Ljude se obično određuje kao povijesna bića, međutim, nije svaki čovjek povijesno biće. Razlikuju se, i to bitno, oni koji vrednuju povijesne događaje i oni kojima netko, na temelju selektivne, iskrivljene, tendenciozne i lažne interpretacije povijesnih događaja, govori što bi u nekom trenutku ili periodu trebali biti. Oni koji znaju vlastite identitete, jer su ih promislili, prihvatili i oživotvorili, nikada ne bježe od davanja suda o nekom događaju. Takvi ljudi su istinski povijesni i moralni subjekti. Samo je moralni subjekt u stanju biti povijesno biće, jer povijesni događaji iziskuju da ih netko moralno vrednuje.
Tuđman- od poslušnog člana KPJ do “oca domovine”
Povijest nikada nije samo puki skup događaja, ona će, u moralnom vrednovanju, ili dobiti ljudsku formu ili će, naprotiv, kada čovjek nije moralni subjekt nego dio etničke mase, oblikovati tu bezvrijednu masu. Ako vam nešto iz povijesti govori tko ste i što ste, nitko ste i ništa ste. Etničkoj masi pogrešna, moralnosti lišena povijest služi kao vrelo i horizont bezličnog opstanka. Takav opstanak će u jednom periodu biti obilježen podržavanjem jedne ideologije ili režima da bi, potom, potpuno besramno, u sljedećem periodu podržavao neku drugu ideologiju ili režim. Pogledajmo samo osobnu povijest poslušnog člana Komunističke partije Jugoslavije i generala JNA Franje Tuđmana, koji je, etničkoj, bezličnoj i nemoralnoj masi postao otac domovine koji ih je, navodno, obranio od jugoslavenstva.
Etnička masa sada koristi Tuđmana kao oružje protiv sustava kojega je Tuđman nekada izgrađivao i kojemu je vjerno služio. Moralni subjekt je neizostavno i spoznajni subjekt, kada netko ne može moralno vrednovati događaje, ne može ih ni spoznajno zahvatiti, zato etničkoj masi ništa ne znači logička osnova. Navest ću još i Ivana Aralicu, poznatog, nacionalno osviještenog književnika. Nekada je, za vrijeme mrske Jugoslavije koja je, po njegovoj naknadnoj interpretaciji indoktrinirala građane oduzimajući im nacionalno dostojanstvo, djelovao kao srednjoškolski profesor, odnosno režimski indoktrinator, a zatim i kao direktor škole, odnosno organizator režimske indoktrinacije, ali i kao zastupnik u tadašnjem Saboru, odnosno kao politički promotor i branitelj jednopartijskog sustava. No etnička, bezumna i nemoralna masa nema problem s prosudbom, oni su uvijek ono što im je netko rekao da jesu, od 1990-ih su upravo ono što im je najnoviji narator iskrivljene, lažne povijesti, a to je general-otac, rekao što su i tko su – ništa i nitko. To uistinu i jesu.
Povijest nikada nije savršena, u njoj postoje mnoge, za svakog pobjednika, nedostojne epizode, ali povijesno-moralno vrednovanje tih epizoda može izvršiti isključivo spoznajno-moralni, a samim time i povijesni pobjednik. Etnička masa skriva neljudskost, brani je i biva formirana od te neljudskosti, ona postaje njezin tajni kôd. Masa čuva neljudske, sramotne epizode, smatra ih nepropitanom, nesvjesnom, toliko potrebnom i mističnom, gotovo svetom vrijednošću. No, neljudskost je uvijek i bezvrijednost.
“Zadarska kristalna noć”
Zadar je, 2. svibnja 1991. god., svjedočio jednoj takvoj epizodi, poznatoj kao „zadarska kristalna noć”. Koliko mi je poznato, u lokalnom, dakle zadarskom, javno-političkom prostoru samo sam ja o ovome progovarao i tu „noć” osudio kao povijesni, moralni i humani mrak, jer „zadarska kristalna noć” to jest – ona je metafizički mrak koji skriva etničku masu bez morala. Taj kôd treba dekodirati i taj mrak treba moralnom prosudbom rasvijetliti. Do sada su, koliko se sjećam, mraku „kristalne noći”, na znanstvenoj razini, posvećena svega dva rada, ostali znanstvenici, pogotovo povjesničari, radije sudjeluju u kodiranju mraka, sve kako bi etnička masa ostala na okupu. Uvijek postoje i povjesničari mraka.
Toga je dana, dakle 2. svibnja 1991. god., kao neprimjereni i neopravdani odgovor na vijest o pogibiji policajca Franka Lisice i ubojstva 12 hrvatskih policajca u Borovom Selu, a sve u skladu s divljačkom osnovom svih nacionalističkih politika, pa tako i hrvatske verzije nacionalizma, veća grupa građana po Zadru počela uništavati i pljačkati poslovne objekte u vlasništvu lokalnih Srba ili tvrtki iz Srbije. Nacionalizam je pljačkaška aktivnost, nacionalisti najprije opljačkaju ideju nacije, demoliraju je kako bi je pretvorili u instrument zarade. Zadrom je 2. svibnja 1991. god. zavladao strah koji je kulminirao otpuštanjem Srba s njihovih radnih mjesta, tjeranjem Srba iz njihovih stanova, zahtjevom da javno iskažu lojalnost novoj vlasti ili, pak, odvođenjem Srba u prostore škole u kojima im je pružena poduka šamaranja, omalovažavanja, batinanja… Tada su u Zadru postojale dvije kategorije ljudi: Hrvati i Srbi. Za Hrvate je bilo mjesta, Srbima je bilo namijenjeno da ustupe svoje mjesto – i to, razumije se, pravim Hrvatima.
Nacionalizam etničkoj pripadnosti daje ili oduzima stan, zapošljava ili otpušta s radnog mjesta, afirmira ili negira ljudska prava, priznaje ili uskraćuje pravo na život. Nacionalisti ne znaju što znači čovjek, zato ne cijene čovjeka kao čovjeka, pa ni čovjeka kao sugrađanina. Mrak „zadarske kristalne noći” tražio je zadarske Srbe kako bi im pokazao rušilačku bijedu nacionalizma. Onima kojima je smetao srpski nacionalizam, demonstrirali su snagu hrvatskog nacionalizma. Nacionalizam je nacionalizam, bijedan, jadan i opasan. Tu bijedu hrvatskog nacionalizma, pa i bijedu nacionalizma „zadarske kristalne noći”, treba izvući na svjetlo dana, treba je osuditi i odbaciti. Sve dok to ne napravimo, nismo pobjednici, jer istinski pobjednici, kao spoznajni i moralni subjekti, odnosno kao povijesna bića, mogu vrednovati povijesne događaje.
Pobjednici znaju tko su i što su, oni shvaćaju da žive u posljedicama povijesnih događaja, ali tim događajima nisu zarobljeni, njima pripada svjetlo sadašnjeg dana. Povijesni gubitnici su prisutni u mraku etničke mase kojoj neki konvertit mora reći tko su i što su, a nitko su i ništa su!
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
