Neovisni novinarski portal
13.12.2024.
'rvatska / eu
Prvih deset ( europskih ): Hrvatska je, veli pretenciozni Plenković, ispunila sve svoje strateške ciljeve. Zar veći standard građana nije prvi i najvažniji cilj?

Prvih deset ( europskih ):
Hrvatska je, veli pretenciozni Plenković, ispunila sve svoje strateške ciljeve. Zar veći standard građana nije prvi i najvažniji cilj?

Prvih deset godina Hrvatske kao punopravne članica Europske Unije obilježeno je pompoznim vatrometima samohvale Plenkovića i njegovih korifeja, prekomjernom količinom samozadovoljstva HDZ-ovih prvotimaca kao onih koji nisu samo stvorili  i obranili Hrvatsku, nego je i uveli u EU. Nije sporno da je Hrvatska od ulaska u EU profitirala, svakako više negoli je izgubila, ili, realno govoreći, zaslužila. Značajan novac iz europskih fondova slio se u zemlju,  izravno utjecao na rast BDP-a i jačanje ekonomskih i financijskih kapaciteta zemlje, a da je bilo više odgovornosti a manje lopovluka i birokratske indolencije, mogli smo proći i bolje.

Pretenciozni Plenković

Činjenica je da je Hrvatska u proteklom desetljeću uspjela ostvariti tri bitna cilja: izgrađen je Pelješki most i konačno je povezan državni teritorij, ušli smo u Schengen i eurozonu i time omogućili veću mobilnost i lakše ostvarivanje benefita od članstva. No, koliko treba biti pretenciozan pa, poput hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, izjaviti da je Hrvatska ispunila sve svoje strateške ciljeve? I to u vremenu koje dominantno obilježavaju svakodnevni štrajkovi nezadovoljnih i potplaćenih radnika. Nije li veći standard građana europske Hrvatske najprirodniji i najvažniji strateški cilj svake demokratske vlade, a pogotovo bi morao biti glavni fokus hrvatske vlade. U kojoj ljudi rade za manje od 600 eura, da ne spominjemo one na minimalcu koji od svog rada ne mogu platiti ni podstanarstvo.

No, vlada Andreja Plenkovića nema senzibiliteta za takve,  sklonija je pregovarati s pobunjenim društvenim elitama, liječnicima i sucima, oko čijih zahtjeva nije bilo natezanja ni cjenkanja. Brzo je to premijer riješio. No, za one koji imaju najmanje, njima je u paketu s državnim službenicima i namještenicima, zastupanim od tzv. reprezentativnih sindikata, dakle, primjenjujući diskriminatorni model, podijelila od 60-100 sura povećanja plaća. Za sudske službenike, zapisničarke, kojih je oko 6000, nedovoljno da bi zadovoljili kriterij reprezentativnosti, nema milosti. Ali. ovog puta ni za njih, koji su već četvrti tjedan u štrajku, nema predaje.

Istodobno, država koja je štedljiva samo na onima najsiromašnijima, bezočno se hvali neočekivano velikim priljevom novca u proračunu. Pa kad, ako ne sad, misli učiniti nešto za te ljude koji na ulici traže svoja prava, dok posao stoji i neriješeni sudski predmeti, kojih je u Hrvatskoj vjerojatno rekordan broj u odnosu na ostale članice EU ( iako ima i premoćno najveći broj sudaca ), samo se gomilaju.

Alibi za suce

A govorimo o zaposlenima u pravosuđu, najslabijoj karici u državi, toliko inferiornoj i nedjelotvornoj da joj ured europskog tužitelja mora rješavati najosjetljivije predmete u kojima su glavni akteri ministri, državni tajnici, ljudi iz sustava, jer to kod nas nije oportuno za pravosudne dužnosnike. Zbog njihove ovisnosti o vlasti, ona ih postavlja na pravosudne dužnosti, ona im produžava ili oduzima mandate, pa se baš lako i ne odlučuju puhati im za vratom.

Sada, pak, zahvaljujući indiferentnom odnosu vlasti prema sudskim službenicima, koji ne žele više raditi za 600 eura, ili čak i manje od toga, pa su izašli na ulice spremni boriti se do kraja za svoja prava, sudovi će biti još neučinkovitiji, ali će imati alibi. Krivi su niže rangirani sudski radnici jer su štrajkali umjesto da rade, a bez zapisničara ( zapisničarki) nema rasprava, nema ročišta. Jasno, njima treba oduzeti od plaće svaki dan štrajka, jer, da oni rade sudovi bi procvjetali…

U ovom istom desetljeću koje Vlada nekritički sagledava samo u kontekstu svojih postignuća, Hrvatska je izgubila i gotovo pola milijuna stanovnika, mahom onih radno najsposobnijih, koji su svoju priliku potražili u bogatijim i uređenijim europskim društvima. Prije svega društvima vladavine prava. Gdje institucije funkcioniraju, građani nisu žrtve samodovoljne, prekobrojne administracije, a korupcija se sankcionira bez premišljanja je li to oportuno ili nije, ako se radi o nekom dužnosniku, ili visokopozicioniranom članu stranke na vlasti.

Mnogi od onih koji su napustili Hrvatsku nisu to učinili radi financijskih, ekonomskih razloga, nego upravo zbog te toksične atmosfere nereda, pogodovanja, klijentelizma, stranačkih iskaznica koje rješavaju sve probleme, a ako niste dio tog miljea, nemate se čemu nadati.

Otišli su zbog nekažnjenog lopovluka na najvišoj razini, zbog urušenog sustava vrijednosti u kojem je stranačka podobnost ispred svake sposobnosti, zbog političke isključivosti, govora mržnje i netolerancije.

Hrvatska “posebnost”

No, to se u slavljeničkim prigodama ne spominje. Naprotiv, govori se samo o uspjesima aktualne vlasti kao da je ona isključivo zaslužna za ulazak Hrvatske u EU. Naposljetku, dio zasluga sasvim sigurno pripada i lijevoj vladi koja je imala zadovoljstvo da se ulazak u članstvo EU dogodio baš u njihovom mandatu.

Govori se o hrvatskoj “posebnosti”, o tome kako je Hrvatska u krugu 15 najrazvijenijih zemalja u svijetu, jer je jedna među 15 koje su članice EU, NATO-a, Schengena i eurozone. To je klasični politički kič.

A pregovarala je godinama o ulasku u EU. Osam godina je čekala od podnošenja zahtjeva za učlanjenje do početka pregovora, a onda još šest godina mukotrpno zatvarala poglavlje po poglavlje. Najteže ono 23., koje se odnosi na pravosuđe. Imala je na leđima i teret suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za ratne zločine u Haagu, no, naposljetku je 1. srpnja 2013. ipak  primljena u europski klub. Od tada do danas u nekim je područjima nazadovala, a u nekim, objektivno napredovala. Ali, daleko je Hrvatska još od uređene, funkcionalne demokracije…Da nije tako, danas ne bi bila suočena s demografskom katastrofom koja je dovela na svega 3,8 milijuna stanovnika od gotovo 4,5  milijuna.

Dakle, borba protiv korupcije i vladavina prava dvije su crne točke europeizirane Hrvatske, dva ključna problema oko kojih je najmanje postigla. Hrvatska jest bolja od one prije učlanjenja u EU, ali je daleko od standarda starih, pa čak i pridošlih, članica. Od Hrvatske su u EU gore samo Bugarska i Mađarska. No, nema brige, Plenković je već obećao da ćemo njih stići u narednom desetljeću. Zar očekuje da će one stajati na mjestu i čekati da im Hrvatska postane doista ravnopravna?! Vjerojatno s njim na čelu…

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI