Kancelarski duh premijera Andreja Plenkovića u nepuna dva mandata upravljanja Hrvatskom dosljedno je razorio jedva začete demokratske institucije i trodiobu vlasti. Svu vlast koncentrirao je u Vladi, podredio zakonodavnu i sudsku vlast svojoj osobnoj, izvršnoj, a predsjednika Republike sveo na razinu čuvara plaže u zimskom periodu. A i takav mu smeta, i to ne zbog njegove vulgarne retorike, nego zbog činjenice da njegovu “buku” često ne uspijeva nadjačati jer, više nego što bi Plenković otrpio, razotkriva autokraciju kojom je HDZ-ov Eropejac bez mane tijekom minulih godina supstituirao demokraciju.
Šefu HDZ-a na Pantovčaku ne bi odgovarala čak ni Kolinda Grabar Kitarović, kamoli Milanović, ukoliko bi iz nekih ezoteričnih razloga uživala popularnost masa. Njemu na Pantovčaku treba eventualno “mrtva straža”, toliko da se institucija predsjednika u svoj svojoj irelevantnosti održi, a da nema ni stasa, ni glasa, ni bilo kakve specifične težine…
Neokrunjeni kralj
Hrvatski sabor je, iako formalno zakonodavna vlast, zapravo ekspozitura discipliniranog HDZ-a i satelita koji su pravo na mišljenje zamijenili pravom na slijepu poslušnost premijeru i šefu vladajuće stranke. Sabor nema snagu jedne od tri grane vlasti, jer počiva isključivo na volji jedne osobe- Andreja Plenkovića. U Saboru se sve predstave odigravaju po scenariju AP-a. Iako predstvalja izvršnu vlast, ponaša se kao da je nadređen i zakonodavnoj. On je prapočelo svega u današnjoj Hrvatskoj. Neokrunjeni kralj željan klicanja masa.
Osim što je logikom žetonskog okupljanja parlamentarne većine, čiji su dionici redom dobro namireni sinekurama, povlasticama, pogodovanjima itd., zarobio Sabor kao zakonodavnu granu vlasti, AP je odlučio potpuno potčiniti sebi i svojim golemim autokratskim ambicijama i treću, sudsku granu vlasti. Dok je AP-a na čelu Vlade, sudstvo neće ostvariti svoju neovisnost. Kako bi uopće moglo biti u svom radu autonomno i neovisno ako im Plenković određuje uvjete rada, hijerarhiju, strukturu i ustroj, per fin i visinu plaća? Nitko ne može biti dužnosnik u sudbenoj vlasti bez blagoslova AP-a. Ako se nekim čudom dogodi, kao što se uistinu dogodilo u slučaju predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića, da bude izabran na prijedlog predsjednika Republike, a ne AP-a, osuđen je na potpuno ignoriranje premijera. Niti ga čuje, niti vidi, kamoli da njegova upozorenja i preporuke poštuje. Skandalozno je da predsjednik VS-a mjesecima čeka da mu premijer odgovori na apel za razgovor!
Čak je i Franjo Tuđman, sa svim svojim ograničenjima, tvrdi Dobronić, bolje shvaćao i više cijenio neovisnost sudstva nego aktualni premijer. Andrej Plenković mjesecima odbija razgovarati s predsjednikom Vrhovnog suda, a Vlada se, kako je ovih dana upozorio Dobronić, oglušuje i na pozive da se riješe sistemski problemi zbog kojih se na sudovima gomilaju predmeti, a u isto vrijeme donosi zakone kojima se država izravno upliće u suđenja.
Plenković suce ne razlikuje ni po čemu, pa ni po plaćama, od svih ostalih državnih službenika i namještenika, a sebe i Vladu vidi kao njihove poslodavce. Štoviše, cijelu situaciju i dodatno politzira, primjećuje Dobronić, tezom kako je njegova, HDZ-ova vlada dva puta podigla plaće sucima, za razliku od SDP-ove vlade koja ih je dva puta snižavala, a ne sjeća se da je tada bilo bijelog štrajka. Unatoč svemu, dobar i plemenit kakav jest, spreman je ipak sucima dati materijalna prava kakva traže, ali ne pozivajući se na zakon, odnosno na ustavni položaj sudaca, nego na svoju dobru volju!?
Sudstvo u raljama AP-a
Sve ovisi o voljnom faktoru AP-a, i dan i noć, i jesen i zima, i izlazak i zalazak sunca…Kamoli tri stupa vlasti u jednoj državi. Sva tri su na ovaj ili onaj način u njegovim rukama. Sudstvo je nekoć propovijedalo da će svoju punu neovisnost steći izborom sudaca u trajno zvanje, jer im to donosi sigurnost, stabilnost i mogućnost da se odlijepe od politike i njezinog pogubnog utjecaja. No, kad su to ostvarili, pokazalo se da trajno zvanje može biti i trajna ovisnost. O blagonaklonosti političara. Čijom voljom i poticajem mogu napredovati dalje i više.
Recimo, sudac Ivan Turudić, godinama obnaša sudačku dužnost, ali svih tih godina uporno koketira s politikom. Zašto? Ima trajno zvanje, kune se u vlastitu sudačku neovisnost, a ipak se druži sa suspektnim likovima s javne scene, od Josipe Rimac do Zdravka Mamića, a kako ovih dana vidimo iz optužnice koju je USKOK podigao protiv bivšeg šefa JANAF-a Dragana Kovačevića i poduzetnika Kreše Peteka, njegovo se ime spominje i u kontekstu kupovine nekakvih odijela po nalogu proskribiranog Kovačevića. A upravo se kandidirao za glavnog državnog odvjetnika…
Najprije je javnost doznala da je sudsko vijeće kojem je predsjedao Turudić, donijelo odluku o ublažavanju zatvorske kazne majci zagrebačkog šefa HDZ-a Vinki Luetić Herman, osuđenoj na 16 mjeseci zatvora zbog sudjelovanja u aferi s invalidskim mirovinama, pa tako gđa Luetić Herman ipak neće morati u zatvor. Turudić je odluku branio godinama osuđene ( 78 ), nekažnjavanjem i podmirenjem duga od oko 70 tisuća kuna zarađenih mitom. No, ostat će dvojba bi li Turudić donio istu odluku i da se nije radilo o majci Mislava Hermana, prvog HDZ-ovca Zagreba? A sad i nekakva vražja odijela…
Estradizirani Turudić
Što estradiziranom sucu Turudiću nedostaje u životu da se okružuje s takvim suspektnim likovima? Svjetla pozornice, politička moć, veća plaća? Zašto se nije opredijelio za politiku, kada joj se tako srčano predaje, nego za pravosuđe u kojem neuvjerljivo dokazuje svoju neovisnost? Njegov eventualni izbor za glavnog državnog odvjetnika, unatoč svim njegovim “krivim Drinama” i političkoj umreženosti, za mnoge bi bio pouzdan znak AP-ovog konačnog porobljavanja sudstva.
Turudić se zasigurno nije kandidirao za glavnog državnog odvjetnika radi novca. Pogotovo ne radi obrane svoje profesionalne neovisnosti i digniteta. Znade i sam koliko je neovisna bila Zlata Hrvoj Šipek… Njegov izazov je politička moć koja izvire iz te funkcije. Utoliko sudac Dobronić nije u pravu kada tvrdi da je sudačka plaća jamac formalne i stvarne materijalne neovisnosti sudaca i mora biti visoka, smatra Dobronić, da bi jamčila dignitet sudačke profesije. No, je li to tako, pogotovo u arhaičnim društvima koja se još uče demokraciji?
Dignitet svake profesije, pa i sudačke, primarno počiva na sustavu vrijednosti koje zagovaraju i za koje se bore njihovi nositelji, a ne na visini plaće. Duboko koruptivna društva u kojima se napreduje po logici stranačke iskaznice i lojalnosti stranačkom vođi, ne mogu se na visinu plaće osloniti kao na čvrstu garanciju neovisnosti i časnog obnašanja dužnosti. U takvim, neuređenim sustavima, široko rasprostranjenog klijentelizma, nepotizma, stranačkog kadroviranja i pogodovanja, ni najveće plaće ne jamče neovisnost, nepristranost, moralnost u radu i dostojanstvo profesije, niti se te karakteristike dadu ucijepiti s visokim plaćama. Častan rad i dignitet profesije može se postići i s manjom plaćom ako se radi o pojedincu koji je svoj život izgradio na čvrstim moralnim načelima. Isto tako, ni trostruko veća plaća za neke ljude neće biti jamac njihove nepotkupljivosti i neovisnosti. Prema tome, jamac neovisnosti sudaca nisu visoke plaće nego depolitizacija pravosuđa!
Radovan Dobronić (foto HRT)
