Možda to do jučer nismo mogli ni zamisliti, jer su komunizam i socijalizam, i kao dio prošlosti i kao ideologije same po sebi, u Hrvatskoj vječita vreća za udaranje, osobito silovito od onih koji sa svakim svojim udarcem kao da izbijaju „crvenog vraga” iz samih sebe, ali bauk komunizma i socijalizma širi se hrvatskom desnicom. Zapravo HDZ-om, koji vlastiti strah od promjena, ne od komunizma i socijalizma, nego od promjena, disponira na svoje margine kako bi odatle djelovao preko svojih trbuhozboraca na diskreditiranju svih onih koji su zagovornici bolje i pravednije budućnosti u kojoj HDZ i desnica ne vide sebe. Štrajk mladih, kao dio međunarodnog pokreta u kojem je sudjelovalo više od 25 europskih zemalja, toliko je prestravio desnu vladajuću većinu da su se poput napaljenih orlušina obrušili na ono malo hrvatske mladosti koje je smoglo snage izaći na ulice i dignuti svoj glas protiv društva nejednakosti, visokih troškova života, preskupog najma stanova i ekocida. Ili su anarhisti, kako ih je okvalificirao ministar obrazovanja i znanosti Radovan Fuchs, ili su ekstremni ljevičari, kako reče dio desne oporbe, ili pak lažljivi komunisti i socijalisti kojima manipuliraju inozemni urotnici. Ukratko, državni neprijatelji.
A cijela priča je u tome da se HDZ prestravio od mogućnosti da mladost u Hrvatskoj, po uzoru na onu u Srbiji, pokrene i organizira pobunu s ciljem općih promjena u državi zarobljenoj vlašću olinjalog HDZ-a i njihovih satelita.
Panične reakcije desnice
Čega su se prepali i zašto? Pa Hrvatska je poznata po nesklonosti prosvjedima, pobunama, izlasku na ulice radi borbe za prava i pravednost, u kojoj većina radije šuti i trpi negoli da izađe na ulice i digne svoj glas. Hrvatska je poznata po tome da se teško mobilizira i za izbore, kamoli za štrajk mladih motiviran socijalnim, obrazovnim i ekološkim pitanjima, a poznato je da su u ovoj zemlji mladi neskloni demonstriranju nezadovoljstva čak i kada se radi isključivo o njihovoj koži. Ergo, bio je to jedan sasvim simboličan, sporadičan prosvjed manje skupine mladih ljudi koji su bili spremni biti dio jedne veće europske priče o pobunjenoj mladosti koja više ne želi živjeti po mjeri seniora koji njome manipuliraju samo za svoje interese.
Iako su po masovnosti i glasnosti bili gotovo irelevantna pojava, njihov je štrajk ( bojkot nastave u srednjim školama i na fakultetima ) izazvao nerazmjerno panične reakcije desnice.
Krenimo od službenih predstavnika Plenkovićeve vlade – ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek i ministra znanosti, obrazovanja i mladih Radovana Fuchsa. Prva je s visoka docirala mladima koji su izašli nakratko na ulice da to nije mjesto za dijalog, jer je ova vlada iznimno senzibilizirana ( ?! ) za probleme mladih koje je, navodno, uvijek spremna saslušati, s njima razgovarati, ali u forumima, nikako na ulici. Najbolje iza zatvorenih vrata…
Drugi ( Fuchs ) , po funkciji zadužen uz obrazovanje, znanost, ali i za mlade, mada ne bi više mogao relevantno zastupati ni najstarije članove ovog društva, žestoko je kritizirao organizatore štrajka mladih, tvrdeći da se ne radi o spontanoj akciji, autentično hrvatske mladosti, nego da iza njih stoje anarhisti, međunarodni pokret koji instrumentalizira domaću mladež kako bi potaknuli prosvjede i nerede i u Hrvatskoj.
“To nisu naši mladi”
-Odgovorno tvrdim da ovo nije spontana reakcija koja je izašla iz studenata hrvatskih sveučilišta ili studentskih zborova. Iza toga stoji jedan širi međunarodni pokret. To su neki anarhisti, organizacije koje na valu tih prosvjeda iz Francuske, Italije, Bavarske i slično pokušavaju dignuti priču i u Hrvatskoj- izjavio je ovih dana ministar kojemu su mladi u opisu posla. No, oni su za njega anarhisti već samo zato što iznose svoje mišljenje koje vladajućoj nomenklaturi nije po volji. A i što imaju reći kad je, veli Fuchs, obrazovanje u Hrvatskoj besplatno, prehrana jeftina, smještaj vrlo dobar. Dakle, nema tu pravog razloga za štrajk, zato je riječ o uvezenom štrajku, svojevrsnoj uroti izvani.
Ipak, u tretiranju sudionika štrajka mladih najdalje je otišao potpredsjednik Sabora, šef Domovinskog pokreta Ivan Penava. On je brzo i lako u organizatorima tzv. štrajka mladih prepoznao „crvene vragove”, prikrivene komuniste, ekstremne ljevičare koji se naslanjaju na svoje inozemne uzore kao što su njemačka komunistička partija, njemačka socijalistička omladina, talijanska stranka obnovitelja komunista, britanska Socijalistička partija, Crveni iz Norveške i sl. Nisu to naši mladi, oni su samo instrument u rukama vanjskih provokatora…
„Naši mladi su bili u Vukovaru gdje su odali počast poginulima i stradalima u Domovinskom ratu”, diskvalifikatorski će Ivan Penava nazivajući organizatore štrajka lažljivcima, manipulatorima i prikrivenim komunistima. Ne samo da je takva ocjena žalosna, ona je i bolesna, jer pokazuje da Penava pati od ”crvene fobije”, da ima paranoju od komunista koje prepoznaje posvuda i u svakome tko nije u boji njegove crne ideologije.
„ Zašto organizatori štrajka mladih u Hrvatskoj imaju problem jasno se deklarirati i jasno reći zašto se zalažu, kao što su to napravili organizatori štrajka mladih u drugim europskim zemljama koji jasno kažu da se zalažu za socijalizam i komunističke ideje”, pita se Penava, uvjeren da je posrijedi komunistička akcija jer iza inicijative „International Youth Strike” stoje komunističke i socijalističke snage iz najvećih europskih zemalja, ekstremni ljevičari.
“Vrijeme pijeteta”
Nositelju patenta na domoljublje smeta i termin održavanja štrajka koji je, tvrdi, trebao biti prolongiran bar na 21. studenoga, jer 20.studenoga se obilježava stradanje žrtava koncentracijskog logora Velepromet i Ovčare. Zašto nisu pomakli termin štrajka? Zato, kaže, što to nisu naši „mladi”. Naši mladi su, dodaje, bili u Vukovaru gdje su odali počast poginulima i stradalima u Domovinskom ratu”, mudro zaključuje vođen tipično desnom isključivošću, prema kojoj svi oni koji nisu 18. studenoga bili u Vukovaru, nisu „naši”, pa bili stari ili mladi.
Penava je doista paranoičan čovjek, opsjednut duhovima komunizma koji ga, izgleda, progone, taman koliko je i on posvećen njihovom progonu. Ali, unatoč svojoj patološkoj mržnji prema svakoj iole lijevoj ideji, pragmatičnom Penavi ne smeta biti dijelom koalicije u kojoj je predvodnik HDZ, stranka s premoćno najviše bivših komunista u svojim redovima…
Ok, Obuljen Koržink i Fuchs, kao dio establishmenta, moraju braniti pozicije vlade i njezine politike, jer time brane i vlastiti status i sve privilegije koje on donosi. U redu je i što Penava trči maraton u lovu na „crvene vještice”, jer mimo toga u njegovoj političkoj agendi nema baš ničeg drugog, a time se dokazuje i pred svojim sve malobrojnijim pristalicama kojima je obećao mauzoleje i spomenike žrtvama komunističkog terora, dosljednu reviziju nacionalne povijesti i uzdizanje poražene „Hrvatske vojske” do razine heroja, uz paralelno unižavanje partizanskih boraca kojima negira čak i činjenicu oslobođenja hrvatskog naroda od nacifašističkog okupatora. No, to je Penava, jedna žalosna politička figura koja kineziološkim metodama utjeruje strah narodu od aveti komunizma.
Vanđelić: Antifašizam uz kritiku kapitalizma = komunizam( ?! )
Ali, što hoće Damir Vanđelić? Političar „bez pokrića”, svaki dan sa drugom strankom, trenutni zamjenik predsjednika Fokusa, bivši HDZ-ov šef postpotresne obnov, bivši lider propale Republike. Navodno podržava štrajk mladih, ali gle vraga, kritizira zahtjeve učenika i studenata i političke stavove organizatora. Dobro je da prosvjeduju, kaže, da imaju poriv boriti se za ispravne stvari, ali njegova djeca neće u tome sudjelovati. Zašto? Jer imaju više informacija, veli, a i loš je tajming, populistički će poput neke vrste umivenog Penave. „Vrijeme je pijeteta”, ističe. Ali, to ne znači moratorij na sve aktivnosti, čini se, samo na one koje su u današnjoj Hrvatskoj nepodobne. Koje su na tragu progresivnih promjena.
Ne sviđa mu se ni zahtjev za povećanje poreza koji je zamijetio na jednoj fotografiji vezanoj za štrajk. Ali, nije baš uvjeren da je to uistinu zahtjev mladih ili „podmetanje neke ekonomski arhaične stranačke ideologije”. Umjesto povećanja poreza mladi bi, smatra, trebali tražiti smanjenje korupcije, niže poreze i doprinose na plaće, ukidanje PDV-a i drugih nameta koji poskupljuju troškove života, pogotovo stanovanja.
Posebno ga smeta povezanost organizatora štrajka, kako kaže, s antifašističkim i antikapitalističkim idejama. Vodstvo ovog pokreta je, tvrdi Vanđelić, antifašističko, sve su to redom kritičari kapitalizma, štrajk promiče komunističke ideje. Njegova je logika na razini jednostavne, pučkoškolske jednadžbe: „Antifašizam uz kritiku kapitalizma zapravo je želja za komunizmom.”
Strah od promjena HDZ-a i pridruženih marginalaca
Tko je Damir Vanđelić? Kakvi su uopće njegovi politički stavovi? Kakav je njegov odnos prema antifašizmu? Je li Vanđelić zagovornik liberalnog kapitalizma koji antifašizam shvaća samo kao recidiv komunističke prošlosti, a ne kao povijesnu stečevinu moderne Europe? Je li on konzervativni liberal ili liberalni konzervativac? Ili naprosto, u političkom kontekstu, nije vrijedan spomena…?
Saborska zastupnica Dalija Orešković ( DOSIP ) Vanđelićevu kritiku navodno komunističkih ideja nazvala je njegovim unutarnjim kompleksom i strahom od vlastite prošlosti. Komentirala je njegove opservacije na račun štrajka mladih u paketu s Penavinim. Jer naprosto vrlo dobro korespondiraju.
“Vanđelićevo vrijeme pijeteta u kojem mladi ne bi trebali izražavati što misle, kao i pozivanje na njegovo sudjelovanje u ratu i srpskom logoru te Penavina tvrdnja da to nisu naši mladi, predstavlja sve što mladima ova struktura nudi. Da ne budem previše izravna, i jedan i drugi su iz HDZ-a iznikli. Nije ih previše uzrujalo to što se pod HDZ-om Hrvatska u proteklih 35 godina raskrčmila”, napisala je Orešković na Facebooku.
Penava i Vanđelić, smatra zastupnica, “mladima, nekolicini mislećih i hrabrih čiju pamet još nisu uspjeli rastjerati i satrati, siju strah od neke bivše babaroge, nepostojećeg bauka komunizma i socijalizma u kojem su uz sve opravdane kritike tih sustava, ipak izgrađeni sustavi socijalne sigurnosti, koji su utkani i u brojne današnje moderne države tržišne ekonomije kapitalističkog tipa, u kojima je zadržano javno obrazovanje, javno zdravstvo, skrb o društveno ranjivim skupinama, zaštita prava radnika i drugih temeljnih ljudskih prava i sloboda”. Ali, „mladi vide urušavanje tih društvenih vrijednosti, vide rastuću nejednakost, vide eksploataciju i strah od izbijanja novih ratnih sukoba u interesu krupnih kapitalističkih elita okićenih nacionalističkim ideologijama, i žele reći da to nije budućnost u kojoj žele živjeti.
To je sve. To je to što su za sada imali za reći. Njih tek nekolicina u već prilično umrtvljenoj Hrvatskoj, usudili su se pokazati da misle o sadašnjosti i pitaju se kuda ona dalje vodi. Strašan strah su izazvali. Prepali se ministri, prepali se ratni junaci, jedan stvarni koji je u Domovinskom ratu doista i bio, i drugi koji na tome samo lešinari. Oba s istom porukom. Ne dirajte u HDZ-ov establišment u kojem je njima sasvim dobro”, poručila je Orešković.
Teško se oteti dojmu da se doista o tome radi: o strahu HDZ-a i pridruženih marginalaca za vlastite pozicije, jer s ovih najbolje vide, najbolje se ćute, najviše imaju i najmanje se trebaju truditi. Njihov strah potiče od pogleda preko granice.
I u Srbiji je počelo s prosvjedima studenata…
I tamo, u Srbiji, je počelo s prosvjedima studenata i učenika, ogorčenih sustavom obrazovanja, tretmanom u društvu, a postupno su im se pridruživale i druge društvene grupacije i slojevi. Bunt je rastao, bujao, nezadovoljnih je bivalo sve više, postajali su sve artikuliraniji, sve jasniji u zahtjevu za promjenama, za izvanrednim izborima, a onaj koji je 14 godina neprikosnoveno odlučivao o životu i smrti u toj zemlji vjerovao je da može ukrotiti tu nabujalu rijeku. No, ona se na kraju izlila i otplavila i Aleksandra Vučića i njegove slijepe poslušnike iz SNS-a koji su štiteći Vučića zapravo štitili svoje pozicije i privilegije.
Nije Hrvatska što i Srbija, niti je pobuna mladih u Srbiji usporediva s ovim simboličnim štrajkom nekolicine mladih u pet-šest hrvatskih gradova. Ali, u povijesti su mladi ( a ne stranačka mladež ) uvijek bili snaga progresivnih promjena, jer , kad se pokrenu ne daju se manipulirati ni zaustaviti, nisu skloni kompromisima i paktiraju s onima koji su ih natjerali da se na ulici bore za svoju budućnost. I otud panika zbog svakog okupljanja nezadovoljne mladosti koja se ne da lomiti ni pokoriti, koja ima svoje stavove i ne boji ih se javno izreći. Otud potreba da ih se stigmatizira kao nekakve neokomuniste koji žive samo u fikcijama desničarskih uhljeba prestravljenih mogućnošću da izgube svoje nezaslužene pozicije. Svoje sumnjive stečevine, svoje nagomilane nekretnine i pokretnine, i da opet budu ono što uistinu jesu- nevažni politički pajaci.


