Međunarodni je dan borbe protiv nasilja nad ženama. O njemu govore uglavnom aktivistkinje i mediji. Ostale ( vlast, dio oporbe, institucije… ) to i ne zanima više od formalne obveze. Teško je vjerovati da čak ni žene u vladajućoj stranci ( HDZ-u ), prmijerice zastupnice, nemaju svijesti o važnosti ove borbe koja drušvo čini ravnopravnijim, poštenijim, tolerantnijim, civiliziranijim. Hrvatska je još uvijek dominantno patrijarhalna, štoviše, u zadnjih tri desetljeća ozbiljno je nazadovala u odnosu na položaj žena u bivšem sustavu. Nije da su tada žene na najvišim i najbolje plaćenim pozicijama bile zastupljenije, ali nekako se čini kao da je makar svijest o neprihvatljivosti diskriminacije žena u obitelji i društvu bila snažnija.
Danas, umjesto da nasilje nad ženama i nasilje u obitelji bude u silaznom trendu, ono kod nas eskalira. Prošle je godine ubijeno 13 žena, kako stvari sada stoje ni ove godine neće biti puno bolje, službeni podaci govore da ih je ubijeno sedam. U zadnjih pet godina , u gotovo polovini svih ubojstava žrtve su bile žene, od čega su 75 posto počinitelja bile ženama bliske osobe. Svoj obol tome daju i oni što licemjerno kleče svake prve subote na trgovima moleći se za potpunu mušku dominaciju, a žensku poniznost kao navodnu rodnu zadanost…Žene se zapravo i jesu u dobroj mjeri osvijestile, ali društvo – nije!
Frustrirajuće je da iz godine u godinu upozoravamo na iste probleme, nepravde, diskriminatoran odnos prema ženama čak i kada su nedvojbeno žrtve. Žalosno je da žena i nakon svih kampanja, konvencija i deklaracija, i dalje češće trpi muški teror i nasilje negoli da iz tog pakla izađe i nasilnika prijavi. Jer, one koje se odluče na takav, za naše prilike iznimno hrabar korak, doživljavaju najčešće odbacivanje okoline, čak i njima najbližih koji im zamjeraju što su svoje nasilne partnere prijavile i tako izložile “sramoti” i sebe i obitelj. Iako žrtve, žene se optužuje da su stavile ogroman teret na svoju djecu, da su im one, činom prijave, prouzročile traumu, pri čemu se zanemaruje činjenica da su ta djeca traumatizirana godinama nasiljem u obitelji koje je sustavno provodio najčešće njihov otac. Kao da je njemu to dopušteno, za razliku od žena koje ne bi smjele čak ni nasilnika prijaviti, kamoli da bi one digle ruku na partnera.
Poseban problem je žilavost predrasude po kojoj nema nasilja bez fizičkog nasilja. Dakle, žena može prijaviti nasilje ( u obitelji ) samo ako je njezin partner tukao, ako je fizički zlostavljao. Psihičko i seksualno zlostavljanje se ne računaju, pogotovo ako se događa u braku. Iako svi znamo da fizičke rane zacjeljuju kudikamo brže od psihičkih…
Žena izložena nasilju višestruko je žrtva. S jedne strane jer je meta zlostavljača koji se na njoj iživljava i prazni, uništavajući je i fizički i psihički, lišavajući je svakog dostojanstva i elementarne sigurnosti, a s druge, trpi nevjerojatan strah za djecu koja žive u nasilnoj obitelji, svjedoče nasilju, strahujući za sebe, svoje roditelje i gubitak obitelji. Žene često ostaju u takvoj obitelji samo zato što misle da nemaju izbora, da nemaju kud s djecom kojoj žele osigurati i krov nad glavom i mirno, sigurno odrastanje. Što svakako neće imati u obitelji s nasilnikom…
Neke su žene “osuđene” na takav život zbog ekonomske ( financijske ) ovisnosti, zbog patrijarhalnog odgoja, vlastite konzervativnosti i manjka hrabrosti da se same uhvate ukoštac s vlastitom sudbinom i životom. U pravilu ekonomnski neovisne žene, samosvjesne, progresivne, odlučne štititi svoja prava i boriti se za rodnu ravnopravnost, neće trpjeti nikakvo nasilje. No, takve žene će rjeđe i doći u priliku da budu žrtve nasilja.
Činjenica je da su u osvješćivanju društva na potrebu nulte stope tolerancije na nasilje nad ženama i nasilje u obitelji najviše učinile udruge civilnog društva, napose one koje su se intenzivno i predano bavile ženskim pravima i rodnom ravnopravnošću. Establishment je sklon deklarativnoj potpori u borbi protiv nasilja nad ženama, još će i potpisati konvencije i deklaracije, pa i kad nisu u duhu njihovog svjetonazora, zbog preuzetih EU obveza, ali provedba je nešto drugo. Oko nje se i ne trude, važno je da su potpisali, kao svojedobno kada je šef HDZ-a Andrej Plenković, lomeći unutarstranačke otpore, uspio osigurati većinsku potporu za Istanbulsku konvenciju koja je, objektivno govoreći, kod nas mrtav dokument.
Nije da se ništa ne čini, evo, i femicid se uvodi kao posebno kazneno djelo, ali se nažalost presporo mijenja društvena klima u kojoj bi nasilje nad ženama bio prvorazredan krimen, umjesto što ga se još uvijek često tretira kao unutarobiteljski problem u koji sustav ne treba intervenirati.
Ministar pravosuđa Ivan Malenica reći će da nasilje u obitelji nije privatan problem, ali nažalost, društvo ga još uvijek tretira uglavnom deklarativno, značajno zaostajući u praksi. Stoga, ima puno razloga vjerovati da je vlast samo formalno zauzela stajalište u kojem prioritet ima zaštita žrtve, no stvarno imamo situaciju da čak i žene, političarke vladajućeg HDZ-a oponiraju svakom pokušaju žena političarki lijevo-liberalne opcije koje ukazuju na sve draamtičnije arezmjere nasilja nad ženama. Zar HDZ-ovke misle da je to ideološki prijepor u kojem nužno treba biti opozit ljevici?!
Naposljetku, kod nas su čak i policajci nasilnici, dakle, oni koji bi trebali prvi priskočiti u zaštitu žena kada su ugrožene od svojih nasilnih partnera, i sami nerijetko posežu za nasiljem. Za njih svakako nije neki krimen kad žena malo “dobije po sebi” jer je bila neposlušna, oni bi, da ih se pita, radije držali stranu agresivnog muškarca, negoli ugrožene žene, žrtve. Znate kako ono neki muškarci vole među sobom reći: Žena mora malo dobiti batina da bi bila dobra.
Zaboga, zar takva srednjovjekovna “muška filozofija” još ima svoje sljedbenike?I to navodno, odreda vjernike, bogobojazne “klečavce” koji mole krunicu i misle kako će kad dođu kući pretući ženu jer im nije ručak po volji. Ili je kasnio. A oni su cijelo jutro molili i klečali…
Ništa se neće ozbiljnije promijeniti dok god imamo anemičnu politiku koja ova pitanja i probleme rješava samo na razini dokumenata koji se ne provode. Adekvatna kazna i izopčavanje nasilnika iz društva ( stranke, zajednice, sporstkog kluba, posla… ) najbolji je način da se nasilju nad ženama stane na kraj. Da, ima i žena koje su agresivne i nasilne, i ma koliko ih, u odnosu na muškarce bio tek simboličan broj, razumije se, sve se isto odnosi i na njih, Žene žele biti ravnopravne s muškarcima i u poslu, i u politici, i u obitelji, i dakako, pred zakonom. A danas- nisu.
Ilustracija/Izvor:pixabay.com
