Na ovogodišnjoj državnoj maturi iz vjeronauka bilo je postavljeno pitanje o Alojziju Stepincu, koji je predstavljen kao „hrvatski blaženik, rodom iz Krašića, koji je za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata postao simbolom otpora ateističkim sustavima nacizmu i komunizmu”. Stepinac je nesumnjivo povijesna ličnost i o njegovoj ulozi u povijesti sud ne donosi teologija, nego povijesna znanost. Katolička crkva ima pravo Stepinca proglasiti svetim, to, kada je riječ o sekularnom društvu, nije predmet rasprave. Sekularno društvo je posve nezainteresirano za svetost, ono, štoviše, uopće ne zna što je svetost jer svetost nije sekularna kategorija. No, ono što ne smije ostati izvan rasprave je uloga Katoličke crkve i njezin utjecaj na hrvatsku državu, na obrazovni sustav i na povijesna istraživanja.
Blaženik koji je oduševljeno dočekao NDH!
To što je Alojzije Stepinac proglašen blaženikom, a još uvijek nije proglašen svecem, zasigurno ne proizlazi zbog spoznaja koje ima sekularno društvo ili neka druga religijska zajednica. Stepinac nije postao svetim zbog spoznaja koje o njemu ima sama Katolička crkva, a te spoznaje nikada neće biti javno obznanjene. Katolička crkva tako ne radi. Čak i kada je riječ o dostupnosti dokumentacije koja se čuva u Vatikanskom arhivu, uvijek treba imati na umu da se najosjetljivija dokumentacija ne čuva u Vatikanskom arhivu, ona je izvan dohvata povjesničara. Katolička crkva nije moćna institucija zato što o sebi govori punu i čistu istinu, nego zato što zna sakriti ono što je kompromitira. Ivan Pavao II. se tek nedavno pokajao za grijehe Crkve stare nekoliko stoljeća. Pokajao se, dakle, zbog onoga što Crkvu više ne može ugroziti, zbog onoga što je prošlo i o čemu je povijesna znanost izrekla sud.
Katolička crkva ima pravo samu sebe doživljavati kako joj se prohtije, bitno je da taj doživljaj ne obvezuje nikoga izvan Katoličke crkve. Vjernik Alojzija Stepinca može smatrati blaženikom, ali to ne znači da je Stepinac, u povijesnom smislu, uistinu „simbol otpora ateističkim sustavima nacizma i komunizma”. To je povijesna neistina. Stepinac je s neopisivim oduševljenjem, baš kao i mnogi klerici, dočekao proglašenje tzv. NDH, a ova pseudodržava je nastala kao nacistička marioneta koja je provodila rasne zakone, ubijala, pljačkala i u logore odvodila.
Ako je išta bilo bezbožno i ako se protiv ičega, u ime Boga i čovjeka, trebao Stepinac boriti, to je nesumnjivo tzv. NDH. Stepinac se trebao boriti protiv tzv. NDH, a nije. Istina je da Stepinac nije sudjelovao u zločinima koje je provodila ustaška vlast, također je istina da je pisao dopise u kojima je protestirao zbog nekih zločina, ali i u tome je nastupao prvenstveno kao branitelj interesa Katoličke crkve, a ne humaniteta. Stepinac je, kako se to danas kaže, kontroverzna ličnost. Kada sam čitao njegova pisma, ostao sam zapanjen kako je nekritički usvojio nacističku terminologiju, ali i njihovu antropologiju koja ljude dijeli na prave ljude ili arijevce i one koji nisu ljudi u punom smislu riječi – to su nearijevci.
Pavelić bez psovke…
Stepinac se u pismima zalaže za humaniji odnos prema nearijevcima. Budući da se svaki čovjek razotkriva u govoru, meni je, otkad sam pročitao neka njegova pisma, potpuno jasno da netko tko ne ustaje protiv nacističke terminologije, nego je potpuno usvaja i uporabom afirmira, nikada i nipošto ne može biti „simbol otpora ateističkim sustavima nacizma i komunizma”, odnosno, potpuno mi je jasno da se Stepinac nije suprotstavljao nacizmu zbog toga što je riječ o nehumanom sustavu, ta nehumanost mu nije smetala sve dok nije ugrozila interese Katoličke crkve. Istina je da Stepinac nikada nije prihvatio komunizam, dok je s nacizmom, osobito s hrvatskom verzijom nacizma, znao pronaći zajednički, arijevski jezik.
Stepinac je tako, pred sam kraj tzv. NDH organizirao tjedan borbe protiv psovke. U psovci je vidio neoprostiv grijeh, dok je u svemu onome što je činio Ante Pavelić, ali i njegove ustaše, vidio nešto dobro ili, ako je bilo loše, bilo je popravljivo i oprostivo. Tako je, kada je saznao da su ustaše, bez suda, u Glini strijeljali 260 Srba, uputio pismo u kojem najprije izražava razumijevanje da se Srbe promatra našim neprijateljima koji su „našoj domovini u 20 godina vladanja počinili teške zločine”, ali da ipak ne treba brzati sa smaknućima, nego da, i to zbog katoličkog morala, imaju biti ubijeni samo oni Srbi kojima se „dokaže krivnja radi koje su zaslužili smrt”. Srbima se, zato što su Srbi, može dokazati krivnja iza koje slijedi smrt, a Anti Paveliću se, zato što se nalazio na čelu marionetske, nacističke pseudodržave, treba pružiti šansu da ubijanja i progone uskladi s katoličkim moralnim naukom kojega je tako gorljivo zastupao blaženi Alojzije Stepinac. Čini se da je Pavelić ubijao bez psovke na usnama, a to je Stepincu bilo dovoljno da vjeruje u njega i da se ne bori protiv njega nego da se bori za njega.
