Raspušten je 10.saziv Hrvatskog sabora. Teško da je ijedna odluka dobila toliko glasova zastupnika ( 143 ) kao ova o raspuštanju, i kao da su je svi jedva dočekali. Možda hrvatski građani najviše. Nije ovo bio saziv koji se svojim konstruktivnim i predanim radom proslavio. Naprotiv. Sabornica je često zjapila prazna, zastupnici su znali govoriti i tek pred dvoje-troje kolega, a razina političke kulture i komunikacije nije bila nikad niža. Relevantnost i samostalnost parlamenta nikad manja. Sve ključne odluke donesene su drugdje ( u kabinetu AP-a, Vladi, na Predsjedništvu HDZ-a, u dogovoru s koalicijskim partnerima ), a Sabor ih je, standardno, samo potvrđivao.
Unatoč nikad negativnijem narativu u sabornici, izražavanju otvorenog neprijateljstva između pozicije i opozicije, predsjednik Sabora Gordan Jandroković zastupnicima je kurtoazno poželio da ih se što veći broj vrati i u novi, 11. saziv parlamenta, a do tada, poručio im je, mogu se slobodno raspustiti koliko god žele. Kao da nisu bili “raspušteni”i do sada…?!
Za finiš mandata zastupnicima su “podmetnuta” trula jaja po kojima će se ovaj saziv Sabora dugo pamtiti. AP je silom, oslonjenom na onih 77 ruku koje nepogrešivo slijede naputke “velikog vođe”, instalirao suspektnog suca Visokog kaznenog suda Ivana Turudića na dužnost Glavnog državnog odvjetnika. Činilo se da je za AP njegov izbor pitanje života ili smrti, pa se doimalo kako bi na njemu jednako inzistirao ma i da je otkriveno kako je ne samo miljenik kriminalnog miljea, nego da je i sam njegov važan dio. Tko zna bi li Turudić ikad bio Plenkoviću prihvatljiv da se u transkriptima poruka između Josipe Rimac i Gabrijele Žalac nisu pojavili i iniicjali AP…
Ali, sve se preokrenulo otkako se AP našao usred koruptivnog skandala svojih bivših stranačkih uztdanica. I nije iznenađenje da HDZ staje iza takvog, kompromitiranog kandidata za ključnu pravosudnu dužnost. Nije čudo ni da su koalicijski partneri poput, navodno liberalnog, karijerističkog uhljeba kakav je Dario Hrebak ili pak, snishodljivi kvazi demokršćanin koji se drži Plenkovićevih skuta onako grčevito kako to dijete čini s majčinima, odiozni Hrvoje Zekanović, svjestan da ga u političkom smislu nema bez AP-a, srčano branili i izglasali Turudića . No, kad je riječ o zastupnicima nacionalnih manjina, koji se u savezu s Plenkovićevom bratijom, koja im je do jučer najprimitivnijim, ostrašćenim nacionalizmom otvoreno radila o glavi, ponašaju kao veći katolici od Pape, sigurniji i pouzdaniji od svih koalicijskih partnera, ma o čemu se glasalo, možemo samo kazati da su to ljudi koji su se pri punoj svijesti odrekli vlastitog integriteta i mišljenja u korist očuvanja vlasti. A što su za to dobili? Zapravo, što su dobili pripadnici nacionalnih manjina koje u Saboru zastupaju? Ništa! Mnogi od njih, osobito u “krajini”, žive u uvjetima nedostojnim čovjeka, bez struje, vode, ceste, prihoda, doslovce od milostinje i skrbi dobrih ljudi, susjeda.
Što “manjinci” kažu sami sebi kad se pogledaju u ogledalo nakon što su glasali za Ivana Turudića, e da bi zasjeo na čelo DORH-a, iako je nepobitno utvrđeno da se tajno sastajao s optuženikom i bjeguncem od hrvatskog pravosuđa, Zdravkom Mamićem? Je li im neugodno što su saučesnici u izboru na mjesto glavnog državnog odvjetnika osobe koja besramno laže hrvatskoj javnosti da se s optuženikom dugo nije vidjela, jer sada je njegov status bitno drugačiji i protiv njega se provodi istraga, a samo koji minut prije negoli je javno izgovorio tu besramnu laž rastao se od svoga starog, optuženog “drugara”? Kako su se osjećali kad su davali svoj glas kandidatu za jednu od najvažnijih funkcija u državi, nakon što su, kao i cijela hrvatska javnost, pročitali njegovu “prijateljsku”prepisku s bivšom državnom tajnicom Josipom Rimac ( danas Pleslić ), u kojoj jedno drugome tepaju “lipoto” i “radosti”? Je li moguće da ni njima, baš kao ni AP-u, sve to nimalo ne smeta i da doista vjeruju kako su glasali za najboljeg, najstručnijeg i najčasnijeg kandidata?
No, dobro, tako je, kako je, i to je teret koji će na savjesti nositi zastupnici koji su ga podržali, baš kao što će iz ovog mandata Sabora ponijeti u svoju političku dotu i nečasno pristajanje uz tzv. Lex AP, odnosno izmjene Kaznenog zakona kojima će se curenje informacija iz istraga, ubuduće kažnjavati s do tri godine zatvorske kazne. Jasno je da se tu radi o zastrašivanju i ušutkivanju novinara, i naravno zviždača, koji se više neće usuditi s novinarima podijeliti bitne informacije o koruptivno-kriminalnim radnjama s kojima raspolažu, jer bi ih takva “brbljavost” odvela u zatvor.
“Manjinci”, kojima su novinari u godinama poraća bili nerijetko jedina prilika da javnost upozore na “grijehe struktura” prema njima, na nacionalističko iživljavanje nekih njihovih današnjih partnera, na diskriminaciju kojoj su izloženi i ugrožavanje njihovih temeljnih ljudskih i manjinskih prava, danas nemaju ni sluha ni razumijevanja za novinare u njihovoj borbi za očuvanje slobodnog novinarstva i prava na rad.
Izbor Ivana Turudića na dužnost glavnog državnog odvjetnika i Lex AP, koji je perfidno umotan u HDZ-ovu navodnu borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, uvođenjem femicida kao teškog kaznenog djela, dvije su, možda najveće, sramote 10. saziva Sabora. A svakako ne služe na čast i ponos onima koji su za to dali svoj glas.
