-Imamo Most!-  rekao bi u svojoj klasično euforičnoj maniri Franjo Tuđman da je dočekao trenutak spajanja Hrvatske Pelješkim mostom. Tu čuvenu tuđmanovsku sintagmu ovaj put nismo čuli, ali smo vidjeli euforije gotovo koliko i nakon Oluje. Nije bilo “vlaka slobode”, ali su bili Rimčeva “Nevera” i Pulićev bolid, bajkeri-branitelji 1. i 4. gardijske brigade, obilje folklora, višak političara i nacionalnog kiča koji nas je sve u svemu stajao oko milijun kuna. Most bi bio jednako lijep i dobrodošao i bez tako skupe ceremonije i pompoznosti u kojoj se kod nas moćnici tradicionalno nadmeću. Ne shvaćajući da je ljepota i radost ponajviše u jednostavnosti…

Čak su se premijer Plenković i predsjednik Milanović, sve u cilju da nikakav incident ne zasjeni značaj događaja, uspjeli rukovati, zajedno boraviti na istom mjestu i ne razmijeniti nijednu uvredu. Osim što je ovaj nepomirljivi dvojac pokazao da može i bez bespoštednog međusobnog granatiranja, pokazalo se i da ministar obrane Mario Banožić ne može bez laktarenja.

Šovinist Banožić

Kolegicu, ministricu poljoprivrede Mariju Vučković agresivno i nepristojno je izgurao iz prvog reda, kao da je neprimjetna, i stao ispred nje kako bi sam osigurao poziciju među prvokategornicima. Ministrica je pokušala negirati ovu ružnu gestu kolege, vjerojatno svjesna koliko je taj Banožićev bahati čin bio ponižavajući. A ponižen, bogme, nitko ne voli biti. Srećom da i među ministrima ima kavalira, pa Banetov šovinistički ispad nije prošao neprimijećen. Reagirao je potpredsjednik Vlade, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, koji je zatražio da se svi malo razmaknu i naprave mjesta za izguranu ministricu. I vratio je u prvi red…

Da nije bilo Banožića, zapravo i ne bi imali nijedne posebne zanimljivosti s klasično protokolarno i pomopozno osmišljenje državne fešte ” a la Dolenčić” koja je ipak predugo trajala i programski bila prekrcana. No, tako je to s velikim državnim masovkama na najvišoj razini.

Začudo, na visini zadatka je ovog puta ostao i Zoran Milanović, koji za promjenu nije improvizirao nego pripremljeni govor uredno pročitao, pa nije bilo straha da bi stvari mogle izmaknuti kontroli. Kažu, bio je to vrlo snažan, emotivan govor. Rekli bismo, ne bitno drugačiji od onih koji se u takvim prigodama obično čuju. No, nije to bilo zbog Milanovićevog nacionalnog ushita koliko vjerojatno zbog konenzusa s Pantovčaka da se suzdrži od nepotrebnih eskapada za ovu, ipak posebnu priliku.

Plenković tu nikad ne odstupa od onog što je ziher, njegovi su govori suhoparni, stereotipni i dosadni, ali standardno prilagođeni prigodi. Za pohvaliti je tek da je ipak, svim dojučerašnjim polemikama i svojatanjima Mosta, izjavio kako je to nadstranački projekt. Začudo, ne isključivo HDZ-ov, ne baš sasvim njegov…

Neumjesna Plenkovićeva samohvala

S njim nema iznenađenja. Osim, ako podlegne vlastitom mega-egu pa se, kao što je učinio uoči otvaranja Mosta, sasvim neprimjereno izlane da je Most zapravo njegova osobna zasluga, kako je za njega europski novac dobio isključivo na “svoj brk”. Što, kako je naglasio, dosad još nije rekao. Pisao je Jean Claude Junckeru i Europskoj komisiji da Hrvatska treba taj most, da mora spojiti svoj državni teritorij, jug zemlje s njezinim ostatkom, umjesto da je presijeca granični prijelaz kod Neuma, i da taj projekt stoji 525 milijuna eura. Juncker mu je na to odgovorio: Imaš 357 milijuna eura!

Ovom neumjesnom, pače nepristojnom samohvalom, premijer nije napravio uslugu ni Junckeru. Jer, svaka članica EU imala bi se pravo nakon toga pitati zar se tako dijele europski novci…

Na svečanosti otvaranja Pelješkog mosta okupilo se oko pet tisuća ljudi, a bili su pozvani i oni koji to na svaki način zaslužuju i oni koji se tamo iz mentalne higijene nisu smjeli naći. HDZ-ovci su imali, razumljivo, prioritet, za njih nije bilo selekcije, pa se dalo vidjeti od Šeksa, preko ex-ministra Pavića koji voli kupovati skupe “darove” na teret državnog proračuna i poreznih obveznika, ili notornog Josipa Đakića i još notornijeg Dragana Čovića za kojeg nije jasno treba li se boriti za izborni zakon u Hrvatskoj ili BiH. Jer, u Hrvatskoj je bezmalo više negoli u susjednoj, navodno matičnoj državi, a i ponosni je vlasnik počasnog doktorata zagrebačkog Sveučilišta.

Naravno, na događaj koji po sebi nosi atribut povijesnog, stigla je i bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, i učinila sve da njezin dolazak ne prođe nezapaženo. Nakon otvaranja mosta sjela je na pod i ponosno se fotografirala kao “svoja na svome”. Pritom izazvala revolt svoje bivše stranačke kolegice, ex-premijerke Jadranke Kosor kojoj je pozivnica stigla svega četiri dana prije svečanosti, pa se nije stigla organizirati, jer, za razliku od “Koli nacionale”, Kosorova nema ni osiguranje ni službeno vozilo na raspolaganju…

Neizbježni blagoslov sekularne Hrvatske

Most, naravno, ne bi mogao biti otvoren, a možda bi se i urušio, bez blagoslova za koji se pobrinuo dubrovački biskup Roko Glasnović, a sva je politička svita uglas molila “očenaš” kao da to čini od rođenja i krštenja, a ne od proglašenja hrvatske neovisnosti i Crkve jednim od nosećih stupova nove, tuđmanovske državnosti. Hrvatska je sekularna država još samo u Ustavu, praktično, itekako je crkvena…

Pelješki most je, doduše, otvoren iako još 7 kilometara pristupnih cesta nije završeno. Zašto je bilo važno da se unatoč tome baš 26. srpnja most pusti u promet, nije jasno, ali, što je, tu je. Svakako, imamo Most, gradio se gotovo četiri godine, gradili su ga Kinezi, i stajao nas je oko 2 milijarde kuna. Ipak, uz sve njegove prednosti, treba reći da je put od Zagreba preko Pelješkog mosta 7 kilometara duži nego preko Neuma…No, to ionako nije bilo presudno.

Na kraju pozvat ćemo se na riječi predsjednika Milanovića, ufajući se da je njihova težina u njihovoj iskrenosti:

Pelješki most podignut je u interesu Hrvatske, ali nikome u inat, nikome na štetu, naročito ne na štetu BiH. Tako bismo razmišljali i da BiH nije domovina i hrvatskog naroda.

Ovaj je most na dobrobit svih ljudi, neovisno o naciji, vjeri, državljanstvu, uvjerenjima. Most rađen sa suprotnim motivima popustio bi kad-tad pod teretom vlastite besmislenosti.

Izvor: Božidar Lončar, N1