Ostavili smo iza sebe još jedne parlamentarne izbore koji su premašili sva očekivanja što se tiče izlaznosti. Što smo zapravo izabrali još ne znamo jer kao što znate, pobjednika nema. I dok se trenutno igraju pregovaračke igrice i slažu dobitne kombinacije za toliko željenu većinu u Saboru teško se oteti dojmu da će oni koji su birali opet izvući deblji kraj.
Što se tiče same predizborne kampanje ona je bila toliko isprazna i nemotivirajuća da imamo sreću što nije duže trajala. Kao i pred svake izbore naslušali smo se bedastoća, uz nezaobilazna obećanja i prazne fraze, i baš kao za svake izbore političari su se više bavili nekim ideološkim pitanjima, nego stvarnim problemima građana.
Baš kao i sve kampanje do sada, osobe s invaliditetom su bile uglavnom nevidljive baš kao i njihovi brojni problemi. Nije ih tako reći bilo ni na izbornim listama. Niti su imali koga izabrati jer očito naše političare ne zanimaju problemi zajednice koja broji više od 500.00 tisuća ljudi koji više preživljavaju, nego što žive.
I ne, nisu dosta pusta obećanja i polovična obećanja. Nije dovoljno samo pravo na osobnog asistenta, a asistenta uglavnom nigdje ni za lijek. Što znači inkluzivni dodatak ako se njime ne mogu pokriti ni osnovne životne potrebe osobe s invaliditetom? Što znači pravo na rehabilitaciju ako se to pravo čeka mjesecima? Zašto se osobe s invaliditetom motiviraju na školovanje ako poslije toga ne mogu biti konkurentne na tržištu rada?
Od izbora do izbora već godinama slušamo iste priče i obećanja, bez ikakve želje za stvarnim promjenama jer ovoj su zemlji potrebne ozbiljne promjene ako želimo dobro i kvalitetno svi skupa živjeti. Osobe s invaliditetom baš kao i svaki građanin ove zemlje imaju pravo zahtijevati od političara da se krenu baviti stvarnim problemima, jer politika mora biti u službi naroda, a ne političara.
