Neovisni novinarski portal
12.7.2024.
'rvatska / izborište / POLITIKA
Opojni miris vlasti: Kampanju vodili na rušenju HDZ-a, a sad bi s njim formirali vlast?!

Opojni miris vlasti:
Kampanju vodili na rušenju HDZ-a, a sad bi s njim formirali vlast?!

Hrvatska se nakon izbora 17. travnja pretvorila u poprište svojevrsnog političkog trilera. S  dramaturški napetom radnjom u kojoj se, po tko zna koji put osobni interesi stavljaju iznad općih, a volja birača izražena na izborima može objesiti mačku o rep. Mnogi od onih koje su građani izabrali spremaju se  rasprodati stečeno povjerenje za judine škude Plenkovićeve ( HDZ ) vlasti, iako su cijelu izbornu kampanju gradili na antihdz retorici i navodno antikorupcijskoj politici u koju su se zaklinjali. A sada bi i sami u njoj, bez kompleksa i srama sudjelovali, dijeleći vlast s korifejima koruptivno-klijentelističkog modela vladanja zemljom. Cijela oporba, bez ostatka, birače je uvjeravala da je spremna na sve samo da se s vlasti sruši HDZ. Sada su neki od njih još spremniji pregovarati s tim istim Plenkovićevim HDZ-om o formiranju nove vlade.

Fragilni principi i opojna vlast

Jer, kako je davno govorio Krleža, “politički principi, koliko god oni bili veliki, često puta su tek fraze u kljunu papige”. Principi su fragilna stvar u hrvatskoj politici, a licemjerje i konvertitstvo- konstante. I kod novog slaganja vladajuće većine ne treba se ničem drugom nadati. Vlast je opojna droga i malo tko je se zasiti, obično se o njoj postaje ovisan. Spreman na sve da je se domogneš. Nekmoli žrtvovanja principa.

Prvi iz kontigenta navodne antihdz oporbe koji je u iskušenju a bez kojeg, kako izgleda, ni ljevica ni desnica ne mogu formirati vlast, je Domovinski pokret, koji bi, realno i pragmatično mogao brzo pokleknuti. I “suverenisti”, koji su na izbore izašli zajedno s Mostom, ako je suditi po “govoru tijela” Marijana Pavličeka, rado bi Plenkoviću pružili ruku, ali ih sprječava konsenzus na koji su se obvezali Mostu. O tome će morati zajedno odlučiti. Most, pak, i dalje njeguje snažan animozitet prema Plenkoviću, ali ne toliki koliki Plenković pokazuje prema njima..

Sa osvojenih 14 mandata Domovinski pokret je, kako se i predviđalo, najpoželjnija udavača u formiranju vladajuće većine i buduće Vlade. No, što je s obećanjima koja su u kampanji davali biračima i na njima dobili mandate? Nisu li bili žestoki oponenti HDZ-a, dio tzv. antihdz pokreta koji je imao za zajednički cilj rušenje Plenkovića s vlasti?

Nakon izbora, situacija se radikalno mijenja, a od kritičara, Domovinski pokret se lako i brzo može pretvoriti u novog partnera, navodno, odioznog im AP-a. Ali, “kvaka 22” je da ne žele SDSS u tom možebitnom savezu ni pod razno. Stoga bi se moglo dogoditi, ne promijene li mišljenje, da ono što je Plenkoviću nekoć bio Most, koji se tada urušio u vlastitom neiskustvu i političkom neznanju, sada bude Domovinski pokret koji će se lomiti ( pogotovo Penava ) između želje za očuvanjem vlastite principijelnosti, i ambicije da bude dio vlasti.

Ne bude li AP mogao formirati većinu bez zastupnika DP-a koji će poduprijeti njegovu treću vladu za redom, Penava i ekipa neće bježati od ucjena i ultimatuma koje su najavili i prije početka pregovora, pa nije nimalo iracionalno pretpostaviti da bi mogli završiti kao Most. Plenković nije od onih koji trpe manje i slabije od sebe, pogotovo kad mu pokušaju nametati svoja pravila igre. No, vidjet ćemo. Obje stranke su najavile početak razgovora ovog tjedna, kontakti su uspostavljeni, uvrede zaboravljene. Ovo je nova priča, nova pravila. Naposljetku, Penava i Radić su dva različita profila, iza njih su i različita politička iskustva, vjerojatno i različita motivacija za dogovor.

Častili se uvredama, a sad dogovaraju partnerstvo …

Penava je drčniji, robusniji, ne bira sredstva u političkom obračunu, kadšto se čini da svoje poteze namjerno radikalizira kako bi proizveo snažniji efekt i djelovao uvjerljivije u onom što verbalizira. Penava je izvorni HDZ-ovac koji se odmetnuo od stranke razočaran Plenkovićevom percepcijom njegovih potencijala i pozicije koju misli da zaslužuje, a svakako politikom AP-a, do mjere da ga je u kampanji etiketirao kao veleizdajnika, i Vukovar, u kojem “stoluje”, izlijepio uvredljivim plakatima s kojih se Plenković smiješi u trolistu s Pupovcem i Stanimirovićem, ujedinjenim tobože u proslavi pada Vukovara. Takva bizarna montaža nadilazi i minimum dobrog ukusa, čak i u predizbornoj kampanji. No, “častili” su se obostrano…

Kako je uoči izbora pisao Nacional, navodnim edukativo-motivacijskim govorom stranačkom članstvu, njih oko 300 okupljenih,  Plenković je za DP  kazao da su to “kvarni, zli ljudi s kojima nećemo imati posla…” A tek “taj Penava, moja pokojna baba bi mogla biti gradonačelnica Vukovara”, govorio je tvrdeći da je za sve što je u tom gradu napravljeno, novac dala država i svaki dan ga daje, “a sam Penava nije napravio ništa, nula, i uzeo na sebe žrtvu ljudi kojih nema”.

Koristio je i profane fraze o tome kako ih ne treba zavarati da je Domovinski pokret “desno”, jer rušili su Kolindu Grabar Kitarović i doveli Milanovića, a sutra bi rušili i HDZ.

DP-ovci su još dobro i prošli, jer na istom je stranačkom sijelu Plenković za Most-ovce rekao da su prije za Vrapče nego za  Gornji grad. “To su bolesnici, na njih nećemo računati“, čuje se na audio snimci koju je potajno snimio jedan član HDZ-a i dostavio medijima.

Kada se snimka pojavila u javnosti, DP-ov “gazda iz sjene” Mario Radić, nije imao nimalo razumijevanja ni olakotnih okolnosti za Plenkovićeve uvrede, a pogotovo za optužbe da je puštanje snimke u javnost zapravo diverzija DP-a.

To je diverzija njegove politike te konačni slom njegove politike, jer ljudi to više ne mogu slušati– ljutito je komentirao Radić tada, pozivajući sve one koji su “ucijenjeni da zbog radnog mjesta moraju, protiv svojih uvjerenja, glasati za stranku na vlasti”, ne moraju glas dati DP-u, samo neka prekriže listić. Sada je, međutim, puno benevolentniji prema Plenkoviću i vidno zainteresiran za njegovu ponudu.

Penava je u Plenkoviću još jučer vidio novog Ivu Sanadera, distancirao se od bilo kakve veze s njim i kao pojedinac i kao predsjednik DP-a. Sada, pak, iz “pokreta” dolaze umjereniji, načelni tonovi koji vrata stranke drže otvorenima, pa čak i za mrskog AP-a i njegove “danajske darove”.

DP na visini zadatka. Kojeg ?

Uoči početka pregovora s AP-om, oglasili su se priopćenjem u kojem kažu:

“Domovinski pokret priprema ključne programske točke koje su uvjet za moguće dogovore. Mi nismo trgovci foteljama, takav razgovor ne vodimo i odbacujemo. Točno je da nas zovu sa svih strana, ali budite sasvim sigurni da mi, ni pod koju cijenu nećemo iznevjeriti ne samo svoje birače, mi nećemo iznevjeriti hrvatski narod”, poručuju.

Prije toga je i njihov zastupnik Stjepo Bartulica, govoreći o mogućem sudjelovanju u formiranju vladajuće većine, znakovito izjavio da će DP biti na visini zadatka. Što to znači? Što vide kao svoj zadatak, i što je u njegovoj percepciji “visoko”? Čime bi iznevjerili hrvatski narod? Ostaje li DP na tragu svojih izbornih poruka i uvjerenja da je za Hrvatsku najbitnije srušiti vladavinu AP-a i HDZ-a, ili misli da ulaskom u savezništvo s njima može podrivati HDZ-ov sustav iznutra, kao što su to nekoć govorili kvazi neprijatelji komunističkog sustava?

Ako Penava i izabrani zastupnici DP-a ostanu nepokolebljivi oko neprihvatljivosti suradnje sa SDSS-om, hoće li Plenković tražiti partnere, kako neki misle, u liberalnom bloku, pridobijajući pojedince, ili će individualnim vabljenjem DP-ovaca ići na razbijanje “pokreta”? Ima li izgleda da se DP odupre sirenskom zovu vlasti, pogotovo neki među njima ( primjerice Igor Peternel ) , i žrtvuje priliku da bude dio vlasti za račun principijelnosti? Ili za poziciju mandatara koju bi Penavi, navodno, mogla ponuditi lijevo-liberalna opcija vezujući ga čvršće u antihdz koaliciju, o čemu se također spekulira?

Ok, u strasti kampanje uvijek se kaže koja više, ali Plenković je u kontinuitetu malo – previše. Nakon početne nervoze u noći izbora, pribrao se i vratio na stare staze nepodnošljive lakoće omalovažavanja svih koji nisu s njim, nekmoli koji su protiv njega. Nakon trećeg mandata s tim čovjekom na čelu Vlade, Hrvatska sigurno neće biti bolja, ni moralno, ni duhovno, a kad se iscrpe EU-sredstva- ni materijalno. A svakako neće biti demografski zdravija i konsolidiranija. Otići će i ono malo sposobnih, obrazovanih i svjesnih vlastitih mogućnosti koje u svojoj zemlji, bez plave HDZ iskaznice, ne mogu ostvariti.

Novi izbori (? )

Što će činiti “manjinci” koji se Plenkovića drže kao pijan plota? Imali su u dva protekla mandata, tvrde obostrano, izvrsnu suradnju. Svih osam zastupnika nacionalnih manjina, kako su objavili, jedinstveni su u stavu da će se držati zajedno, da neće dozvoliti da ih cijepaju na podobne i nepodobne. Dakle, što se njih tiče, Plenković ima ponudu “uzmi sve ili sve ostavi”. Za Plenkovića su preferirani partneri, a onaj tko s njima ne želi ni za stol, a kamoli dijeliti vlast, vjerojatno neće na ultimatumu profitirati.  Zastupnici nacionalnih manjina Plenkovićev su sanitarni kordon prema tvrdoj desnici koja jača, jer je njegova misija ( na koju se navodno obvezao čelnicima EU ) europeizacija HDZ-a,  a ne njegovo radikaliziranje. Njih se neće odreći tako lako, a svi su izgledi da neće ni morati. Uvijek ima raspoloživih kandidata za ulazak u Vladu. Ako dogovori DP-a ne uspiju ni s HDZ-om ni s lijevo-liberalnom koalicijom, uvijek ostaje opcija novih izbora. A to znači sasvim sigurno i značajno manji odaziv birača koji će se u tom slučaju osjećati prevareni, a ne motivirani još jednom glasati.

Ergo, ne događa se ništa novog. Sve smo već vidjeli. Novo je jedino povijesno interveniranje Ustavnog suda u postizborni proces slaganja parlamentarne većine i formiranja nove vlade, eliminacijom Milanovića i kao mandatara i kao mogućeg premijera zbog kršenja Ustava.

Veća drama bi bila da je USUD takvu odluku donio u okolnostima relativne pobjede lijevo-liberalne koalicije Rijeke pravde, a ne HDZ-a i partnera, ali teorijske mogućnosti da i ta opcija prikupi magičnih 76 potpisa zastupnika i formira većinu, još uvijek postoje. I nije problem tko će pregovarati u ime lijeve koalicije, pa čak ni tko će biti mandatar ili potencijalni kandidat za premijera, sporno je što Ustavni sud nije reagirao u realnom vremenu, na prvo Milanovićevo kršenje Ustava nakon što je već upozoren na moguće konzekvencije. Zašto su čekali rezultate izbora, i što bi Sud učinio da je HDZ izgubio 17. travnja, bi li poništili te izbore i proglasili ih neregularnim zbog Milanovićevog upada u izborni proces s pozicije predsjednika Republike, unatoč ocjeni da to nije značajnije utjecalo na izborni rezultat? Jesu li se pribojavali da bi takva odluka, prije izbora, utjecala na sam rezultat, smanjujući šanse HDZ-u, a povećavajući ih SDP-u kao svojevrsnoj žrtvi takve intervencije USUD-a?

USUD kao nadinstitucionalni arbitar

To nažalost nikad nećemo saznati, ali sad imamo odluku ( zapravo još jedno upozorenje ) Ustavnog suda kojim je Milanović eliminiran iz procesa i kao mandatar i kao kandidat za premijera, čak i da podnese ostavku, što je dalo dodatni vjetar u krila i olakšalo Plenkoviću pregovore o sastavljanju buduće vlade. Takvo ponašanje ključne pravosudne institucije, a ne tek Milanovićeve ( ne)mogućnosti u postizborju iz kojeg je isključen, izaziva zabrinutost. Nema odgovora USUD-a zašto su čekali izborne rezultate da bi Milanoviću opalili “šamarčinu” zbog kršenja Ustava, a takva nedorečenost nekog pravosudnog tijela samo pojačava sumnje u njegovu nepristranost.

Parlamentarna većina slaže se u sjeni sporne intervencije Ustavnog suda i to temeljem nečeg što ima formu upozorenja, a ne odluke, iako s radikalnom kaznom koja nigdje u Ustavu ili Ustavnom zakonu nije predviđena.

Za Milanovića, enfant terriblea hrvatske politike, još uvijek nije sve izgubljeno. Predsjednički izbori tek su potkraj godine, a ozbiljnije konkurencije na ljevici nema. Nedvojbeno je da bi bilo kudikamo primjerenije, pa i poštenije, da je Milanović ušao u kampanju za parlamentarne izbore nakon što je podnio ostavku na mjesto šefa države. Ovako, doživio je treći poraz od Plenkovića, što ga samo dodatno frustrira i čini agresivnijim, a cilj  nije postigao. Štoviše, izgubio je  mogućnost bilo kakvog utjecaja na formiranje buduće vlade, potencijalno otežao i svoju novu utakmicu za šefa države, a sve to primarno je posljedica njegove sklonosti igrama na rubu koje mu se nikad nisu isplatile.

I da zaključimo epizodu recentnih izbora: Milanović je objektivno govoreći saučesnik u ovoj ustavnopravnoj vratolomiji jer ju je svjesno isprovocirao infantilnim, prgavim ponašanjem u stilu “meni nitko ništa ne može”. Nitko razuman neće tvrditi da Milanović nije kršio upozorenje USUD-a kada je, prigodno, baš tijekom kampanje za parlamentarne izbore obilazio Hrvatsku uzduž i poprijeko predstavljajući se premijerskim kandidatom lijevo-liberalne opcije Rijeke pravde i imenujući svoje potencijalne ministre. No, zanimljivo je da sud nikad nije donio odluku kojom bi konstatirao da je predsjednik Republike kršio Ustav, ali ga to nije spriječilo da nakon izbora i de facto poznate konfiguracije buduće vlasti, Milanoviću odsječe svaku vezu s procesom konstituiranja vlade. Pa čak i da dade ostavku.

Sve je moguće…

Bio je to pokušaj Ustavnog suda da se nametne i narodu i politici, da se izdigne na nepripadajuću razinu s koje formalno ne odgovara nikome. Ali USUD nije nezavisan, i u tome je paradoks. Ustavni sud je de facto političko tijelo jer je strukturirano političkim dogovorom, a ne po profesionalnim kriterijima. Da u USUD dolaze najbolji i najuspješniji kadrovi iz pravne struke, mnogima iz ovog i ranijih saziva suda ne bi tu bilo mjesta. I otud izvire njegova privrženost političkim tutorima, a ne Ustavu čijim se čuvarom predstavljaju. Ustavni sud se postavio poput kakvog nadinstitucionalnog arbitra. Teško se oteti dojmu da je time pogodovao HDZ-u, jer je dio biračkog tijela svoje glasove dao oporbenim strankama upravo zbog najavljene kandidature Zorana Milanovića kao kandidata za premijera, čime je, uz ostalo, značajno mobilizirano i biračko tijelo, pa smo imali iznimno visoku izlaznost na izbore.

Predsjednik Republike intervenciju USUD-a smatra pripremom za državni udar, za neku buduću situaciju u kojoj bi voljom birača Plenković i HDZ bili deložirani s vlasti, a onda se pozvali na odluku Ustavnog suda i jednostavno odbili otići. Takav scenarij čini se nevjerojatnim, ali, znamo gdje živimo, znamo tko upravlja svim ključnim institucijama u državi i kakvo je nasljeđe HDZ-ove vlasti, pa je, dakle, sve moguće.

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI