozastupnica puno je komfornije, isplativije…A to govori i o specifičnoj težini ove kandidatkinje koja iako uživa veliku popularnost, nema liderskih osobina ni posebne karizme. Njoj se njezin praktičan angažman u EP-u, na konkretnim problemima i pitanjima koja tangiraju sve građane, naprosto honorirao, ali je to ne čini prvorazrednom kandidatkinjom za čelnicu SDP-a. Da ima volje i želje mijenjati i reafirmirati SDP kao njegova predsjednica, to bi bila druga stvar.
Naposljetku, kao mogući pretendenti na mjesto šefa SDP-a spominju se i koprivničanin Mišel Jakšić ( 38 ), najmlađi među potencijalnim kandidatima, te njegov kolega iz Ploča Mišo Krstičević. Obojici nedostaje velikih utakmica u nogama, šira prepoznatljivost ili makar neki krupan politički potez koji bi ih snažnije promovirao. Naravno, to im nužno ne trebaju biti otegotne okolnosti i nijedan nije bez šanse. Ali, SDP je u svojoj suštini stara stranka koja funkcionira na stari način, čvrsto se drži (starih ) autoriteta ( u ovom slučaju Zorana Milanovića ) kao invalid za štaku. Stoga bi bilo realno očekivati da Hajdaš Dončić dobije najveću potporu članova, što za neki novi, moćniji, reformatorski i uistinu lijevi SDP, i nije neka sreća.
Sreća bi bila da se SDP vrati svojim lijevim identitetskim politikama s predsjednicom ili predsjednikom nove generacije i autentične reformatorske motivacije. Za to, pak, treba puno sreće…
(foto SDP)
