Andrej Plenković će jednog dana sigurno prestati obnašati dužnost premijera, ali to pouzdano neće biti zato što će ga parlamentarna opozicija opozvati ili birači izdati. Otići će kad i ako to sam poželi zbog nekih drugih, većih, ili njegovom egu važnijih ambicija. Ali to vjerojatno neće biti dok god ne potuče sve rekorde dugovječnosti na poziciji šefa Vlade, što će mu, kako primjećuje profesor Fakulteta političkih znanosti Berto Šalaj,omogućiti da nadmaši čak i Tuđmana. Ma što Plenković činio, ma u kakve afere on i njegovi ministri, direktori državnih poduzeća, agencija, povjerenstava, bili upleteni, ma i da su, figurativno rečeno ratni zločinci, uživat će podršku tih minimalnih 76- 77 zastupnika u Saboru koji braneći opstanak vladajuće koalicije brane zapravo svoje interese. I još zadugo će biti puno više onih koji se Plenkoviću nude, negoli onih koje on treba…
Arhiva: HDZ-ov dernek u Gospiću – Kustić je drugi lijevo od Plenkovića. Dan kasnije je incident u prometu izzvala i G. Žalac… (foto HDZ)
Umjesto da se HDZ-ovci srame, oni posramljuju druge…
Tu su bespredmetna pitanja etičnosti u politici, časti, poštenja, principijelnosti i političkog integriteta. Politika je prljav posao, čast iznimkama, i igra se prljavo. Samo takvi u njoj opstaju, drugi su u njoj prolaznici, ili pak prononsirani poltroni i karijeristi kojih se častan svijet gadi.Takav je sustav vrijednosti izgrađen u zadnjih 30-ak godina, i zbog njega je HDZ i danas ne samo na životu, nego i u vrhu političkih preferencija građana. Drugdje bi se ljudi sramili priznati da su ikad bili članom te stranke, kod nas oni, i to najgori među njima, posramljuju kolege iz drugih političkih opcija samo zato što su se, usprkos svjetonazorskim i ideološkim razlikama, ujedinili oko istog cilja- uništavanja HDZ-ove koruptivne hobotnice i odsijecanja njezine glave.
-Upravo vizualiziram, vidim ljude iz Domovinskog pokreta, Mosta, Hrvatskih suverenista sa SDP-ovcima, Možemo! i radikalnom ljevicom, Radničkom frontom, kako zajedno paradiraju u povorci za prava žena – posprdno je u Saboru dobacio kolegama iz opozicije HDZ-ov “parfemski ex-ministar” Marko Pavić, cerekajući se kao da je upravo prodao najduhovitiji vic ikada. Ali, s čime se to Pavić ruga? Zar su desnici toliko mrska i s njom tako nespojiva prava žena da se na tu temu HDZ može samo rugati? Je li to stav “zajedničara”koje europskoj javnosti Plenković pokušava predstaviti kao novu, modernu demokršćansku desnicu, unatoč zadriglim, masnim tipovima koji već u ranim jutarnjim satima, zbog “dobre cirkulacije”, pucaju od “zdravog rumenila”?
Kako god, pozicija je tu da zemljom upravlja, a opozicija da joj ne da mira, da je kontrolira, kritizira, nadzire. Od opozicije samo HDZ očekuje da uzaludno nudi rješenja svih državnih problema, kako bi pozicija imala to zadovoljstvo listom ih odbijati, a da ih i ne pogleda. Jer, nitko od HDZ-a i njihovog vođe ne može imati bolji prijedlog, učinkovitije i pametnije rješenje. Opozicija je tu da joj HDZ na glavi tuče orahe, a pozicija da u toj svakodnevnoj radnji ovisnički uživa. Ali, to ne znači da opozicija pred snagom vlasti treba odmah baciti koplje u trnje i predati se bez borbe. Ako narod bude slušao što govore jednom će nešto od toga i upamtiti, možda i promijeniti svoje favorite na izborima. Prema tome, ako opozicija išta uopće može, to je da kontinuirano puše za vratom poziciji, da ukazuje na njezine propuste, greške, nekmoli afere. Prijedlog za izglasavanje nepovjerenja nekom ministru, Vladi ili pak premijeru, naravno, utemeljen i dobro argumentiran, samo je jedan od alata za borbu protiv vlasti.
Arhiva, ilustracija: G. Žalac (HDZ) i A. Plenković (HDZ) – foto TRIS:
Dosadno, naporno…
Nitko razuman nije očekivao da će u Saboru proći inicijativa Domovinskog pokreta koji je autor prijedloga za pokretanje pitanja povjerenja premijeru, prisiljenom po prvi put doći na raspravu u Sabor o samome sebi. Prvi put otkako je Andrej Plenković preuzeo bezmalo sve poluge vlasti u državi izborom za predsjednika Vlade 2016. Bilo je doduše prijedloga za opozive ministara, pa i cijele Vlade, HDZ ih je pobrojao 23, nijedan nije uspio dobiti parlamentarnu većinu, ali, kako to tijekom rasprave netko iz oporbe reče, prozivani ministri ipak su napustili Vladu. Pa se ufaju da će tako biti kad-tad i s premijerom…
Među razlozima za opoziv pobrojano ih je tek nekoliko najkrupnijih- od afere Janaf, preko afere milijarda koliko je u samo jednom kriminalnom aranžmanu izvučeno iz Ine, zatvaranja sisačke rafinerije i izostanka ozbiljnije obnove potresom pogođenog područja Zagreba i Banije, do nikad provedene reforme potpuno zapuštenog, propalog zdravstvenog sustava koji generira samo tragične skandale, afere Softver zbog koje je uhićena bivša ministrica Gabrijela Žalac i naposljetku najnovije afere “sms” koja diskreditira i samog AP.
Inicijativu je podržala lijeva i desna opozicija, motivirana potrebom da na jednom mjestu koncentrira sve grijehe, sve slabosti premijera koji je stigao promijeniti čak 22 ministra u šest godina mandata, što svojom voljom, a što postupanjem tijela progona ( policijske istrage, optužnice… ), i na kraju i sam postati dijelom inkriminirane komunikacije svojih otpisanih izabranika ( afera SMS, Softver… ) involviranih u kojekakva pogodovanja, trgovanje utjecajem i druge nezakonite radnje. A imali su što reći, pa je rasprava o radu šefa Vlade potrajala čak 11 sati.
Razumije se, tu “torturu”, pače, nepodnošljivu “dosadu”, koja je počela u četvrtak iza 15 sati, premijer nije trpio do kraja, nego je oko 22 sata napustio sabornicu pokazujući, ne samo krajnje nepoštivanje prema zastupnicima opozicije, nego i prema državnom parlamentu kao takvom. Jer, o njemu se radi, a njega ne zanima koliko ni crno ispod nokta, što kolege iz opozicije imaju o njemu za reći!
-Da li se osjećamo odgovornima – da, da li se osjećamo izdajnicima – ne, da li je ova rasprava bila dosadna i naporna – da. Sad će biti još dosadnije za gledatelje, ali demokracija je i to. Dobili smo povjerenje u demokratskoj utakmici. Vi ste tražili povjerenje, niste ga dobili- tako je sažeo svoj odnos prema Saboru i oporbi koja se , ako njega pitate, obrušila na njega jednim polupismenim uratkom. Za njega je sve to nepodnošljiva gnjavaža, dosada…
A da bi “oplemenio” tu nezanimljivu raspravu kojoj nije bio problem anticipirati ishod, garnirao je uobičajenom samohvalom, svojim velebnim postignućima, naspram onih koji ga prozivaju pucajući, kako prepotentno smatra, ćorcima.
Dva HDZ-ova predsjednika Vlade RH Sanader i Plenković (foto: društvene mreže)
Premijer i OKP
-Hrvatska je pod našim vodstvom ostvarila svoje temeljne nacionalne strateške ciljeve na način da će ostavština rada ove dvije Vlade biti pozitivna za gospodarstvo. Spojen je hrvatski teritorij, izgrađen je Pelješki most. Isto tako, u najvećoj krizi 2022. godine, premostili smo i jesen i zimu kad je energetska kriza prijetila egzistencijalnom ugrozom. Pritom smo u toj godini postali i članica Schengena i europodručja. Ova Vlada ostavit će Hrvatskoj sposobnost ratnog zrakoplovstva- nabrajao je Plenković, zaključujući da će iza njegove Vlade ostati toliko postignuća da mu ni sto minuta ne bi bilo dovoljno da ih pobroji.
Nažalost, i ovog je puta pokazao da boluje od OKP-a ( opsesivno kompulzivnog poremećaja ) nastalog onog trenutka kad je oporba odbila podržati njegov prijedlog za obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, pa sad opsesivno, na dnevnoj bazi, stigmatizira oporbenjake kao “dokazane rusofile” jer su odbili dati potporu Ukrajini i stali na krivu stranu povijesti, onu rusku, tvrdi, a njegova poslušnička sljedba za njim istu mantru ponavlja uglas. Po zadatku. Dokazujući lojalnost uvrijeđenom vođi. Vidajući tako njegovu otvorenu ranu…
-Pokazali ste da ne želite s nama dijalog. A 16. prosinca ste pokazali tko ste i što ste i to nikad nećete isprati. To je sramota koju ćete nositi dok ste živi.
Vi ste s jedne strane, a mi smo s druge strane, i tako će ostati- poručio je sa saborske govornice veseleći se”dinamičnoj raspravi”, kako je posprdno kazao. Zapravo, cijela ta saborska “predstava” njemu je bila silno naporna, nezanimljiva, sve su to loši glumci, ne zaslužuju njegovo vrijeme i pažnju, sve se to dalo iščitati s njegovog lica koje je s velikim naporom prikrivalo zijevanje od smrtne dosade.
Za HDZ i njegove satelite koji bi Hrvatsku dali budzašto ali svoje interese ni za što, irelevantne su činjenice, iako se baš njihov stranački šef nerijetko žali na problem percepcije na temelju dojma. Recimo, potpuni podbačaj obnove nakon potresa u Zagrebu i na Baniji gdje je u dvije godine obnovljeno 6 kuća, a kako reče Anka Mrak Taritaš ( Glas ) više od šest tisuća ljudi živi u dvije tisuće kontejnera zimu za zimom, u mandatu najuspješnije vlade koja je Hrvatsku ukotvila među 15 najrazvijenijih zemalja u svijetu.
foto HDZ
Besramni cinizam
Ili, skandal za skandalom u zdravstvu koje kolekcionira tragične slučajeve zbog nefunkcionalnog i neodgovornog sustava, a premijer ni riječ da bi rekao. Ili, serija ministara pod optužnicama za korupciju, trgovanje utjecajem, klijentelističko zapošljavanje, pogodovanje preferiranim kandidatima kod dobivanja unosnih poslova ili bespovratnih državnih poticaja. Ili najnovija korespondencija njemu bliskih suradnika s direktorima javnih tvrtki koji se biraju po kriteriju lojalnosti a ne znanja i sposobnosti. Ima li smisla nabrajati dalje? Ima li ijednog primjera u uređenom svijetu koji počiva na vladavini prava da kod toliko skandala u vrhu vlasti, toliko ministara pod istragama i optužnicama, premijer ostaje netaknut?
I još nas zasipa besramnim cinizmom da je, valjda baš on svojom genijalnošću, Hrvatskoj osigurao mjesto u društvu 15 najrazvijenijih zemalja svijeta!?
A ako netko ne zna o čemu on to govori, neka pogleda na Internet, veli, pa će vidjeti kojih je to 15 zemalja istodobno u NATO-u, EU-u, Schengenu.
-To znači- kaže bez imalo nelagode makar prema onih 20-30 posto građana Hrvatske koji žive na rubu siromaštva- da smo našim reformama, odgovornim upravljanjem financijama, strukturnim reformama (…) i osiguravanjem sredstava za razvoj, stvorili pretpostavke da četvrto desetljeće hrvatske samostalnosti bude ono u kojemu dostižemo prosjek standarda razvijenih zemalja.
Ali to je za one koji žele znati više, reći će Plenković nadmeno, ustrajavajući na svojoj iracionalnoj pretencioznosti ma koliko da je neumjesna i tragikomična bila. U kojem to svijetu, pod kojim to staklenim zvonom živi hrvatski premijer?
Jer, u pravu je, nažalost, zastupnica Mrak Taritaš kad prizemljujući premijerovu aroganciju i umišljenost kaže kako je Hrvatska realno po svim kriterijima zadnja u EU, osim po smrtnosti od raka, po čemu je među prvima!
Tko će presuditi Plenkovićevom HDZ-u?
Hrvatska je jedinstvena još po nečem: Njome upravlja stranka, jedina ikad pravomoćno osuđena za korupciju, a na čelu te stranke je najveći Europejac među hrvatskim političarima.
Doduše, kako reče SDP-ov Arsen Bauk, ključno je pitanje je li pred zastupnike u Saboru stao europejac koji zna što je demokraicja ili autokrata koji bi zaustavljao Reuters ( izmjenama Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku kojima se smjera curenje informacija proglasiti kaznenim djelom! ).
I da zaključimo: Daleko smo još od slike ( Plenkovićevog ) HDZ-a kakvu vidi Mostov Nikola Grmoja kad premijeru kaže:” Afere su od vaše političke stranke napravile političku crkotinu, ugušili ste se u vlastitoj korupciji”.
Stranka koja usprkos svim koruptivnim aferama, uhićenim državnim i lokalnim HDZ-ovim dužnosnicima, i dalje dobiva u anketama oko 30 posto potpore biračkog tijela, dok nijedna oporbena opcija ne uspijeva preći ni 15 posto, daleko je od crkotine, još manje od samogušenja koruptivnom kontaminacijom svoga okoliša.
Prava je istina da se guši Hrvatska u glibu prljave politike koju HDZ-ova većina, upravljajući svim polugama vlasti u zemlji, pa i onim pravosudnim, sustavno perpetuira, postupno je legalizirajući kao legitiman modus operandi za HDZ-ovu vječnost. Sanaderovom HDZ-u presudio je on sam. Plenkovićevom u ovakvoj državi nema tko presuditi. Ni institucije, a kako sada stvari stoje, ni narod…
Hadezeovci s rukama na srcima 2013. godine u Vinkovcima (foto HDZ)
