Stravični zločin u Ahmićima počinjen je 16. travnja 1993. god. Toga dana su pripadnici HVO-a, prema podacima Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, zvjerski ubili 116 ljudi, među kojima je i dijete od 3 mjeseca. HVO je, razumije se, kao i štošta toga što bi trebalo predstavljati pravovjerno hrvatstvo u Bosni i Hercegovini, pod HDZ-om BiH, odnosno HDZ-om. Uostalom, svi organizirani zločini, od ubojstava do progona i pljačke, proizašli su iz kuhinje ove protuhumane stranke, što je, mnogim sudskim presudama, i dokazano. Trideset godina nakon počinjenja ovog zločina, službena, tzv. politička RH, koja se i dalje nalazi pod kontrolom HDZ-a, odlučila je šutnjom obilježiti sjećanje na ovaj surovi zločin, odnosno – odlučila je zločin zaboraviti. No, šutnja o zločinu, nije ništa drugo nego govor zločina.
Katolička crkva u Hrvatskoj također se pridružila šutnji HDZ-a. Religijska šutnja o zločinu znak je duhovne pustinje, a na tom tlu umire i najmanji trag ljudskosti. Okorjela duhovna šutnja izdaja je boga i čovjeka. U toj istoj, duhovno opustjeloj Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj dan je prostor D. Kordiću, čovjeku koji je, po zapovjednoj odgovornosti, osuđen zbog zločina protiv čovječnosti u Ahmićima. On je, nakon puštanja na slobodu, upisao studij teologije. Nakon što se susreo s ljudima u Ahmićima, odlučio je, istom metodom, prići i bogu, a to je metoda duboke negacije. Onaj tko negira čovjeka, negirat će i boga. Vjerujem da se čovjek mijenja, siguran sam da se samo čovjek i može promijeniti, nečovjek to nije u stanju. Zločinac mora u sebi umrijeti da bi dobio priliku da započne živjeti kao čovjek. Istinski čovjek se bori protiv zločinaca, istinski čovjek ne može podnijeti ideju zločina, kamoli stvarnost. Zločinci, naprotiv, zločinom stvaraju karijeru. Svi karijerni domoljubi i sveci su zločinačke hulje.
Na ovim našim, surovim i nehumanim prostorima narušena je ona etička granica koja razdvaja ljude od zločinaca. Zločinci su nam postali heroji, uzori domoljublja i nositelji vrlina, a mi smo ostali ono što smo i uvijek bili – jadni, nesretni, kukavički gadovi koji 16. travnja šute. Naravno, ne šute svi, šute samo gadovi – 16. travnja šute jadni, nesretni, kukavički gadovi. Problem je što je šutnja, a uz nju i prateći kukavičluk zločinačkih gadova tolikih razmjera da je ugušila bitne strukture i institucije ove države. Država, dakle, šuti, ali ne i svi u državi. Postoje novinari koji pišu, intelektualci koji misle i govore, vjernici koji se mole za žrtve, baš kao i udruge koje u Zagrebu podsjećaju da nitko nikada ne može počiniti zločin u ime čovjeka. Nitko nikada nije počinio zločin misleći na čovjeka. Ljudi ne čine zločine, ljudi ne opravdavaju zločine, zato se i sjećaju žrtava. Gadovi od zločinaca stvaraju heroje i svece, gadovi štite zločince i šute o žrtvama.
Zločin u Ahmićima nije počinjen zato što je netko nekoga ili nešto branio, zločin u Ahmićima počinili su surovi zločinci. Zločin u Ahmićima nisu spriječili zločinci, zbog toga su i odgovorni. Kada zločinac govori o bogu, to nije bog, riječ je o protuhumanom instrumentu koji ubojstvo pretvara u domoljublje. Takvog boga se psuje, njemu se ne moli. Ubojičin dom ljudsko je stratište. Država koja zločincima pruža dom, nije i nikada neće biti ljudski dom, riječ je, ponavljam, o stratištu. Religija koja razumijeva ubojice i zločince, hladna je, bešćutna i demonska stvarnost.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
