Bučno, veselo, s puno glazbe i pirotehnike, s eurima umjesto kuna u novčaniku, Hrvatska će, kao i njezini europski susjedi, ući u Novu godinu, 2023. Iako, stručnjaci predskazuju da nas čeka godina recesije u kojoj će, uz visoku stopu inflacije ( već sada je rekordna, preko 13 posto ), dramatičan rast cijena, dijelom i zbog usklađivanja s eurom, male mirovine i nisku prosječnu plaću u domaćem gospodarstvu, biti umijeće preživjeti. Nije, doduše, to vještina koja je hrvatskim građanima nepoznata, jer i u ovoj koju ispraćamo nije bilo ništa lakše, unatoč prepotentnim, samodopadnim premijerovim hvalisanjima o 2022. kao “godini isporuke”.
Vlada je, podsjeća nas Plenković svaki dan, isporučila što je obećala: izgrađen je Pelješki most, ušli smo u Schengen i eurozonu… ali što sad? Kako se odlijepiti s dna Europske unije na kojem smo se usidrili?
Andrej Plenković i njegovi europski prijatelji ustrajno uvjeravaju građane Hrvatske da im je bolje nego što uistinu jest. Jer ne dijele njihovu sudbinu, žive daleko iznad hrvatskog prosjeka na koji gledaju s europskih birokratskih visina. I zapravo, stvarni život u ovoj zemlji njih se i ne tiče…
Kad predsjendica Europske komisije Ursula von der Leyen u intervjuu za Hinu izjavi da “Hrvatska može biti ponosna na ulazak u eurozonu i schengensko područje”, ona pritom misli na potencijalno lakše privlačenje investitora i stvaranje novih radnih mjesta, rast gospodarstva, predviđa i da bi Hrvatska mogla postati europsko čvorište energije iz obnovljivih izvora, ali je korumpirana, klijentelistička, stranačka Hrvatska za nju neka vrst političke retorike koja je osobito ne zanima. No, upravo ta žilava koruptivna mreža koja guši gospodarstvo i klijentelističko stranačko kadroviranje koje ograničava razvoj demokracije, jačajući autokratski režim i stranačku državu, krucijalne su zapreke boljem životu hrvatskih građana integriranih u EU-sustav.
Andrej Plenković dolaskom na čelo HDZ-a nije promijenio ni sastav ni mentalitet te stranke, nego ih je naprotiv usvojio kao zatečeno stanje koje nažalost nastavlja održavati u strahu da mu se radikalnijim provjetravanjem “kuća” ne raspadne. Uhljebljivanje HDZ-ovih kadrova na svim razinama dosljedno je nastavljeno pod njegovom komandom, a nekompetentnost instaliranog upravljačkog kadra eksplicitnija je no ikad prije. Korumpirani i nesposobni, to je preferirani model za napredovanje u HDZ-u. Više no ikad.
Posljedice toga su da je u šest godina, odnosno dva i pol mandata na čelu Vlade, Plenković ostao bez 25 ministara, od kojih su mnogi završili pod optužnicama. Zadnjih dana 2022. glasno se spekuliralo i s 26-tim ministrom iz uvelog buketa Plenkovićevih izabranika “s greškom”, koji bi uskoro mogao biti “odstrijeljen” . Naravno, aludiralo se na Ivana Paladinu, ministra graditeljstva koji od dolaska na čelo resora odgovornog za obnovu nakon potresa, nije napravio nikakvog ozbiljnijeg pomaka u smislu dinamiziranja obnove, a vrhunac svojih postignuća vidi u broju obrađenih zahtjeva za obnovu?! Kao da je potres bio prije mjesec dana a ne prije dvije, u zagrebačkom slučaju prije gotovo tri godine!!!
Ma da je hrvatsko gospodarstvo doživjelo puni procvat, a nije mu ni blizu, da je životni standard građana, mirovine, plaće, kupovna moć, komunalne usluge itd., značajno porastao, a nije, nego smo po tome i dalje na europskom dnu, čak i tada bi skandalozno mizerni učinci Plenkovićeve nomenklature u obnovi bili ono što je obilježilo njegov drugi mandat. To je bez sumnje najveći poraz aktualne vlasti i osobno premijera Plenkovića, ma koliko on pokušavao oprati ruke od bilo kakve odgovornosti. Činjenica je da je obnova izostala, da ljudi već dvije godine na Baniji žive u kontejnerima, a da su se ingeniozni umovi kojima je povjerio političko i operativno vođenje obnove bez kompleksa nakon dvije godine nečinjenja vratili na sam početak i stanovnicima Banije, kojima su bili dužni sanirati i izgraditi njihove razorene domove, sada nude- samoobnovu! I, zamislite, obećavaju sve stanovnike Banije koji danas žive u kontejnerima i zamjenskim objektima, vratiti u svoje kuće i stanove do kraja 2023.! A u dvije godine uspjeli su izgraditi smo šest kuća…
Usput, dok ljudi umiru u kontejnerima, Vlada raspravlja o izgradnji nacionalnog nogometnog stadiona. Besramno!
Schengen i eurozona tu sramotu ne mogu isprati. Osim toga, ulazak u schengensko područje i prelazak na euro rezultat su dogogodišnjih priprema u kojima je sudjelovala ne jedna hrvatska vlada. A ova Plenkovićeva, baš sve zasluge pripisuje sebi, nepristojno i potpuno neopravdano.
Čime, dakle, da se Hrvatska ponosi? Država koja je članica EU od 2013., u kojoj je svaka peta osoba starija od 65 godina, i čak svaka druga te dobi koja živi sama, suočena sa siromaštvom, u kojoj nevjerojatnih 750 tisuća umirovljenika prima mirovine ispod 3000 kuna, a još uvijek i značajan broj je onih s 1500 kuna mirovine koje su nedostatne i za podmirivanje režijskih troškova, kamoli hrane i drugih elementarnih potreba, ima puno više razloga za sram negoli za ponos.
Bacanje pijeska u oči naroda politička je disciplina koja Plenkoviću ide najbolje. Ali i od pijeska se oči dadu isprati, a kad ljudi napokon progledaju valjda će vidjeti da ne žive u zemlji o kojoj im već šest godina baja Andrej Plenković, više radi stvaranja što bolje slike o sebi, negoli o vlastitoj zemlji…