Svena Maretića iz Splita ni lom kralježnice nije spriječio da postiže uspjehe na raznim životnim, kao i sportskim, poljima. Kako mu to uspijeva, čime se bavi i kako je prevladao životne kušnje koje je pred njega stavio invaliditet s kojim je pogođen, o svemu tome razgovarali smo u ovom intervjuu. Upoznajte Svena…
-Kako biste se u najkraćem predstavili našim čiteteljima: tko je Sven Maretić, otkuda, gdje ste se obrazovali…
Sportaš sam s invaliditetom te zastupnik za prodaju u Croatia Osiguranju, stalno zaposlen već 11 godina. Rođen sam i živim u Splitu, završio sam srednju školu.
-Čime se bavite uz rad?
Radim u Croatia Osiguranju, u splitskoj filijali, ali se bavim i sportom, konkretno, tenisom u kolicima.
–Kako je došlo do te teške dijagnoze koju imate?
Prije 16 godina sam se, jednostavno rečeno, našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Slomio sam kralježnicu u prometnoj nesreći. Međutim, volio bih naglasiti čitateljima da je dijagnoza teška samo ukoliko si sam. Uz obitelj i prijatelje svaki problem se može preživjeti, a kasnije i uhvatiti „vjetar“ za nastavak koliko je moguće normalnog, ispunjenog života.
–Kako se rodila ljubav prema tenisu?
Cijeli život proveo sam, što se kaže u žargonu, „na ulici“ , a nisam bio od one ekipe koja se bavila glumatanjem mangupa s pušenjem i sl. Mi smo po cijeli dan igrali sportove, na svim živim mjestima, sve se igralo što možete zamisliti. Zanimljive su i anegdote, kad bismo išli gledati stariju ekipu na igralište, pa je čast bila i dodavati im balune, a kamoli kasnije, kad im nedostaje igrač, i zaigrati. Danas nažalost toga više nema, mlađima je to pod normalno, nestao je taj respekt prema starijima. Nama su oni, iako „obični“ ljudi, prijatelji iz kvarta, bili uzori i sportski i po ponašanju. Stvarno sam sretan što sam bio dijelom tog staromodnog odgoja. A sve sam vam ovo ispričao kao uvod u to kako sam završio u tenisu. Naime, bio sam cijeli život sportaš, svi sportovi su za mene opcija, pa sam se tako u „predkorona vremenu“ paralelno bavio atletikom i košarkom u kolicima, i desila se ta nesretna korona kad su nas svih razdvojili, nismo smili među ljude…To stajanje kod kuće i gledanje vijesti za mene nije bilo opcija, moj brat i ja bi se kriomice ubacivali na tenis terene, te sam u kolicima za košarku počeo čisto rekreativno s bratom igrati tenis, i malo po malo, eto, vidite dokle sam danas stigao. Stvarno je to bio splet okolnosti.
–Što sve vaša dijagnoza nosi sa sobom? Opišite nam malo život s takvom dijagnozom…
Dijagnoza sama po sebi je, ja bih rekao – standardna. Prijelom kralježnice malo niže, kod T12 i L1. Mislim, zvuči jednostavno, ali naravno da nije. Sjećam se svakog koraka socijalizacije, implementacije u društvo, te rehabilitacije, kao da je bilo jučer. Put nije bio lagan, ali kao što sam već naveo, stvarno je okruženje oko tebe ključno za daljnji prosperitet u životu.
–Koji su vaši planovi za budućnost?
Na sportskom planu želim napredovati. Gladan sam učenja i dizanja svog nivoa igre za još više. Tek sam u ovome 2 godine i smatram da su moji kapaciteti još bolji. Jednostavno vjerujem u jaki trening i volim slušati savjete od ljudi koji su prošli nešto u sportu. Tenis u kolicima je strašno zahtjevan sport.
–Kako provodite slobodno vrijeme?
Uglavnom družeći se s ljudima koji su mi pri srcu. Nije važno ni gdje, ni kada.
–Koji su vaši najveći sportski dosezi, koji vam je glavni cilj u tenisu?
Za ovu godinu sam ispunio i premašio sva svoja očekivanja koja je uvijek zdravo postaviti malo nerealno jer je kasnije slađe ako uspiješ. Što se tiče nekog ultimativnog cilja ja sam ga već ostvario. Dakle, kad sam se krenuo baviti tenisom u kolicima, shvatio sam da bih jednog dana ako dignem svoju razinu igre, možda mogao igrati protiv zdravih, protiv ljudi na nogama. To sam ostvario. Tako da možemo mi sada pričati o paraolimpijskim igrama, ali za mene je to više cilj koji sam dužan ljudima koji su stali iza mene kao Športski savez osoba s invaliditetom grada Splita, međutim neću ostati razočaran ako tamo ne odem, jer ja stvarno u tenisu uživam svakodnevno, svaki trening ili meč meni je nova radost kao da je prvi put. I dok god je tako, ne vidim uopće zašto bih se izbacivao iz te komfor zone s nekakvim „moranjima“. Trenutno je moj najveći doseg ovogodišnje osvajanje državne titule, te prošlotjedni naslov u paru na ITF turniru u Splitu.
–Koji vam je “moto” u životu i zbog čega?
Pa mislim da bi se taj moto mogao nazvati da nema odustajanja, također mislim da treba raditi i ono što voliš. Sve stvari koje te smetaju odmaknuti od sebe i ja stvarno mislim da je život prelijep za živjeti. Pozitivni stavovi su nešto što svakako smatram da je također važno jer od žaljenja nema ničeg. Javno mogu kazati da dosta osoba s invaliditetom koje nisu ovisne o tuđoj pomoći, moram to naglasiti jer ničiji invaliditet nije jednostavan ni lak, ali dosta ih se zadovoljava sa prolaznošću života i ne uzimanju stvari u svoje ruke. Budite sigurni da ja sve što mogu, a tiče se mene, nastojim što je više kontrolirati i samostalno odlučivati.
–Što mislite o položaju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj , gdje treba raditi pomake i zašto?
Odakle početi? Trebaju nam pomaci. Da odmah nešto razjasnim, sigurno smo danas puno naprijed nego gdje smo bili jučer, prije 5 ili 10 godina, svi rade na tome, nekad ide sporo ali ide. Jako sam tužan kad obitelji žive na rubu egzistencije jer troše enormne novce na rehabilitacije, lijekove, medicinsku skrb ili institucionalno liječenje osobe s invaliditetom koja im je bliska. To je poražavajuće. Naša sveta obaveza kao društva je da izjednačimo barem na neki način to pravo na jednakost koja je nekima oduzeta po sudbini ili nečem trećem. Također bih naglasio i pristupačnost u sredinama gdje živimo. To je jako široka tema koja ovisi isključivo o politikama gradova od momenta do momenta. Mislim da je općenito političarima očito zanemariva brojka od 12% OSI među stanovništvom. A gdje su još njihovi bližnji itd. Oni su svi direktno povezani i mislim da bi se trebali posvetiti kako OSI, tako i socijalno ugroženima i ostalima koji vape za boljim rješenjima, odnosno napretkom. Nikako nije rješenje što gledamo stalno neke prosvjede za bolje statuse. Pa gdje bi vodilo kad bi osobe s invaliditetom izašle na prosvjed? Stvarno vjerujem da se pomaci dešavaju i ja ih vidim i pratim ali su spori. Pa ljudi moji, mi smo u EU, budite sigurni da u ostalim zemljama članicama njegovatelji, osobni asistenti, medicinske sestre koje skrbe i ostali ne moraju pisati vladajućima da su premalo plaćeni. Ja osobno za sebe ne tražim ništa, ali ako se svojim imenom mogu zauzeti da nekom sutra iz naše populacije bude bolje, svakako ću dignuti glas.
-Koju bi poruku poslali svima koji se nalaze u sličnoj ili istoj situaciji kao vi?
Ovisno o svojim mogućnostima i invaliditetu, prilagodite svoj život sebi. Nađite si neku svrhu, organizirajte si život, radite ono što volite i doprinosite zajednici. Mi smo populacija osoba s invaliditetom i to nam je na ponos, a ne za sramotu. Vjerujte, puno je pomaka napravljeno u posljednje vrijeme, a svijet vani i vrijeme pred vama svakako su nešto što morate iskoristiti.
