Pune su dvije godine od potresa koji je pogodio Zagreb ( 22. ožujka 2020. ), a obnova teško da je i počela. Tko zna i kad će uistinu. Jer, dvije godine poslije, opet je glavni problem i glavni krivac “zastoja” u obnovi- zakon. Danas, na drugu godišnjicu potresa, državni činovnici od svih problema upiru prstom prije svega u zakon koji, iako je već promijenjen nakon prve godišnjice, ponovo ne valja, koči procese obnove, komplicira ih i treba nam treći, redefinirani. Takva “isprika” cinična je i bezobrazna. Dokaz je to koliko je hrvatska birokracija postala osiljena i svemoćna, iako apsolutno nesposobna i nekompetentna. Prema stradanjima ljudi očito indiferentna…
Nije Zagreb prvi koji je stradao u potresu, ali je moguće jedini u kojem se ni dvije godine nakon katastrofe ništa nije učinilo na sanaciji i obnovi. Nijedna kuća nije doživjela konstrukcijsku obnovu, nijedna zamjenska nije izgrađena. Sramota! Ako ne znaju kako probleme rješavati, mogli su konzultirati one koji znaju, recimo one u Izmiru, ili one u Italiji i Njemačkoj ( nakon tornada ) koji su europska sredstva solidarnosti bez problema iskoristili u zadanih 18 mjeseci i završili obnovu. Naša je birokracija, međutim, toliko drska da čak nije bila kadra, ako već ne zna sama, preuzeti iskustva drugih i prilagoditi ih hrvatskoj postpotresnoj situaciji.
Nepodnošljiva lakoća obećavanja
Danas, vjerojatno u obljetničkom zanosu, novi ministar graditeljstva Ivan Paladina obećava do kraja ljeta pokrenuti više stotina gradilišta konstrukcijske obnove i zamjenskih objekata u Zagrebu i na Baniji. Zna li što govori, ili možda misli da se u ovoj Vladi podrazumijeva davati lažna obećanja za koja nema ni odgovornosti ni posljedica?
Jer, dok ministar pretenciozno najavljuje na stotine gradilišta već za koji mjesec, njegovi činovnici istog dana ( na Hrvatskom radiju ) priču vraćaju na početak, tvrdeći kako je zakon loš, i ovaj novi, ne tako davno promijenjeni, jer je stari, navodno, bio zapreka obnovi?! Dakle, ponovo je zakon brana bržoj obnovi, ponovo treba u procedure za izmjenu zakona, ponovo se treba baviti administriranjem i procedurom, a ne operativnom obnovom. Jer, vele “teoretičari birokratske nepremostivosti i kompleksnosti”, ne ide to tako brzo nigdje, treba vremena za obnovu. Jesu li se ti ljudi imalo informirali o pozitivnim primjerima obnove, ili ih to nimalo ne zanima, pa voze po svome, kolio traje da traje?
Na drugu godišnjicu zagrebačkog potresa, u kojem je tragično stradala 15-godišnja djevojčica, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević nije se libio izraziti nezadovoljstvo obnovom, bilo javnih ili privatnih zgrada. Ocijenio je kako je zadnji trenutak da se svi trgnu, napose državne institucije, da bi obnova napokon krenula. Podsjetio je da odluke donosi Ministarstvo graditeljstva, a provodi ih Fond za obnovu, pa je, valjda, jasno svima na koga treba delegirati krivnju za grijehe nečinjenja…
Gradska vlast Zagreba zatekla je, kazao je Tomašević, više od 700 objekata koji nisu bili čak ni pregledani kako bi se utvrdilo njihovo stanje. Radi toga su osnovali mobilne timove koji obilaze oštećene kuće da se ne bi dogodilo da nekoga u obnovi zaobiđu. A da bi se procesi ubrzali, dio svojih, gradskih zaposlenika stavili su na raspolaganje Fondu i ministarstvu. A što čini država? Tek pred koji dan slavodobitno je srušila prvu zgradu u centru Zagreba koja je dvije godine bila ozbiljan sigurnosni problem. Toliko je to institucije koje vode obnovu zabrinjavalo da im je trebalo čak dvije godine da objekt napokon uklone! Uz prvorazrednu predstavu, javnu pompu, kamere i govore, kao da je cijeli blok zgrada obnovljen, a ne tek jedna napokon porušena kako više građanima ne bi prijetila.
Tri ministra, dva ravnatelja, dva zakona, a rezultat- nula!
U ove dvije godine promijenila su se tri ministra ( Predrag Štromar, Darko Horvat, Ivan Paladina ) , na čelu Fonda za obnovu promijenila su se dva ravnatelja ( Horvat i Vanđelić ), a donesena su i dva Zakona o obnovi, jedan u mandatu HNS-ovog Štromara u prvoj godini potresa, a drugi je Horvat predstavio koncem rujna 2021. Rezultat je katastrofalan. Nema vidljivog učinka ni nakon dvije godine, nema čak ni ravnatelja u punom mandatu na čelu Fonda za obnovu ( još uvijek je v.d. ravnatelja Snežana Penović ), a natječaj za Vanđelićevog nasljednika ( nasljednicu ) upravo je poništio tek imenovani ministar prostornog uređenja i gradnje Ivan Paladina, kao da se nikome ne žuri, jer, sad smo dobili jednogodišnje produženje roka za korištenje sredstava Fonda solidarnosti i možemo sve četiri u zrak, a bit će kako bude …
Ukupna šteta od potresa procijenjena je na 86 milijardi kuna. Stradale su škole, obiteljske kuće, zgrade sudova, Vlade, Sabora, spomenici kulture, crkve… , reklo bi se da je država upregnula kompletnu građevinsku operativu, a kod nas dizalicama ni traga. Do sada, prema informacijama Fonda za obnovu, u Zagrebu nije izgrađena nijedna zamjenska stambena zgrada ili obiteljka kuća, a niti je organizirana konstrukcijska i nekonstrukcijska obnova ( pročelja, zabatnih zidova ). Bilo je planirano da radovi na prvoj organiziranoj konstrukcijskoj obnovi jedne obiteljske kuće i jedne stambene zgrade počnu u ožujku, ali to se nije dogodilo. Sada se najavljuju za travanj i trebali bi obuhvatiti oko 120 višestambenih zgrada i obiteljskih kuća. S ovim bi proljećem, kažu u Fondu, trebali započeti i prvi radovi nekonstrukcijske obnove na čak 500 višestambenih objekata.
Prema navodima zagrebačkog dogradonačelnika Luke Korlaeta u Zagrebu je u samoobnovi 70 zgrada sa žutim i crvenim oznakama, a njih 400-tinjak bi se trebale početi obnavljati u ožujku, travnju i svibnju. Uklonjena je samo 21 obiteljska kuća u dvije godine. Uz takvu mizernu statistiku, jasno je da je rušenje zgrade u Petrinjskoj prije nekoliko dana bilo spektakl. Neka vrst uprizorenja obnove koja se kreće. Zasad rušenjem, a sutra, tko zna, možda jednog dana i građenjem…
Iz Fonda dolazi i podatak da je prije desetak- petnaest dana isplaćena prva naknada za konstrukcijsku obnovu u procesu samoobnove u iznosu od 2,4 milijuna kuna za zgradu u Boškovićevoj 28, a koji dan kasnije potpisan je i prvi ugovor o isplati novčane pomoći za troškove konstrukcijske obnove jedne obiteljske kuće u Zagrebu. No, ti su vrapci još na grani ( na papiru )…
Kriva je pandemija, rat u Ukrajini, zakon…
Zašto je tome tako? Iz državne administracije javno se žale da je tomu kumovala najprije pandemija ( ? ), a sad još i “ukrajinski rat”. Skočile su cijene čelika i aluminija, tvrde, sve to mijenja javne nabave. No, indikativno je da ni pandemija ni ruska agresija na Ukrajinu ne smetaju turističkoj, apartmanskoj gradnji koja niče preko noći i nezaustavljivo buja. Kad ima volje, ima i načina, kažu ljudi. A u državnim institucijama, izgleda, nema ni volje, ni načina. Tamo caruje nesposobnost, nekompetentnost i indolencija. U tom trolistu obnova nema šanse…
I kod svega toga nečinjenja, ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, zadužena za protupožarno djelovanje u uvjetima nabujalog nezadovoljstva građana, ne vidi da bi se netko u vlasti morao osjećati odgovornim što obnova dvije godine stoji ukopana na mjestu. Jer, kaže, pa “znali smo od samog početka da će ovakav potres u samom centru glavnog grada tražiti dosta vremena”. Zaboga, ali nismo znali da će dvije godine proteći, a da se nijedna kuća ne izgradi! Naposljetku, znali smo i da je rok za korištenje sredstava europskog Fonda solidarnosti 18 mjeseci, a ipak smo aplicirali za taj novac i uzeli ga. Problem je to ga ne trošimo. Jer, oni koji su trebali, svoj posao nisu odradili.
Ministrica pandemiji i ratu u Ukrajini dodaje kao krivca i nesređeno vlasništvo u višestabenim zgradama. No, što je s javnim zgradama gdje je to pitanje čisto i sređeno? Naravno, jedan od ključnih razloga izostale obnove je i tzv. “progresivna šteta”, ili u prijevodu, novi, još katastrofalniji potres na Baniji. A ta je činjenica na odgovorne institucije zadužena za proces obnove djelovala- paralizirajuće. Pa se ni u Zagrebu, ni na Baniji nije radilo – ništa! Glavnina kuća koje su izgrađene na razorenoj Baniji private su donacije, a ne organizirana obnova države.
Maksimum ili minimum?
-Svi bismo voljeli- kaže ministrica Obuljen Koržinek– da ide brže, međutim, mislim da svi dionici koji sudjeluju u tom procesu daju svoj maksimum.
Tako nešto doista treba moći izgovoriti, a da ne izgorite od srama. Jer, ako je ova potpuna blokada obnove tijekom dvije zagrebačke i nešto više od jedne banijske postpotresne godine maksimum onih koji su angažirani na obnovi, onda ih sve skupa treba poslati kući i zaposliti ljude koji znaju i žele raditi. A ne nerad i nesposobnost besramno braniti.
Još i docira, pa kaže kako nije lijepo govoriti da je puno papirologije. Jer, ne može se doći obnavljati zgradu ako se vlasnik nije usuglasio. A tko je taj koji ne želi obnovu? I kog vraga se mistificira s vlasničkim odnosima koji se mogu rješavati i nakon obnove zgrade ili obiteljske kuće?!
I još nešto: Ministrica Obuljen Koržinek smatra kako je ovo opomena da se treba drugačije postaviti prema propisima koji uređuju vlasništvo jer su štete kod katastrofa neminovne, pa taj sustav skrbi i odgovornosti za vlasništvo treba mijenjati. Tvrdi se, naime, da štete ne bi bile tako velike da se u objekte ulagalo, da ih se održavalo. Na koji način? Zar je trebalo preventivno ojačavati nosive zidove? Ili ministrica misli da bi na potres odbojno djelovale uređene fasade, pa zidovi pri šest, sedam stupnjeva po Richteru ne bi popucali?
Naša posla. Vlast nikad nije kriva. Kriv je zakon, okolnosti, rat u susjedstvu, globalna pandemija, nemarni vlasnici, ergo- narod, samo vlast nikada!
Potres u Zagrebu (foto N1)
