U Hrvatskoj je 22. lipnja Dan antifašističke borbe koji je u državnom kalendaru neradni dan, a obilježava se u spomen na osnivanje Prvog Sisačkog partizanskog odreda, 1941. u šumi Brezovica, koje simbolizira početak organiziranog otpora u Hrvatskoj protiv fašizma i nacizma u Drugom svjetskom ratu. Službeno, Dan antifašizma se u Hrvatskoj ne slavi, iako je neradni državni praznik, nego se tolerira. Dokaz tome je i da u Brezovicu nikad ne dolazi premijer Plenković niti njegovi najbliži suradnici, pa je i ove godine izaslanica Vlade na svečanosti u Brezovici potpredsjednica Anja Šimpraga, zadužena u Vladi za društvene djelatnosti i ljudska prava, a zapravo iz kvote srpske nacionalne manjine. U Brezovici nije bilo nijednog državnog čelnika, ni premijera, ni šefa Sabora, a ni predsjednika Republike koji je otišao u istočnu Bosnu, na obilježavanje 80. godišnjice bitke na Sutjesci u kojoj je poginulo više od tri tisuće Dalmatinaca.
Uz Šimpragu, u obilježavanju 82. obljetnice osnivanja prve antifašističke borbene jedinice u ovom dijelu Europe, sudjelovao je i ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić, te državna tajnica za demografiju i mlade Željka Josić. HDZ i Plenković Dan antifašizma ne doživljavaju kao svoj praznik, ali ga zbog političke korektnosti ( EU standarda ) imaju u kalendaru i na svečanosti redovito šalju svoj “drugi ešalon”. Oni sami, ne idu dalje od pisanih čestitki …
U Brezovicu je došao i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević sa suradnicima, šef SDP-a Peđa Grbin sa stranačkim izaslanstvom, Antifašistička liga RH na čelu sa Zoranom Pusićem, predstavnici Mreže antifašistkinja Zagreba te, dakako predstavnici Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske predvođeni predsjednikom Franjom Habulinom.
– Ovdje smo da se sjetimo formiranja prvog Partizanskog odreda u Hrvatskoj, preteče općeg narodnog ustanka što će buknuti mjesec dana kasnije. Ovdje smo da potvrdimo privrženost hrvatske države vrijednostima antifašizma koje su upisane i u Ustav RH. Dolazimo ovamo iz godine u godinu, govorimo što se ovdje dogodilo i s kakvim dugoročnim posljedicama. Dotle život u našoj domovini oslonjenoj i na vrijednosti antifašističke borbe ide nekim drugim tokovima. Mislim da je pravi i krajnji trenutak da se o tome govori. Ako mi ovdje obilježavamo osnivanje prvog partizanskog odreda, a u isto vrijeme u najužem središtu našeg grada pojavljaju se grafiti s ustaškim pozdravima, onda nešto nije u redu. Onda nešto u samim temeljima nije u redu. Onda se to mora doživjeti kao izraz politikantskog licemjerja, kao plašt kojim se želi prekriti sve prisutnije i sve agresivnije ustašofilske tendencije- ciljao je u samo središte stvari Habulin, demaskirajući državni šuplji, pozerski antifašizam.
Na istom tragu je bila i sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček koja je također upozorila na hrvatski paradoks u kojem paralelno egzistiraju “po šumama i gorama” i ustaški poklič “Za dom spremni”, što je neprihvatljivo.
Predsjendik Republike Zoran Milanović ove je godine odlučio na Dan antifašističke borbe otići u istočnu Bosnu i položiti vijenac kod spomenika Drugoj dalmatinskoj brigadi na Donjim Barama, na području Nacionalnog parka Sutjeska.
Zanimljivo je da HDZ-ovi prvotimci, poput šefa Sabora Gordana Jandrokovića, ne propuštaju odlazak na bleiburške komemoracije, ali Brezovicu, simbol antifašističke borbe hrvatskog naroda, obavezno zaobilaze. No, ako ih o tome bilo što pitate kazat će nekoliko naučenih fraza o povijesnom značaju 22. lipnja u Hrvatskoj koji “simbolizira borbu protiv fašizma, nacizma i svih drugih totalitarizama te promicanje antifašizma kao temeljne vrijednosti hrvatskog društva”. To su, međutim, šuplje fraze bez pokrića u praktičnom djelovanju onih HDZ-ovih dužnosnika koji ih licemjerno izgovaraju držeći figu u džepu, jer da je antifašizam doista temeljna vrijednost hrvatskog društva zasigurno proslave ključnih antifašističkih datuma ne bi od vlasti bile ignorirane, ili tek formalno “pokrivane”.
Dan antifašističke borbe ima status službenog državnog praznika od 1991., ali u desnom političkom spektru nikad nije prihvaćen kao hrvatski nacionalni praznik, a niti se njime obilježava prvi masovni oružani ustanak koji se dogodio 27. srpnja 1941. u Srbu i nekoć se slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske. S hrvatskom neovisnošću praznik je pomaknut i datumski i teritorijalno, pa se sada obilježava 22. lipnja u šumi Brezovica, a hrvatski revizionisti i desni ekstremisti ne priznaju ga i ne poštuju ni danas, svejedno gdje se obilježavao, a što se njih tiče na taj se datum zapravo nije dogodilo- ništa. Bar ne ništa što bi za njih bilo važno.
Iako je, osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda, kako piše Antifašistički vjesnik, “obilježeno još 1959. godine jednostavnim spomenikom s petokrakom zvijezdom, smještenom uz deblo starog brijesta, koje je označavalo autentičnu lokaciju tajnog susreta članova Okružnog komiteta KPH za Sisak. Budući da je drvo vremenom propalo, na njegovu mjestu podignut je 22. lipnja 1981. godine novi spomen-kompleks, djelo sisačkog kipara Želimira Janeša, čiji je središnji element osmišljen kao monumentalna betonska reminiscencija na autentično stablo”.
Početkom 90-ih i ovaj je spomenik dijelio sudbinu brojnih antifašističkih spomen- obilježja, bio je teško devastiran, s njega su pokradeni brončani dijelovi, nestala su čak i slova iz imena poginulih, a ostala tek betonska ljuštura prorešetana mecima. Kao dokaz stvarnog odnosa državnih struktura prema antifašizmu i antifašističkim praznicima. Sve što se od 22. lipnja kao državnog praznika od vlasti poštuje jest- nerad.
Kako rekosmo, predsjednik Republike, Zoran Milanović ove je godine otišao je u BiH, na Sutjesku gdje je u Drugom svjetskom ratu bilo jedno od najvećih stratišta partizanskih boraca, među njima mahom Dalmatinaca kojih je tamo izginulo tri tisuće. Ali, kako kaže povjesičar Hrvoje Klasić, ti strašni gubici nisu bili uzaludni, jer je nakon bitke na Sutjesci Churchill odlučio da su jedine istinske snage otpora nacifašizmu u Hrvatskoj koje treba pomagati- partizanske.
U svijesti većine HDZ-ovaca i desničara ova je bitka tek sinonim za jedan od komunističkih mitova, zbog čega su 2017. odbili prijedlog tadašnjeg SDP-ovog zastupnika Ranka Ostojića da Hrvatski sabor preuzme pokroviteljstvo nad komemoracijom hrvatskim partizanima izginulim u istočnoj Bosni boreći se za slobodu od njemačkog okupatora. Ipak, dvije godine nakon Ostojićeve inicijative na Tjentištu, spomen-području palima na Sutjesci, među sudionicima komemoracije bio je po prvi put i izaslanik premijera Plenkovića, državni tajnik u Ministarstvu obrane Tomislav Ivić. Premijer Plenković potrudio se i da na Tjentište stigne vjenac s njegovim “potpisom” ( “Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske”, pisalo je na vijencu ).
Zašto HDZ- ova vrhuška 33 godine sustavno ignorira antifašističke, ustavne temelje neovisne Hrvatske? Zašto zatire činjenice, umjesto da se istinom ponosi, o čak pola milijuna sudionika narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu? Po tko zna koji put valja ponoviti- komunizam i antifašizam nisu isto, ali čak i da jesu, nema dvojbe da bi pozitivan doprinos komunista oslobađanju vlastite zemlje od nacista i fašista trebalo priznati. Kao i sve njegove slabosti i zločine nakon rata.
