Svi smo svjesni važnosti koju ima vizualnost u našem životu. Što je potpuno razumljivo budući da su oči naše najvažnije osjetilo, jer preko njega dolazimo do čak 80 posto informacija koje su nam bitne. Ipak, ta naša ovisnost o vizualnom često nas zna zavarati i učiniti nas zatvorenim i neosjetljivim prema svemu što je oku nevidljivo, a jednako je bitno kao i ono što je vidljivo. Isto je i s invaliditetom.
Teško je razumjeti vidljivi invaliditet, a nevidljivi invaliditet još i teže. Dat ću vam primjer.
Prije nekog vremena imao sam čast upoznati se i razgovarati s gospođom koja se dugi niz godina bori s dijagnozom multiple skleroze. Kroz razgovor dotakli smo se i toga kako okolina gleda na njezinu dijagnozu. Iskreno mi je rekla da joj se lakše boriti s bolesti nego s nedostatkom empatije i razumijevanja drugih ljudi. Ispričala mi je da kad je shvatila da u poslu koji je tada radila nije više produktivna kao nekada, zaputila se u jednu našu instituciju da se raspita za svoja prava i eventualne mogućnosti. Tamo ju je, umjesto pomoći, dočekala djelatnica koja ju je saslušala i odmjerila od glave do pete, i nakon toga samo joj je hladno rekla da su mjere „za one u kolicima“. Naravno tu problemima nije kraj.
Osim nedostatka razumijevanja prema onima koji boluju od nevidljivog invaliditeta, problem je i nedostatak empatije i to ne samo od strane neznanaca, nego i od obitelji i prijatelja. Teško je prihvatiti da osoba koja je do jučer sve mogla, danas ne može ništa jer je preumorna. Teško je i zamisliti da oni s nevidljivim invaliditetom često ulažu zadnje atome snage u neku svakodnevnu aktivnost samo da bi im život izgledao donekle normalno. Ponajviše pogađa to što osobe s nevidljivim invaliditetom ne nailaze na razumijevanje čak ni od strane osoba s drugačijim invaliditetom, jer pojedinci misle da, ako ne ovisiš o tuđoj pomoći i pomagalima, nisi dovoljno osoba s invaliditetom.
Potpuno razumijem koliko ih boli čuti rečenice kao što su „nije ti ništa“ ili „odlično izgledaš, ništa se ne vidi na tebi“ A svako jutro se pretvaraš da si netko drugi, da si bolje nego što ustvari jesi, iako si proveo noć u bolovima i ne osjećaš svoje tijelo. Osobe s nevidljivim invaliditetom žive s velikim teretom nepredvidljive bolesti i okoline koja stalno direktno ili indirektno propituje njihovu dijagnozu i mogućnosti, a to umara više od same bolesti.
Stoga pružimo podršku i pokažimo više razumijevanja prema osobama s nevidljivim invaliditetom jer invaliditet je invaliditet – bio on vidljiv ili nevidljiv. U redu je ne razumjeti nečiji invaliditet jer niste u njegovoj koži, ono što nije u redu jest ne pokazati suosjećanje prema tuđoj patnji samo zato što je nevidljiva. Zato najmanje što možete učiniti za sve one koji žive s nevidljivim invaliditetom jest da im djelima pokažete da ste uz njih, iako ne osjećate njihove bolove i ne razumijete njihovu borbu.
Ilustracija
