Ako ste osoba s invaliditetom sigurno vas nisu zaobišle sramotne izjave zastupnice Ljubice Lukačić kao i njihovo obrazloženje. Za vas manje upućene, povod su prijedlozi zakona o osobnoj asistenciji i zakona o socijalnoj skrbi kojima se odbija prijedlog da se roditeljima njegovateljima produže naknade nakon smrti djeteta barem na još šest mjeseci, uz to roditelji njegovatelji gube pravo na osobnog asistenta.
Gospođa Lukačić, iako je i sama osoba s invaliditetom, zdušno se zalaže za to da se osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima dodatno oteža i ovako bijedan život u državi kojoj naši političari tepaju da je socijalna, stoga gospođa Lukačić ima poručiti majkama njegovateljicama da je za njihovo dobro najbolje da se nakon sprovoda svog djeteta odmah upute u najbliži zavod za zapošljavanje jer ih tamo očekuje spas. Nema veze što možda imaju preko 50 godina i nijedan ih poslodavac neće zaposliti, bitno je jedino da obogaćuju statistiku. Majke njegovateljice i njihova djeca nemaju pravo ni na asistenta jer kako kaže gospođa Lukačić osobni asistent mora biti dostupan onim osobama s invaliditetom, i djeci s teškoćama u razvoju, koji se mogu uključiti u zajednicu. Dakle samo odabrani imaju pravo na asistenta, a ostalima ne treba.
Ali nije gospođa Lukačić jedina „prodana duša“ , tu je i njezina kolegica po stranci Helena Melovnik Zrinjski, inače poznata po svojoj izjavi da bolje ići niz dlaku ministru nego ga ljutiti. I meni i vama potpuno je jasno da ove dvije gospođe ne bi bile tu gdje su danas, da nije bilo političke stranke. Njima je dobro, a što je s nama ostalima? Gospođa Lukačić ima i asistenta, ima pravo na 6 + 6, ima primanja o kakvom druge osobe s invaliditetom mogu samo sanjati, stoga je teško shvatljivo zbog čega i druge osobe s invaliditetom i njihove obitelji ne bi imale iste takve uvjete?
Jer ako se ima za gospođu Lukačić naći će se i za druge, zar ne? Žalosno je da osobe koje imaju mogućnost da nešto promjene nabolje, poput gospođa Lukačić i Melovnik Zrinjski, uvijek biraju vlastitu korist umjesto rada za zajednicu kojoj pripadaju, čak se u svojim izjavama time i ponose. Da čovjek ne povjeruje koliko netko može biti bezosjećajan i bahat samo zato jer mu je „sjekira pala u med“. Žalosno je i da smo kao osobe s invaliditetom spali na to da nam kreiraju budućnost nesposobni političari i osobe koje nismo birali da nas predstavljaju, da se nas ništa ne pita, da nikome nije važno kako i od čega ćemo živjeti. Postali smo taoci trulog sistema čiji je jedini cilj da osobe s invaliditetom i njihove obitelji postanu socijalni slučajevi, samo zato jer država nije u stanju izgraditi mrežu usluga gdje roditelji djece i osobe s invaliditetom mogu raditi i imati život kao i svi ostali roditelji.
Zahvaljujem ovoj Vladi što je još jednom velikodušno pokazala koliko joj nije stalo do osoba s invaliditetom i čijom ćemo nebrigom i dalje ostati diskriminirani na račun svog invaliditeta kojeg nismo birali…