Posljednjih dana među brojnim planinarima u Hrvatskoj nisu tema ljepote prirode, mirisni proplanci i svježe šume, krasni vidici, široki horizonti, lijepi izleti, planinarske cipele i jakne… Nego nešto drugo, a što mnoge planinare, mahom miroljubive ljude, potiče na žučne rasprave, nevjericu, pa i bijes. Ukratko, riječ je o novim prijedlozima zakona kojima bi država dala na upravljanje planinarske domove u ruke države, gradova i županija. Mnogi to čitaju: u šape političara i njihovih, te vide opasnost od još jedne privatizacije, manipulacije i devijacije, ovaj put planinarskih domova i skloništa, a koje su protekla desetljeća uglavnom građena i održavana dobrovoljnim radom i sredstvima planinara.
Planine i planinarski domovi su mnogima konkretna i simbolična mjesta slobode u društvu posvemašnje degradacije vrijednosti, trivijalizacije i korupcije, pa se ova namjera shvaća kao svojevrsni državni udar… tj. direktan napad na planinare u Hrvatskoj, a sve kako bi se namirili beskonačni apetiti stranačkih poslušnika u predizbornoj i izbornoj godini. O ovome će na ovim stranicama još biti riječi, a sada prenosimo objavu planinara, novinara i pisca Milana Majerovića Stilnovića, s njegove Facebook stranice Što sam naučio na planini, nazvane po njegovoj istoimenoj knjizi.
Tu se pozivaju svi zainteresirani da sudjeluju u javnom savjetovanju o navedenim zakonskim prijedlozima klikom na ovu poveznicu.
Planinarsko sklonište na Bijelim stijenama Foto: Marin Jurina/Hiking Croatia
Evo objave:
A sad nešto potpuno drukčije: moj tekst o vrućoj aktualnoj temi, objavljen danas u Večernjem listu.
Molim pročitajte, promislite, reagirajte, ako se slažete. Iako je kišni dan, možemo zajedno nešto važno napraviti, prije nego bude kasno. A sat otkucava jer…
Planinarski domovi daruju se županijama na štetu planinara
Planinarska zajednica ovih se dana u Hrvatskoj diže na noge. U planinama nas čeka oko 150 domova, kuća i skloništa, ali razlog za sve glasniju (re)akciju je nešto drugo.
Povod za uzbunu je novi Prijedlog Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske. Početkom rujna na svjetlo dana i javno e-savjetovanje iznijelo ga je Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine RH. Ako i samo povremeno provodite vrijeme u planinama, članak 16. u tom prijedlogu ne sluti na dobro: njim bi se planinarski domovi smješteni na državnim i županijskim zemljištima dali na upravljanje javnim ustanovama i županijama, bez ikakvih ingerencija planinarskih društava i Hrvatskog planinarskog saveza. Iako su planinari i njihova društva jedini koji su se proteklih 7 desetljeća brinuli o tim objektima!
Oni u ovom prijedlogu zakona uopće ne postoje: prođe li ovakav prijedlog, planinarski domovi predali bi se na upravljanje parkovima prirode i nacionalnim parkovima, dakle institucijama koje nemaju gotovo nikakvog iskustva u vođenju takvih objekata. Štoviše, u slučajevima gdje se to već dogodilo, vidljivo je ozbiljno nesnalaženje tih institucija u ulozi „domaćina“ planinarskih domova.
Od 100-tinjak planinarskih domova i kuća (kuće se otvaraju po dogovoru, dok domovi uglavnom imaju redovito radno vrijeme), nešto manje od pola njih je na državnom zemljištu, dakle u nacionalnim parkovima ili parkovima prirode. Od 47 planinarskih domova i kuća koje se nalaze na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, s njih 46 formalno ili neformalno upravljaju planinarske udruge, članice Hrvatskog planinarskog saveza (HPS). Neki od poznatijih domova u toj kategoriji su oni na Kleku, Zavižanu ili Paklenici. Samo jednim domom, i to Schlosserovim domom na Risnjaku, upravlja javna ustanova NP Risnjak, no dom je već dugo zatvoren jer ustanovi proteklih godina ne uspijeva organizirati njegov rad. Šteta, jer se taj dom nalazi na vrlo posjećenom i planinarski značajnom lokalitetu u središtu Parka. Obaveza poštivanja procesa provedbi natječaja i javne nabave na gorskom terenu gdje krovovi s popodnevnom olujom lete u zrak a mostovi preko nabujale rijeke se ruše preko noći pokazuje se kontraproduktivnom. Procesi obnove traju dugo, a često im se kraj, kao u slučaju Schlosserova doma ili pak nikad prežaljenog doma na obližnjem Snježniku, uopće ne nazire. Bi li se isto dogodilo i drugim domovima pod upravom takvih tijela? Vrlo vjerojatno.
Schloesserov dom (foto HPS)
U domovima na državnom terenu kojima pak upravljaju planinarska društva stvari se najčešće ipak rješavaju mnogo brže. Kad zatreba, i preko noći. Jasno je da su ta rješenja, popravci i „krpanja“ zbog ograničenih financijskih sredstava kojima raspolažu planinarska društva često priručna i nisu najsretnija – ali kakva-takva, bolja su od nikakvih. Veća povezanost države i društava i tu bi pomogla, štoviše nužna je, dok je isključivanje planinara, kao najzainteresiranije i najupućenije zajednice korisnika i upravitelja tih prostora, korak u potpuno krivom smjeru.
Za razliku od planinara koji su gubitnici, uz parkove na dobitku su, po novom prijedlogu Zakona, županije. Nešto više od 50 domova izvan zaštićenih parkovnih područja na državnom zemljištu prešlo bi u nadležnost županija na čijem se teritoriju nalaze. No kao ni parkovi, ni županije se – uz rijetke iznimke – tim zahtjevnim i specifičnim zadatkom održavanja domskih objekata u brdima proteklih desetljeća uopće nisu bavile.
Država se, reklo bi se, odjednom sjetila svoje imovine i odučila s njom „tržišno gospodariti“. Ali jesu li baš planinarski domovi mjesta na kojima se u ugostiteljstvu trebaju uvježbavati uprave parkova, lokalni činovnici i županijski službenici? Gdje je tu opće dobro, ako će županijskim poglavarima ruke biti otvorene da po principu „tko da više“ dobro naplate interese mogućih mešetara i privatnih investitora?
Planinarski dom na Mosoru (foto HPS)
Planinarskih domova, državne imovine koje se ta ista država sad odjednom sjetila, faktički ne bi niti bilo da je svih ovih godina nisu pazila i održavala planinarska društva. Ne država, ne parkovi, ne županije. Samo planinarska društva i ljudi u njima: zaneseni, predani, uporni entuzijasti, ljubitelji prirode i planina. Neka su to društva s nekim domovima radila bolje, neka lošije, a neka i, objektivno, prilično loše, iz raznih razloga – ali planinari su jedini ulagali svoj trud, vrijeme pa i novac u održavanje i obnovu uglavnom teško dostupnih objekata, uz to često izloženih nepovoljnim vremenskim uvjetima.
Zato i iz Hrvatskog planinarskog saveza kao krovne planinarske udruge stižu opravdane reakcije na ovu inicijativu: planinarski domovi, kažu oni, nisu nikakve tvornice novca, za kakve ih izgleda smatra Ministarstvo državne imovine, nego osnovni sigurnosni element za planinarenje i boravak u planinama u zemlji koja živi od turizma.
Oko 40 tisuća ljudi u Hrvatskoj učlanjeno je u neko planinarsko društvo a procjenjuje se da nas barem još toliko rekreira i bez ikakve iskaznice, poput mene, koji nisam član niti jednog društva, a redovito idem na planinarske izlete.
Funkcionalni planinarski domovi nezamjenjiv su preduvjet sigurnosti boravka u planinskim područjima, slažu se svi koji hodaju po planinama. Više sam se puta uvjerio u to, i sigurno nisam jedini. Zato vjerujem da skrb o planinarskim domovima treba povjeriti planinarskim udrugama koje njima u kontinuitetu upravljaju.
Angažman planinarskih udruga i planinara jedino je stvarno jamstvo za funkcioniranje i održivost planinarske infrastrukture i sigurnost u planinskim područjima. Država im u tome treba biti zainteresiran i aktivan partner i financijer, poticatelj pozitivnih promjena pa i kontrolor – ali pogrešno je da ih potpuno izbacuje iz procesa upravljanja domovima.
(foto HPS)
Svim je tim objektima zajednička potreba za kontinuiranim održavanjem jer su u nepovoljnim planinskim uvjetima pojačano izloženi propadanju.
Zbog sezonalnosti, tj. posjećenosti samo u dane vikenda i raznih drugih čimbenika, većina njih ne može rentabilno poslovati, pa ugostitelji za to nisu ni zainteresirani – sve to navodi HPS u reagiranju na svojim web stranicama i dopisu kojeg je uputio nadležnima.
Pitam se – tko će onda imati koristi od ove inicijative Ministarstva državne imovine? Je li ona uopće osmišljena kako bi donijela veću korist svima, ili je samo nenadan „poklon“ županijama u – zanimljivo – predizbornoj godini?
Zanimljivo je i sljedeće: Ministarstvo turizma i sporta zadnjih je godina pokazalo razumijevanje za važnost održavanja planinarskih staza, pa HPS-u zadnjih godina dodjeljuje značajna sredstva (450 tisuća Eura godišnje) za održavanje i označavanje – markiranje – planinarskih staza. To je pohvalno, ali istodobno eto kolege iz drugog ministarstva, onog državne imovine, očekuju da im planinarski markacisti „dovode“ posjetitelje do objekata u čijem upravljanju ubuduće sami planinari više ne bi imali baš nikakvu ulogu.
(foto HPS)
Zbog svega toga ovaj prijedlog zakona većini iskusnih planinskih lisaca i lisica koji mi se zadnjih dana javljaju i s kojima sam razgovarao izgleda kao puno gore rješenje od postojećeg stanja. Njega treba mijenjati, ali ne ovako. HPS-ovci se s pravom žale da ih u pripremi prijedloga Zakona predlagatelj nije ni kontaktirao već je, ne dajući ni obrazloženja ni jamstva da će se novim modelom postići cilj učinkovitog upravljanja i sigurnost planinarenja, u zakonski tekst unio odredbe kojima se sasvim izvjesno ne može osigurati funkcionalnost i održivost planinarskih domova.
To nikome nije u interesu. Ne treba biti posebno vidovit niti okorjeli planinar da se „na prvu“ uoče kontroverze i brojne štetne posljedice ovakvog prijedloga novog Zakona. One će izravno utjecati na planinare, izletnike i posjetitelje planinskih područja. I doista, tražio sam argumente kojima Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine obrazlaže ovaj svoj iznenađujući korak. Za sad ih nema.
Ministarstvo poziva zainteresiranu javnost da se putem portala eSavjetovanja očituje o ovom prijedlogu Zakona, i to najkasnije do 1. listopada.
Ukoliko vam je ova tema na srcu i imate bolje rješenje od svega što smo do sad vidjeli, iznesite tamo svoje mišljenje, dajte prijedlog ili primjedbu:
https://esavjetovanja.gov.hr/Econ/MainScreen?EntityId=25037
Planinarski dom na Paklenici (foto HPS)
