Jelena Hrvoj nam priča o svojoj strasti prema pisanju, o nakladi Cranium i stanju na našoj nakladničkoj sceni ,te još mnogo toga…
Predstavite se našim čitateljima…
Prije trideset i pet godina su mi nadjenuli ime Jelena Hrvoj koje i danas s ponosom nosim. Podosta je teško predstaviti se, a da ne ispadne suhoparno. Zato ću biti kratka. Po struci sam grafička dizajnerica, po pozivu književnica, vlasnica izdavačke kuće Naklada Cranium i ilustratorica. Do sada sam objavila deset vlastitih romana, te kroz nakladu još četiri romana mladih autorica Erike Žilić Vincetić, Renate B. Obrljan, Marine Mađarević i Jelene Crnjaković.
Grafička dizajnerica ste ali i spisateljica. Odakle želja za pisanjem i kako je izgledao vaš spisateljski put? Može li se živjeti od pisanja?
Još od malena sam voljela piskarati, ali ono „pravo“ pisanje se pojavilo kao svojevrsna psihoterapija kasnije u životu. Nevjerojatno mi je sada ovo napisati, ali prvi roman sam napisala prije četrnaest godina. Nakon toga je uslijedio period svojevrsne borbe s izdavačima da bi na kraju prvi roman „Štorka“ objavila sama 2014. godine. Uskoro sam zadobila pažnju velikog broja čitatelja i to je ustvari cijela priča. E sada, može li se od pisanja živjeti? Isključivo od pisanja – ne. Na žalost, kultura čitanja u našoj zemlji je ispod poražavajuće razine, pa kad u cijelu jednadžbu dodamo ekonomsko stanje, nemamo se čime pohvaliti.
Pišete romane vrlo različitih žanrova. Od trilera, preko fantastike pa sve do horora. Što vas privlači kod tih žanrova i imaju li oni možda neku zajedničku točku? Odakle crpite ideje za svoje romane?
Vjerovali ili ne, ali spomenuti žanrovi nisu toliko različiti u samoj srži. Naravno, ima tu nekih specifičnih pravila po kojima se nešto klasificira kao triler, a nešto kao znanstvena fantastika, no kod mene se na kraju ne radi o čistokrvnoj žanrovskoj knjizi. Volim miješati svega pomalo. Ono što me posebno privlači kod tih žanrova je činjenica da se kroz njih može s lakoćom prikazati, ponekad i opravdati, surovost čovjeka, ali i života kao takvog. Zbog toga najviše volim crpiti inspiraciju iz stvarnog života, događaja. Posebno mi je privlačno stvarati jake ženske likove koji uvijek prelaze granicu društveno prihvaćenog, pa čak i moralnog ponašanja. Tako ćete kroz moje romane upoznati serijske ubojice, mafijaške mogulice, plaćenice…
Jelena Hrvoj
Budući da ste grafička dizajnerica i spisateljica, uz to i sami oblikujte vizualni identitet svojih romana. Što vam je izazov pisanje ili slikanje? Koliko je po vašem mišljenju grafičko i vizualno oblikovanje knjige važno na putu prema čitatelju? Odnosno kupuju li ljudi knjige zbog lijepih naslovnica?
Imala sam te sreće da se moja struka pokazala korisnom kad je u pitanju i sama priprema vizualnog identiteta knjiga. Ustvari ne mogu reći da mi je ijedna od dvije opcije zahtjevna. To je posao koji volim i nešto čime se bavim od kad znam za sebe. Zato postoje mnoge druge svakodnevne stvari, koje su nekima mačji kašalj, a meni predstavljaju izazov.
Prema mojem mišljenju, vizualni identitet svakog proizvoda (što knjige na kraju jesu) je jako bitan. Ljudi su vizualna stvorenja. Daleko od toga da sadržaj knjige mora opravdati očekivanja čitatelja, ali korica je ono što nekoga privuče da posegne za knjigom i pročita kratak sadržaj. Kao i u svakoj drugoj prodajnoj branši, postoje ljudi koji će kupiti knjigu zbog lijepe korice, ali to nije isključivo.
Kakvi su današnji čitatelji i što očekuju od knjige?
Da bi odgovorila na ovo pitanje moram najprije razjasniti nekoliko stvari. U današnje je vrijeme knjiga postala svojevrsna brza hrana podložna trendu i prolaznosti. Tržište je preplavljeno jeftinim naslovima, pričama koje se pročitaju i zaboravljaju, ali jednako tako je prisutna i neka vrsta kompetitivne naravi kod sve većeg broja čitatelja. Tako je negdje usput postalo bitno koliko se naslova pročita u godini, a ne samo kakvih naslova. Vjerovali ili ne, ali i u nakladništvu je sveprisutan trend kapitalističkog konzumerizma. Ono čemu svaki čitatelj, ali i autor teži, je pronaći biser u plastu sijena, ali i zgrabiti neopterećen bijeg od svakodnevnog.
Nakon godina uspona i padova odlučili ste osnovati vlastitu nakladničku kuću. Kako ste se odvažili na taj korak? Koja je vizija i misija vaše nakladnička kuće?
Ideja za otvaranje Naklade Cranium postojala je godinama prije no što se ostvarila. Smatram da je to bio jedini logičan potez. I upravo ideja i cilj koji stoje iza kuće su me potakli da napravim taj posljednji korak. Kako sam na samim početcima imala velikih problema s uspostavljanjem povjerenja kod izdavača, tako sam ustvari odlučila biti odskočna daska za domaće neafirmirane autore žanrovske literature kojima je, smatram, najteže stupiti u svijet izdavaštva. Kao što sam već spomenula, do sada smo objavili četiri naslova mladih, iznimno talentiranih autorica Erike Žilić Vincetić „Priča o kugi i nevidljivom Edgaru“, Renate B. Obrljan „Besmrtnici“, Marine Mađarević „Onaj koji otvara vrata“, te Jelene Crnjaković „Elementum“. I to je samo početak. Do kraja godine planiramo objaviti još najmanje tri naslova za koje smo potpisali ugovore i na kojima aktivno radimo.
Kako ocjenjujete trenutno stanje u hrvatskom nakladništvu i postoji li nešto što zamjerate hrvatskom nakladništvu?
Stanje u hrvatskom nakladništvu je kompleksno i ne toliko bajno. Na samom početku treba istaknuti kako je raspodjela financija za nakladništvo u dobrom starom običaju pogrešno raspoređena i dodjeljuje se onima kojima potpora i nije toliko potrebna. Uračunamo li u to činjenicu da se kroz obrazovni sistem ne radi na tome da se knjiga popularizira među mladim generacijama. Dodajmo spomenutu ekonomsku situaciju, kolektivno depresivno stanje nacije i porast sirovina koje dotiču svakog proizvođača fizičkog proizvoda. Summa summarum, nakladništvo je jedna jako marginalizirana branša, ali branša koja ispunjava. Na nama je očuvanje jezika, pismenosti i ostavljanja tragova u analima vremena.
Da ne ispadne sve tako crno, moram pohvaliti porast interesa za domaću literaturu, ali i porast izdavača koji istu objavljuju. Prije tek desetak godina, izdavača scena izgledala je daleko drugačije i tada bi se dalo napisati mnogo toga.
Što bi poručili svima onima koji se žele baviti pisanjem ili žele izdati knjigu?
Pisanje je nešto što vas u potpunosti ispunjava, ali jednako tako treba znati čvrsto stati na zemlju. Prve knjige najčešće su upravo to – prve. Ma koliko bili vezani za njih, u najviše slučajeva su potpuno „klimave“. Za pisanje, kao i za sve ostalo u životu treba mnogo prakse, truda, strpljenja, učenja i odvojenog vremena. Ne slušajte subjektivna mišljenja ljudi koji vas vole (znam, zvuči čudno) jer će vaši voljeni pokazati apsolutnu potporu bez objektivnog, stručnog pristupa. Mislim da bi za sam kraj voljela napomenuti ono što uvijek napominjem: ništa se ne događa preko noći i ego je vaš najgori neprijatelj.
