Šibensko gradsko kupalište Jadrija obilježava svojih punih sto godina postojanja. A kako i priliči, na spomen i u zahvalu osnivačima koji su zaslužni za ovu jedinstvenu, šarmantnu stogodišnjakinju, spomen-ploču im je otkrila jadrijska vršnjakinja, Šibenčanka Katica Livaković. Bio je to, ne računamo li masovnu feštu, završni čin višednevnog obilježavanja stotog rođendana Jadrije, koja je na dar dobila i mural Tonija Živkovića na “leđima” kabina, koji prikazuje stari, kultni brod nazvan imenom kupališta, a koji je godinama bio glavni prijevoz do Jadrije. 
Od kolovoza 1922. kad je kupalište otvoreno do danas kad se ponosno hvali sa svojih sto, promijenili su se i režimi, kamoli ne navike ljudi, samo je Jadrija konstanta. Generacije Šibenčana ovdje su proplivale, zaljubljivale se, odrastale, stjecale prva iskustva, naposljetku i gradile svoje prve nekretnine. Od kupališta, Jadrija je s vremenom postala i vikend naselje s takvom gustoćom izgrađenosti da svatko svakom gleda u pijat. Danas je Jadrija i više od kupališta i vikendaškog naselja, ona je Gradska četvrt Šibenika, iako s minornim brojem stalnog stanovništva i stoga bez elementarnih uvjeta koji bi je činili uistinu gradskom četvrti. Ali, Jadrija je iznad svega šibenska nostalgija koja se dosljedno prenosi s koljena na koljeno…
Kupalište je uređeno nedaleko od svjetionika sv. Andrije koji je u funkciji od daleke 1871. Plaža sa nizom šarenih kabina za presvlačenje, pa i ljetni pižolet njenih korisnika, otvorena je 6. kolovoza 1922., a zahvaljujući zamisli prvog turitičkog vodiča u Šibeniku, Šime Grubišića- Rovila. Trebalo je samo otočić sv. Andrije, nasuprot tvrđave sv. Nikole, uz malo nasipanja mora povezati s kopnom i eto idealnog prostora za odmor i kupanje Šibenčana. A da im na Jadriji bude što ugodnije, pobrinuo se još jedan Šibenčanin, Ante Frua, zaslužan za gustu borovu šumu i debelu jadrijsku hladovinu.
Izvorno je na plaži bilo izgrađeno 25 muških i 25 ženskih kabina i svlačionica, ali su s vremenom dograđivane nove, tako da ih je danas znatno više. Šarm Jadrije je u njezinoj sačuvanoj izvornosti, u tom prepoznatljivom vizualnom identitetu kojim dominira niz šareno obojanih kabina što se vide i sa mora i sa kraja, i kojih se Šibenčani, za razliku od nekih drugih na našoj obali, nikad nisu odrekli, nego su ih svih minulih desetljeća uporno održavali kao poseban simbol i jednog vremena i svoga grada. Bilo je u nekim razdobljima govora i o njihovom rušenju, i te su se priče ciklički perpetuirale, ali je takva ideja uvijek nailazila na žestok otpor “jadrijaša”.
Na Jadriji je danas, kako se procjenjuje, bar 500 kuća i vikendica, što ovo gradsko kupalište čini doista jedinstvenim spojem “kabinaša” i “vikendaša” koji puno stoljeće žive u relativno skladnom suživotu. No, status gradske četvrti nije im donio baš nikakave bonuse, jer, Jadrija je vjerojatno po razini standardnih komunalnih i drugih usluga za svoje stanovnike i po razini izgrađene infrstrukture, jedna od najzapuštenijih četvrti Šibenika.
Ali, duh Jadrije, šarm te oronule starice koja pamti bolje dane, ništa ne može uništiti. Ona živi od nostalgije i privrženosti Šibenčana puno više nego od skrbi gradske vlasti koja stalno obećava renesansu ovog kultnog stogodišnjeg kupališta, ali nekako, baš za Jadriju, uvijek uzmanjka novaca u proračunu…
