U današnjem razgovoru: Nikola Marinković. Veseo i druželjubiv mladić. Prvostupnik hrvatskog jezika i književnosti, student diplomskog studija Novinarstva i odnosa s javnošću,odnedavno i književnik.
Sa kakvim se zdravstvenim problemom nosite, kako je sve započelo?
Moja dijagnoza je infantilna cerebralna paraliza, to je uglavnom tako jer sam rođen prije vremena.
Čime se sve bavite?
Prije bih uglavnom čitao i gledao serije. Sad se trudim uvijek otkrivati nešto novo, obožavam slušati Taylor Swift, idem i dogodine na koncert u Beč. Puno čitam, još više pišem. Zahvaljujući svojoj otvorenosti, podršci mojih roditelja vodim izuzetno dinamičan društveni život.
Vi ste i književnik, što ste sve dosada napisali?
Pisanje mi je novootkrivena strast. Sve je krenulo prilikom drugog potpunog zatvaranja, a sad mogu reći da se radi o izuzetno terapeutskom procesu. Napisao sam jedan roman, čija je prva naklada potpuno prodana. Druga naklada može se naći u knjižari Menart ili se naručiti porukom putem njihove ili moje web-stranice nikolamarinkovic.com. Ondje ćete naći sve o mojim novim projektima. Napisao sam i nekoliko pjesma koje su se našle u zajedničkim zbornicima moje izdavačke kuće. Moto mi je da uvijek pomičem granice.
Tko Vam je inspiracija za pisanje, odakle je crpite?
Inspiraciju crpim iz svijeta oko sebe. U mom drugom romanu koji izlazi krajem godine naći će se i moja prva drama sa kojom sam se predstavio javnosti.
Koliko ste dugo pisali knjigu?
Na pisanje sam uvijek gledao kao na proces vrijedan divljenja koji, po meni, kao ni studiranje, nije za svakoga. Volio sam tu novopronađenu hrabrost, no pribojavao sam se da nisam dorastao izazovu. Kao što je vrijeme pokazalo strah je bio neopravdan, ali i na neki način motivirajući. Sam proces pisanja trajao je devet mjeseci i bio je izuzetno ugodan. Nešto dulje je trajala potrga za izdavačima. Zatim se pojavio Diligo- liber i moja urednica i vrsna spisateljica Kristina Koren Kudelić. Iznimno sam zahvalan što su mi pružili podršku i priliku da ostvarujem svoje snove. Sad su mi već jako važni u životu i ne dam ih. Uvijek su mi dostupni, iznimno susretljivi, strpljivi i spremni pomoći u svako doba i svakoj prilici.
Otkrijte nam koja je poveznica Vaše knjige i naše glumice Nives Ivanković?
Kao netko tko je zbog svog stanja odrastao uz latino i domaće telenovele, vrlo rano sam otkrio koliko je Nives talentirana glumica, tadašnjom ulogom Nataše Jug. Međutim, njena najdraža uloga, koja je oblikovala i mene i ovaj roman dogodila se godinama kasnije. Roman čiju je naslovnicu poklonio naš Branimir Čakić iz Zadra, a recenzirao ga poštovani profesor Vertovšek, svojevrsni je poklon i meni, i jednom od za mene najvažnijih Nivesinih likova. Povremeno joj se javim, upoznata je s procesom od početka, ideja joj se jako svidjela. Puno mi znači njena podrška i nadam se da ćemo se uskoro napokon vidjeti.
Tko Vam je najveća podrška u životu?
Smatram da je izuzetno važno biti najveća podrška sam sebi, no to još učim. Najveća podrška mi je najbolji prijatelj Vito Sikirić, koji je baš poput mojih roditelja, uz mene u svako doba i u svemu što radim i postižem. Izdvojio bih još profesore Antića i Vertovšeka, moje buduće radne kolege i još neki puno dragi ljudi.
Imali ste i promociju zvučnog izdanja?
Tako je. Još dok je roman bio u procesu pisanja, znao sam da želim da moje javno djelovanje, moj roman bude dostupan svima, posebno ranjivijim skupinama. Zahvaljujem se ovim putem Znanstvenoj knjižnici koja je prepoznala kvalitetu i uz čitače: Natašu Perić, Vitu Sikirića, Vanu Đapić i Ivonu Kovačević pomogla realizaciju projekta. Osjećaj prepune Izložbene dvorane, nikad neću zaboraviti. Bio sam jako sretan. Nadam se da će biti još takvih prilika. Zahvaljujem se i medijima, mojim budućim kolegama što su me ugostili i podržali moje javno djelovanje. To mi uistinu puno znači.
Što mislite o trenutnom položaju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?
Smatram da uvijek može i treba bolje. Pogotovo po pitanju asistenture, što mi je izuzetno potrebno, a asistenta nigdje. Nadam se da nas po tom pitanju čekaju bolji dani.
Vaša poruka za naše čitatelje?
Vjerujte sebi i u sebe. S ljudima uvijek budite oprezni i nikad, ali nikad ne odustajte od sebe ili svojih snova, koliko god se na prvu ruku neostvarivi činili. Radujem vam se na promociji romana u Zagrebu, prvog prosinca.
Nikola Marinković
