Feručo Lazarić je jedan od onih ljudi zbog kojih mnogi – progledaju. Iako je Feručo slijep, jer je u 40. godini života oslijepio zbog bolesti očiju (ablacije mrežnice), svojim životnim primjerom je mnogima pomogao da bolje vide. On je i vizionar… vidio je kako će potaknuti druge. Kako? Tako što je, unatoč potpunoj sljepoći, počeo – planinariti. I to kako planinariti… Iza i ispred njega su (ne)viđeni podvizi: obišao je dosad nebrojene planine koje stvaraju napore i strahove i najzdravijima… I gazi dalje, u 68. godini života…
Feručo Lazarić je sa svojim prijateljem, suplaninarom i pomagačem Sergiom Ostovićem u nizu svojih planinarskih pohoda u kojima sudjeluje posljednjih dvadesetak godina, prije nekoliko dana posjetio, odnosno popeo se na Prominu, planinu nedaleko od Drniša. Tome je prethodio nedavni i takozvani slučajni susret na Poštaku s Marinom Škrapić, profesoricom matematike i članicom popularnog planinarskog kluba HPK Sv. Mihovil iz Šibenika. Brzo je pao dogovor o zajedničkom izletu Mihovilaca, Feruča i Sergija na Prominu, uz posjet slapovima rijeke Krke i boravak u planinarskoj kući u Alatima kod Šibenika.
Feručo s Mihovilkama na vrhu Promine (foto: Stipe Dulibić)
Uz Marinu, Feruča i Sergia su dočekali, ugostili, hodali se, penjali, pjevali i družili se s njima i Stipe Dulibić, Erika Šakić, Vedrana Vranjković, Svjetlana Dalić, Stjepan Škrlin i drugi… Feručo se uhvatio i gitare, pjeva i svira, nema umora…
-Kako ste uopće počeli planinariti? – postavio je Feruču za vrijeme predaha na Promini logično pitanje Stipe Dulibić, Mihovilac i kapetan duge plovidbe.
-Nostalgično sam gledao te staze na kojima sam skijao dok sam vidio. Onda smo počeli supruga Tamara i ja hodati tuda dok nije bilo snijega. I tako je počelo planinarenje. I tako smo hodali par godina, no onda supruga više nije mogla zbog išijasa, pa sam nastavio dalje s drugima. – pojašnjava Feručo, jednostavan, ugodan, dobro raspoložen…
Bez patetike i uveličavanja, Feručo jednostavno zrači pozitivnošću, te je jasno zašto je i kako posljednjih desetljeća inspirirao mnoge. Osim osoba s invaliditetom, veliki je broj onih bez invaliditeta koje je potakao na aktivniji život, na planinarenje, boravak u prirodi… Kad vide kako slijep čovjek hoda po brdima i planinama, mnogi se trgnu i zapitaju se: čekaj malo… pa ja vidim, pa šta ja čekam?
Sergio i Feručo na Promini (foto: Stipe Dulibić)
Tako je Feručo najprije hodao po skijaškim stazama po kojima je nekoć kao strastveni skijaš skijao. No to mu nije bilo dovoljno. Želio se šetati i dalje… i više… Kako supruga više nije mogla u dulje šetnje po uzvisinama, nego samo malo ‘po šparogama’, kako kaže, morao je potražiti podršku i pomoć drugih, jer je žarko želio nastaviti se kretati. No nije uopće bilo lako u početku pronaći one koji bi ga vodili u brda. Uglavnom zbog straha i valjda prenaglašene odgovornosti, ljudi su zazirali od toga da mu budu vodiči. No Feručo je doskočio tome. Odlučio je napraviti neki podvig zbog kojega će se takvo prevladavajuće stajalište promijeniti.
‘Na Olimp, tamo gdje su oni bogovi stanovali…’
-Neki su se bojali voditi me. Pa šta ću ja u brdima? Onda sam ja odlučio napraviti neki podvig, ovako na slijepo. Kako sam se koristio s računalom… imam onaj program za slijepe… vidio sam… utipkao sam Olimp. I vidim tamo neke iz Beograda, organiziraju skupa sa klubom iz Zaprešića. Ja im odmah pošaljem e-mail… – priča.
-Ma gdje, na Olimp u Grčku? – začudio se Stipe Dulibić.
– Pa da, na Olimp. Tamo gdje su oni bogovi stanovali… – odgovara Feručo.
– Pa nije to lako… – čudi se dalje Stipe…
– Da.. to je baš teško. 2918 metara visine. I ima pravog penjanja na tri točke. No ja sam imao osjećaj za stijenu, jer sam se penjao ranije. I nakon tog Olimpa su mi se otvorila vrata… – veli Feručo.
No taj Olimp je bio samo početak. Slijedili su novi podvizi, i svaki izaziva divljenje.
Jedan od takvih je kada su Feručo i Sergio prohodali 1100 kilometara dugu velebnu Viu Adriaticu, impozantnu divotnu planinarsku turu koja priobalnim planinama i vrhuncima vodi od istarskog rta Kamenjaka do Prevlake na krajnjem jugu Hrvatske.
– I Via Adriatica? – pita Stipe.
– Da, nas dvojica smo išli i svi su nam se pridruživali putem… nas dvojica smo živjeli skupa dva mjeseca – odgovara Feručo, kao da je riječ o nekoj šetnjici od kuće do obližnjeg dućana, kakva slijepoj osobi također može biti zahtjevan poduhvat.
– Dva mjeseca vam je trebalo? –pita Stipe.
– Dva mjeseca, 54 dana… Od Kamenjaka do Prevlake… Spavali smo svuda. U šatoru, starim školama, domovima, skloništima… kod ljudi… svuda. Lijepo iskustvo. Jako jako lijepo iskustvo. Ja koji ne vidim sam uživao, a vi koji vidite… mogli bi još više. Ali vratili smo se istesani. Žene su se po drugi put zaljubile u nas… – smije se Feručo.
– On smršavio 11, a ja osam kila – veli Sergio.
– To je tako. Piješ vodu i rezuckaš pancetu. Zdravlje se popravilo, tlak se snizio… Kretnja je bitna. Pokret. I nema stresa. Priroda i čisti zrak. To je najbitnije što je čovjeku za zdravlje potrebno. – odaje recept za zdravlje Feručo.
Mnogi od onih koji normalno vide ni približno ne mogu uvidjeti kako netko tko ne vidi svladava takve uspone, prevali grbe, rupe, neravnine, gazi preko klizavih stijena, potoka, blatnjavog lišća, vere se po glatkoj stijeni…. Svi koji su nekad planinarili, posebno na zahtjevnijim terenima poput onih koji je Feručo odavno prošao, znaju koliko je važan oprez i koncentracija prilikom hodanja. Svaki korak zahtijeva oprez. Svaki nezgodni potez može prouzročiti neugodnu ozljedu, pad… Planinari stalno gledaju pred sebe, u svoje korake. Gledaju…
Feručo se pridržava za ruksak prijatelja i vodiča Sergia (foto Stipe Dulibić)
Feručo umjesto očiju ima samo svojega vodiča, odnosno – njegov ruksak… Ili rame. Feručo se pridržava za ruksak, uglavnom svojega prijatelja Sergia. I prema osjetu Sergiova gibanja i pomicanju ruksaka (gore, dole, lijevo, desno…), Feručo, dakako intuitivno, u treptaju oka, u djeliću sekunde, kreira svoj sljedeći pokret… korak. Uglavnom nepogrešivo.
‘Oni koji vide gledaju manje bitne stvari’
Tu i tamo Sergio ili netko drugi ga upozori na neku rupetinu, blisku provaliju, lokvu… stepenicu…
-Pazi stepenica dolje… – upozorava ga sad Stipe na Promini.
Feručo nepogrešivo gazi…
-Još jedna… Bravo. Odlično… – veli Stipe.
-Sve se može. Bitno da je glava u redu. Tijelo sluša glavu. Dok glava ne počne kiksati… – dodaje Sergio.
-Ljudi sami sebi stave prepreke. Ali ja sam se opustio. I sad uživam.- jezgrovito poručuje Feručo i nastavlja hodati.
Kaže i kako ga uopće ne sekiraju neki teži napori, te kako i u njima uživa, pa se prisjeća Vie Adriatice i ledene kiše na spustu sa Snježnice, ili vrelog kamenjara po zvizdanu na spustu sa Svetog Ilije na Pelješcu do Orebića.
Naslovnica Feručove knjige ‘Planinarenje na sljepo’
-Većina misli da mi slijepi možemo tek malo. Sljepoća jest veliki hendikep, ali unatoč tome možemo urediti život i živjeti ga punim plućima. Mene sljepoća nije zakočila, nego mi je dala poticaj za dalje. Oni koji vide gledaju manje bitne stvari, kako je tko odjeven, je li možda lijep ili ružan… Meni su svi lijepi, elegantni, veseli, a priroda… Nju sada doživljavam puno intenzivnije nego kada sam vidio. Svojim bogatstvom i mene obogaćuje – govorio je Feručo.
Planinari znaju kakve sve ljepote čovjek može doživjeti penjući se, posebice na stazama koji su dijelom Vie Adriatice, kada s Velebita, Dinare, Biokova i drugih planina pucaju nezaboravni vidici prema moru, otocima, Bosni, Italiji… A gdje su tek prizori gustih bajkovitih šuma, valovitih i oštrih prijevoja i proplanaka i zelenih livada prepunih raznobojnog proljetnog cvijeća, kamenih galerija i stijenja najraznovrsnijih oblika, usjeka, špilja, čudesnih vrtača… itd.
No nije vid jedini – a gdje su senzacije na koje videće osobe često zanemaruju: divni mirisi aromatičnih biljaka, šumske svježine, osjet vjetra na licu i čelu, dodir prvih kapljica kiše na rukama i obrazima (ili teškog pljuska na čelu i kiše koja se slijeva niz leđa), dodir i maženje s granom drveća (ili trnovitim grmljem) u prolazu, zvukovi koraka teških planinarskih cipela na kamenitoj stazi, cvrkutanje, kreštanje i pjev ptica, zujanje kukaca (i komaraca), šum i huk krošnji, noćno glasanje ćukova i sova, kliktaji ptica grabljivica, daleko glasanje divljači…
‘Planinarenje na slijepo’
– U prirodi dobivamo tu skromnost, tu toleranciju, sve postaje puno jednostavnije. Nema kave? Pit ćemo vode. Nema jutarnje krafne. Veselje je ako se pronađe koja feta pancete, jedna sardina, konzerva nečega. Nisam nijednom osjetio da mi zbog slabe prehrane fali energije. Bitno je kretanje, shvatio sam da tijelu gode napori i dugotrajno hodanje. Regeneracija preko noći i sljedećeg je dana opet spremno za nove napore – priča Feručo, koji je napisao knjigu “Planinarenje na slijepo”, a nedavno i novu ‘Na drugi način lijepo’.
Naslovnica knjige ‘Na drugi način lijepo’
Spoznaja do koje sam došao nakon višegodišnjega planinarenja na slijepo, potakla ga je, kaže, da napiše ‘ovu malu knjigu’.
-Bila mi je velika želja razbiti predrasude o sljepoći, kako osobne tako i cijele zajednice, uvjerenje da slijepe osobe imaju vrlo ograničene sposobnosti i mogućnosti djelovanja. Cilj mi je dokazati da i osobe oštećenog vida, uz pomoć videće pratnje mogu, kao i videći planinari, hodati planinskim predjelima i osvajati vrhove. Nadalje, želio bih slabovidnim i slijepim osobama otvoriti vrata u čudesan svijet planina. Planinareći, kao i putujući, upoznajemo sebe i svoju predivnu domovinu. Naša brda spadaju u niže planine, ali svojom raznolikošću pobuđuju interes i utažuju glad za osvajanjem i najstrastvenijim planinarima. Ima ih po svim dijelovima Hrvatske i pružaju nezaboravne doživljaje i vidike. Želim istaknuti da, kao slijepi ili slabovidni, možemo sasvim dobro funkcionirati u grupi s videćim planinarima, pa čak doprinijeti dobrom raspoloženju optimizmom i pozitivnom energijom koju smo izgradili upravo zahvaljujući svojem hendikepu i uvjetima života na slijepo. Dokazati da se tu silnu ljepotu može osjetiti i drugim osjetilima, ne samo vidom, i u njoj u potpunosti uživati – ističe Feručo.
I onda izriče sjajnu i poticajnu misao.
‘O, lijepog li života, makar bio slijep na oba oka’
-O, lijepog li života, makar bio slijep na oba oka. U narodu se kaže: Izgubiš vid, izgubio si sve. Vjerujte, nije tako. Bog ili priroda, kako želite, nam je dao i druga osjetila kojima možemo, na neki način, nadomjestiti vid i u potpunosti uživati u životu. Jedini uvjet je da život živimo kao dar, nagradu, a ne kao kaznu. Negdje sam čuo, da oni koji ne doživljavaju život kao dar, nisu ga ni dostojni. Moramo biti optimisti i gajiti pozitivnu energiju kako bi lakše svladali brojne nevidljive prepreke – zaključuje vizionarski i optimistično Feručo Lazarić.
Dakle, kako kaže Feručo, treba svladati nevidljive prepreke…
To jest prepreke kojih možda i – nema.
Feručo (u sredini) i dječaci Vice Dulibić (desno) i prijatelj (lijevo) – foto; Stipe Dulibić
Feručo svira gitaru i pjeva naslijepo, pomaže mu i Stjepan Škrlin Dok (foto Stipe Dulibić)
Dva prijatelja Feručo i Sergio na slapovima Krke (foto Marina Škrapić)
Dva prijatelja Feručo i Sergio na slapovima Krke (foto Marina Škrapić)
Život je pjesma – Feručo Lazarić (foto Stipe Dulibić)
