Što uopće misliti o premijeru jedne demokratske države koji zastupnici u nacionalnom parlamentu, samo zato što je iznijela primjer Njemačke u kojoj vrlo dobro funkcionira parlamentarni nadzor nad vladajućima, a vlast ima obavezu odgovoriti na pitanja svojih zastupnika jer će ih u protivnom prijaviti Ustavnom sudu, arogantno poruči : Ako vam se tako sviđa Njemačka, Auf wiedersehen, Gute Reise!? Ima li u ovoj Hrvatskoj dovoljno onih koji će takvom premijeru znati puno uvjerljivije uzvratiti s –Auf wiedersehen? Recimo, na izborima…
Andrej Plenković (Foto: tris/H. Pavić)
Prema popisu stanovništva 2011. Hrvatska je imala 4,284.889 stanovnika, a deset godina kasnije, u popisu 2021. bilo ih je tek 3,871.833. U jednom desetljeću Hrvatska je ostala bez 413.056 stanovnika, ili čak 9,6 posto svoje populacije. S obzirom da je Andrej Plenković preuzeo odgovornost za upravljanje Hrvatskom 2016. godine, kada počinje njegov prvi premijerski mandat, to znači da je za bar pola minulog desetljeća kriv što svojom politikom nije uspio spriječiti nastavak dramatične depopulacije Hrvatske. A ako građani, nažalost u dobroj mjeri mladi, obrazovani, u najpotentnijoj životnoj fazi, tako masovno napuštaju svoju zemlju i traže bolje i vjerojatno zdravije okruženje za svoj i život članova svojih obitelji, tada to može samo značiti da im ovdje nije dobro, da kod kuće ne mogu ostvariti što bi htjeli i što mnogi od njih svakako i zaslužuju.
Filipovićev autogol
Poručuje li i njima Plenković Auf wiedersehen, gute Reise, ako im se više sviđa u Njemačkoj, odnosno bilo kojoj drugoj uređenoj državi vladavine prava i razvijene demokratske kulture, okrenutoj budućnosti, za razliku od Hrvatske koja je talac svoje prošlosti koju radije revidira negoli da se s njom suoči? Trebamo li očekivati od predsjednika Vlade da će nastaviti srčano ispraćati sve svoje neistomišljenike dok god kod kuće ne ostanu samo apologeti njegove autokratske vlasti, koji, što zbog straha, a što zbog poslušnosti, neće ni pomišljati na kritiku “velikog vođe” koji ima iznimno nizak prag tolerancije na sve što nisu laude i glorificiranje njegove veličine i uspjeha?
Nije Andrej Plenković ništa bolji ni prema “svojima” kad iskoče iz zadanih okvira za sliku Hrvatske kakvu premijer vidi ili je takvom javno reklamira, ne bi li pozlatio svaki dan svoga premijerskog mandata. Pokazalo se ne jednom do sada da u Plenkovićevom HDZ-u opstaju samo oni koji ne talasaju, koji slušaju što kaže gazda i slijepo izvršavaju njegove naloge jer se njih ne može i ne smije propitkivati. Komu padne na pamet “solirati”, kao što je to ovih dana učinio ambiciozni ali naivni i neiskusni ministar gospodarstva Davor Filipović kada se javno požalio na pritiske, spinove, neistine i “blaćenja na osobnoj razini”, čime je računao da će pred licem javnosti naglasiti težinu posla kojeg obavlja i sposobnost da se s njim nosi, takvima premijer okreće leđa bez milosti.
Davor Filipović, brzo je prošao put od Plenkovićeve uzdanice i favorita za sve moguće upravljačke funkcije koje su HDZ-u na dispoziciji, pa i one koje su tek htjeli osvojiti ( mjesto gradonačelnika Zagreba ) , do Plenkovićeve žrtve kojom je premijer doslovce obrisao pod.
Je li premijer krivo procijenio, ili je Filipović previsoko poletio pa mu je trebalo podrezati krila? U svakom slučaju neidentificirani predatori na koje se ministar gospodarstva javno požalio, više da bi demonstrirao svoju spremnost na sve, pa i navodnu vlastitu životnu ugrozu, za Hrvatsku i obranu interesa njezinih građana ( o bože ! ), negoli zbog realne opasnosti kojoj je bio izložen, skupo bi ga mogli stajati. Bio je to Filipovićev autogol! Zasad je stradao samo obraz, no, riječ je o profilu tipičnog HDZ-ovca kojemu je obraz ionako neosjetljiv, pa tu veće štete neće biti…
Kakvi predatori u europskoj perjanici najvišeg kreditnog rejtinga …?
Ukratko, Filipovićeva javna jadikovka zbog pritisaka kojima je izložen, spinova i neistina, “čak i blaćenja na osobnoj razini”, kako se žalio, ta njegova strašna izloženost prijetnjama i prozivkama predatora “koji misle da je Hrvatska njihov bankomat” ( kakvi predatori, dovraga, u europskoj perjanici s najvišim kreditnim rejtingom ikad :! ), jednom jedinom premijerovom rečenicom je raspršena kao mjehur od sapunice. Kad su ga novinari upitali o čemu to njegov ministar govori, tko su ti predatori, kao da ga se sve to nimalo ne tiče lakonski je uzvratio: Pitajte ministra. A što se pritisaka tiče, ” pa mi smo svaki dan izloženi pritiscima, ali to je utakmica to je demokracija, pa što?!
Nije lako biti u Plenkovićevoj “službi”. Taj ljude troši k’o sitniš, oni za njega imaju sasvim prolaznu vrijednost, dok obave ono za što ih je angažirao, a poslije, mogu ići. Koliko god je pod svaku cijenu forsirao Davora Filipovića i u utrci za zagrebačkog gradonačelnika, iako je sve ukazivalo na to da je to potpuno promašena kandidatura i da njegov pulen u toj trci ne može ništa osim doživjeti debakl, Plenković ga se kao svog kandidata nije odricao. Forisrao ga je pod svaku cijenu, instalirao na bitne pozicije ( NO Hrvatskih šuma, NO INA-e…) i naposljetku usidrio u fotelji ministra gospodarstva, više da bi pokazao da na njega nemaju utjecaja nikakve javne percepcije o Filipoviću kao nisko kalibriranom HDZ-ovom kadru koji puno više hoće negoli može. Plenkovića takva poigravanja s ljudima ne koštaju ništa, a koliko koštaju one s kojima se poigrava gurajući ih u vatru kojoj nisu dorasli, koliko košta hrvatske građane, to ga, kako smo više puta dosad vidjeli, ne zanima. On ih koristi jednokratno, dok obave što trebaju, ili dok ne pokažu da to nisu kadri. A onda ih tretira kao otirač. Ništa čudno, jer to u osnovi i jesu partijski poslušnici bez digniteta, i što pokornije slušaju to dalje stižu. Pod uvjetom da glavu ne dižu…
No, pozicijom poneseni, patetični Filipović koji značku na reveru nosi kao simbol svoje lojalnosti “domovini”, i nema tog pritiska koji će ga zaustaviit u obrani hrvatskih građana, i ne postoje politički poeni koji u mu važniji od toga da štiti interese Hrvatske od “predatora koji misle da je Hrvatska njihov bankomat”, previše se zaigrao. Predatore nije imenovao, nego se nakon ove smiješne žalopojke posuo pepelom kad je shvatio da je u toj priči ostao sam.
Otkako ga je Plenković javno dezavuirao kao nekog tko kmeči zbog pritisaka kojima su u politici po defaultu izloženi svi, ali to je tek utakmica, demokracija, ništa posebno, nesretni Filipović poput utopljenika hvata zrak nastojeći živ izroniti na površinu.
Pritisci
–Pitali ste me prošli tjedan jesam li bio pod pritiskom- počeo je svoj pokajnički govor pred novinarima, a da ga o tome nitko ništa nije ni pitao. – To nije važno, jer kada se odlučite baviti politikom stalno ste izloženi nekim pritiscima i ako niste u stanju to nositi onda se politikom ne trebate baviti ( gle, vraga, zar je to ipak shvatio nakon što se dobro isplakao ? op. a. ). Međutim, brojne interesne grupacije ne prežu od načina kako postići svoje ciljeve, ali svatko tko se bavi politikom treba se znati s time nositi”- otkriva u svom naglom prosvjetljenju Filipović. Neugodno je i za gledati takav salto mortale mladog Plenkovićevog jurišnika koji se koprca pokušavajući ne biti uskoro i – pokojni.
I naravno, po uzoru na svog učitelja i vođu, Filipović cilja u medije, ali on im, za razliku od Plenkovića, ne misli govoriti što mogu, a što ne trebaju pisati, ne pada mu, kaže, na pamet uređivati medije ( to će obaviti njegov šef, Plenković ), ali, da ne biste krivo shvatili, reći će oprezno, ” no mogli ste u meidjskom prostoru vidjeti svakakve napise- Filipović blokira dokapitalizaicju HEP-a, Filipović uništava Petrokemiju…koji nonsens. Ja sam”- tvrdi- “sve dokumente koji se odnose na HEP potpisao tjedan dana prije nego je krenulo granatiranje u medijima mene i mojih najbližih suradnika”.
“Određenim interesnim skupinama”, otkriva Filipović, “problem postaje to što sam ja neovisan, što je Jurica Lovrinčević neovisan, što je Hrvoje Bujanović neovisan. Prema tome, neće nas nikakve prozivke, nikakva blaćenja zaustaviti da i dalje radimo u interesu hrvatskih građana i na tome ćemo ustrajati”, poručio je, odbijajući više i riječ predator spomenuti, nekmoli predatore identificirati.
Samo konstatira činjenice oko svega što se događalo u proteklom razdoblju, kazao je, svaka odluka koja se donosi u okviru Ministarstva, nevezano o čemu se radi, sve to sa sobom vuče nekakve milijune, to su jako velike odluke, a postoje oni koji žele imati što veće profite. Vrlo lako vi možete zaključiti o kome se radi- zaključio je ovog puta puno oprezniji ministar. Koji je navodno toliko neovisan da mu nitko ništa ne može, ni pritiscima, ni prozivkama, ni prijetnjama. Osim što ga jednom rečenicom, u prolazu, premijer trenutno ušutka kao balavca, ponizi i pretvori u muhu koja će još neko vrijeme, ali ne zadugo, zujati. Možda je Davor Filipović, nakon zastupnice Dalije Orešković, sljedeći kojem će Plenković poručiti Auf wiedersehen…
Auf wiedersehen!
Rado bi to premijer rekao i predsjedniku Vrhovnog suda Radovanu Dobroniću koji je njegovu vladu prozvao zbog izostanka pravodobne i primjerene reakcije na petodnevne, uzastopne podmetnute požare ” s porukom”, koji su se naglo pretvorili u bizarne paleži nervoznih, ljutitih građana i susjeda, a koje, navodno, nemaju veze s poslom koji obavljaju oštećenici ( sutkinja osječkog suda i dvojica policijskih službenika, od kojih je jedan načelnik policije ). Malo vjerojatno, priznat ćete…
Svakako, premijer se na Dobronićevu javnu poruku odmah obrecnuo na šefa Vrhovnog suda i arogantno mu sugerirao da ubuduće, kad se očituje, svakako osvrne na retoriku onih koji obezvrjeđuju sudbenu vlast, a to, naglašava, sigurno nije Vlada. No, takvu tvrdnju teško bi obranio, jer njegov odnos, primjerice, prema glavnoj državnoj odvjetnici Zlati Hrvoj Šipek, definitivno nije doprinos neovisnosti pravosuđa. Ali, baš zato što to može činiti, što može pritiskom djelovati prema ovoj dužnosnici, zasad još nije čula njegovo Auf wiedersehen.
Hrvatska politika još nije imala samodopadnijeg, hvalisavijeg i arogantnijeg premijera koji bi bio kadar i u potpuno raseljenoj Hrvatskoj, onom malobrojnom preostalom stanovništvu držati predavanja o svojim uspjesima, uvjeren da oni i kod zdravih očiju ne vide. Ništa do li ono što im on svakodnevno ponavlja, podcrtavajući što je važno znati, što se ne smije zaboraviti. A tko to ne razumije, Auf wiedersehen!
Davor Filipović (HDZ) i društvo (foto N1)
