Uskrs je zaboravljeni blagdan, a trebao bi biti, makar tako teologija kaže, temelj kršćanstva jer označava pobjedu nad smrću. To da se Bog utjelovio u osobi Isusa Krista, odnosno da se rodio još jedan čovjek i nije, s fenomenološke razine, neka novost koja zahtjeva neku posebnu vještinu. Svi ljudi su se rodili, a mnogi od njih su se rodili kao otjelovljena želja, svako željeno i iščekivano dijete je otjelovljena želja roditelja. U Isusu Kristu se Bog utjelovio, postao je, kako se to u teologiji kaže, Bog s nama ili Emanuel. Utjelovljenje je posljedica Božje želje da prebiva među ljudima, da ljudima bude blizak, kako bi pokazao da se božanska logika razlikuje od ljudske – ljudska logika razdvaja, izdvaja, osvaja, tjera i uništava, dok božanska logika zahtjeva da kršćanin u svakom, ali ama baš svakom čovjeku, vidi lice svog utjelovljenog Boga.
Lažni kršćani
Oni koji ovo nisu u stanju napraviti, ne pripadaju kršćanstvu. Oni koji u susretu, ili samo u zamišljaju susreta s nekim, ne prepoznaju tragove utjelovljenog Boga, nego na crtama toga lica iščitavaju poziv na nasilje, jer je riječ o migrantima, nacionalnim ili seksualnim manjinama, pripadnicima neke druge religije, nije kršćanin. Lažne kršćane je lako prepoznati – oni se okupljaju kako bi druge osudili, kako bi ih napali, uništili, uzeli im prava, potjerali ih ili, ako je to ikako moguće, lažni kršćani bi izveli vojsku kako ljudi na čijem licu iščitavaju poziv da nad njima izvrše čin nasilja, ne bi bili među njima. Lažni kršćani ne šire istinu o kršćanstvu, oni do te istine nisu ni došli. Oni šire laž o kršćanstvu, oni lažu da su kršćani jer nisu u stanju biti među ljudima onako kako je to bio Bog – kao čovjek među (svim) ljudima.
Božje utjelovljenje je vrlo slično otjelovljenju roditeljske želje u djetetu. U svakom činu željenog i iz ljubavi nastalog začeća zbio se događaj otjelovljene roditeljske želje. Mnogi ljudi su se rodili kao otjelovljene želje roditeljske ljubavi, pa, eto, nije neka velika novost da se utjelovljenom željom oca rodio i Isus Krist. Iako svi rođeni ljudi nisu nastali iz želje i ljubavi, svi ljudi su se rodili. Roditi se, očito, može svatko, stoga u činu Kristovog rođenja i nema nečeg izvanrednog. Kada je riječ o Kristovom rođenju, vjernici vjeruju u nadnaravnu, milosnu Božju intervenciju, dok nevjernici ili, kako ih ja nazivam, ljudi autonomije razuma, u informaciji da se rodio Isus Krist, ne vide nešto izvanredno – riječ je o još jednom rođenju.
Humanizam i nasilje
Za ljude autonomije razuma bitno je da im iz činjenice rođenja proizlazi svijest o tome da je na svijet došlo još jedno ljudsko biće koje ima pravo biti s nama, jer, samim time što je netko rođen kao čovjek, ulaskom u ljudski svijet, baš zato što je ljudsko biće u ljudskom svijetu, nije ušao u nešto strano i tuđe. Humanizam kršćana, ali i svih ostalih vjernika, ne razlikuje se u bitnom, a to znači da se ne razlikuje po posljedicama za svijet i ljudska bića, od humanizma ljudi autonomije razuma. Riječ je o ljudima koji u licu drugog ljudskog bića ne vide poziv na nasilje. Lažni kršćani, a u Hrvatskoj takvih ne manjka, odnosno lažni vjernici i lažni humanisti, život provedu u stalnoj potrazi za licem, još jednim licem, nad kojim će izvršiti bezbožni i nehumani čin nasilja.
Postoji li ili ne postoji Bog, i nije neko za naš vremeniti svijet značajno pitanje, to je pitanje na koje odgovor može dati upravo onaj na koga se ovo pitanje odnosi, a to je Bog. Ako postoji, postoji u sebi, dok ako ne postoji, ne postoji u sebi, ali i dalje postoji u vjeri vjernika. Nas više zanima odgovor na sljedeće pitanje: ima li u našem svijetu humanista i kršćana? Ako u našem svijetu ima kršćana i humanista, ako naš svijet nije zatrpan s krivotvorinama, onda u tom istom svijetu ima mjesta za sve ljude, ali i za sve bogove. Ako postoji Bog kako ga kršćanstvo opisuje, a to je bog solidarnosti, podrške i ljubavi, on je svima prihvatljiv – nekima kao stvarnost, drugima kao mogućnost, trećima kao još jedna priča.
Uskrs je, za razliku od utjelovljenja, nešto posebno – to je pobjeda onoga što je u svijetu bilo prezreno, a prezrena je bila ljudskost. Utjelovljenjem je Bog doživio neuspjeh, uništili su ga, odbacili i ubili vjernici i humanisti nasilja. Uskrs je čin Božjeg nepristajanja da uništena, odbačena i ubijena ljudskost ostane trajno uništena, odbačena i ubijena. Uskrs je pobjeda ljudskosti, a kako se s tom pobjedom nose lažni kršćani, to je već njihov problem – oni i na licu uskrslog Krista traže ono što će ih motivirati na nasilje. Iako toga na njegovom licu nema, to ih neće spriječiti, zato što su lažni kršćani, da nastave s nasiljem. Lažni kršćani će za Uskrs nad samim Uskrsom izvršiti nasilje.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
