Danas smo razgovarali s Igorom iz Čakovca koji usprkos teškoj dijagnozi živi jednu vrlo aktivnu svakodnevnicu…
Ukratko nam se predstavite…
Ja sam Igor Štefičar. Imam 29 godina. Rođen sam i živim u Čakovcu sa roditeljima u zajedničkom stanu.
Koja je Vaša dijagnoza, te kako je došlo do nje?
Od rođenja bolujem od cerebralne paralize. Do dijagnoze je došlo tako što mi se kod poroda pupčana vrpca omotala oko mene i prekinulo mi dovod kisika u mozak te sam rođen klinički mrtav. I sa ne baš dobrim prognozama da ću moći hodati i normalo funkcionirati…
Kako se Vaša okolina nosila s Vašim zdravstvenim problemom, kako ste bili prihvaćeni? Tko Vam je najveća podrška?
Bogu hvala da imam roditelje koji nisu odustajali od mene i uz pomoć fizioterapeuta već od najranije dobi počeli su me vježbati i trenirati. To su bile vježbe istezanja i koordinacije. To su bili bezbroj sata i sata terapija,toplica,plaća,smijeha, ali uvijek smo nekako uspijevali napraviti zadano. I zato sam mojim roditeljima bezkrajno zahvalan i hvala im što su uvijek tu za mene .Trebalo mi je puno duže al sam uspio prohodati sa godinu i pol. Nakon mnogo pravne borbe roditelji su me uspjeli upisat u vrtić u Čakovcu..Bilo je svakakvih situacija al prihvatili su tete i djeca … I odlično sam se osjećao tamo.…
Kako je teklo Vaše obrazovanje , je li Vam bilo teže nego što ste očekivali ili?
U osnovnoj školi je bilo slično makar teže. U ono vrijeme nije bilo osobnih asistenata. A ja imam problema s finom motorikom i sporije pišem, ali u dogovoru sa učiteljicom i prijateljima svi su mi pomagali sa prepisivanjem,a puno puta su mi i fotokopirali tekst kada je bilo puno toga.. Na početku su me djeca malo drugačije gledala ali nakon kratkog vremena su me prihvatili i super je bilo.. Završio sam osnovnu školu sa vrlo dobrim i upisao Gospodarsku školu Čakovec smjer pismoslikar.. Tamo su me odlično prihvatili. Naravno uvijek se netko nađe sa predrasudama , ali toga ima svugdje. Prije me to pogađalo, ali sad sve manje i manje. Srednju školu sam završio sa odličnim uspjehom…I dugo nakon toga se nisam uspijevao zaposliti. Zbog moje zdravstvene situacije i zbog toga jer je nastupila kriza pa nije bilo velike potražnje za radnom snagom.
Bavite se atletikom – Kako je došlo do toga – Kad ste shvatili da je to ono što volite?
Budući da sam sa tatom trčkarao doma po poljskim putevima on nas je prijavio na utrku grada Čakovca2011 godine. Bio sam malo u strahu kako ću ja to jer to je bila utrka za sve i u dužini od 3 km koje ja nikad nisam otrčao, ali kad je utrka krenula trema je nestala i uz malo muke uspio sam završiti trku. Nakon trke su svi bili oduševljeni mojim pothvatom i to mi je bio poticaj za nastavak treniranja ,shvatio sam da se time želim baviti. Bez obzira na moju dijagnozu ,moram biti aktivan . Prvo smo se tata i ja upisali u školu trčanja u Varaždinu,a nakon mjesec dva smo se priključili Atletskom klubu Međimurje Čakovec. Tamo su me odlično prihvatili svi bez obzira na moju dijagnozu.. I na tome sam vrlo zahvalan. U klubu su mi treneri Zvonko Horvatić i Aleksandar Žbulj. Oni se jako dobro brinu da se za svaku trku i natjecanje maksimalno dobro pripremim. Pišu mi treninge i oni i svi su jako dobri motivatori. To je Proces koji traje devet mjeseci u godini, da se dobro pripremim za sezonu.
Koji su vaši najveći sportski uspjesi, koji Vam je najveći sportski cilj?
Moji najveći sportski uspjeh je što sam višestruki prvak Hrvatske u atletici za atletičare sa invaliditetom u mojoj kategoriji T37 u disciplinama 100m 200m i 400m.Bilo je nastupa i na međunarodnim mitinzima .Nastupam i na mitinzima za zdrave atletičare i na državnim prvenstvima. Naravno sa manjim uspjesima, ali ja uživam na mitinzima i društvu na mitinzima. Trčim i trkačke lige po Međimurju i Varaždinu al kad nisam u procesu priprema za državno. Otrčao sam i dva polumaratona u Zagrebu (Starek) i Stuttgartu.. Sa sporijim vremenima ali ja sam ponosan na taj pothvat.. Ipak je to 21 km. To je bilo 2011 i 2012 g. u mojim počecima ali onda sam se posvetio trčanju na kratke staze odnosno sprint… Moj najveći uspjeh osim sportskih je da mogu voziti bicikl, samostalno se kretati,raditi,trenirati. To mi je važnije od rezultata na stazi. Samo da bude zdravlja i sve bude okej. Neki cilj je što duže biti aktivan u sportu i općenito funkcionirati ,a ako će ići neki viši cilj su neka velika natjecanja. Ispuniti neku normu za europsko, svjetsko prvenstvo ili Paraolimijske igre, ali ne zamaram se time.
Radite kao trener mlađih uzrasta? Tko Vam najviše pomaže tu? Opišite malo svoj trenerski posao…
Radim u udruzi za autizam Pogled Nedelišće kao pomoćni trener na sportsko rekreativnom programu. Tu mi najviše pomažu moji kolege na poslu i puno toga sam naučio od njih. Zato im hvala na podršci i na pruženoj prilici .Imamo puno djece koje treniramo na gimnastici u gimnastičkom centu Aton Nedelišće, plivanje na bazenima u Čakovcu, kreativnim ,likovnim i raznim drugim radionicama. Radim 4 sata dnevno i na gradskim bazenima u Čakovcu kao pomoćni radnik i na tome poslu sam jako zahvalan što sam i tu dobio priliku za rad. Svi su me odlično prihvatili i zahvalan sam na tome. Hvala svima.
Uz sve navedeno, imate li vremena za hobije?
Sad nemam puno vremena za hobije jer imam puno obaveza i ne stignem sve. Al moji hobiji su crtanje ,planinarenje, vožnja s biciklima. Znamo otići na planine ili napraviti turu sa biciklima.
Vaša poruka našim čitateljima…
Ne odustajte kad se nađete u teškim situacijama i ne vidite izlaz vjerujte da uvijek ima izlaza. I ne odustajte od svojih ciljeva. I poruka za ljude – Dajte priliku osobama sa invaliditetom na radu i bilo čemu. Ne sudite prije nego nekoga upoznate. Svima treba samo razumijevanje i ljubav…
