U redakciju nam se poduljim pismom koje je zapravo upućeno aktualnom hrvatskom ministru financija Zdravku Mariću (HDZ) javila osoba koja se predstavila kao anonimna emigrantica, kao hrvatska državljanka koja je prije devet godina kao nezaposlena i bez perspektive za bolji život u domovini odselila i pronašla posao u stranoj i bolje uređenoj državi. Potaknuta pozivima (i prijetnjama kaznama) državne vlasti prema hrvatskim državljanima koji žive i rade u inozemstvu o prijavi dohotka radi plaćanja poreza, odlučila je ministru Z. Mariću uputiti pismo.
Ilustracija: odlazak (foto TRIS/G. Šimac)
Poštovani ministre Mariću,
Od sredine prosinca valjda svi hrvatski mediji neumorno prenose gotovo svakodnevne pozive Porezne uprave upućene desecima, pa i stotinama tisuća hrvatskih građana koji su bili prisiljeni otići na rad u inozemstvo. Galami se da moramo prijaviti svoje dohotke. Prijeti se kamatama, kaznama, prekršajima i sudskim postupcima. Tvrdi se da o svima nama podaci postoje, da smo svi evidentirani, ali eto, da nećemo nagrabusiti ukoliko podvijemo rep i do kraja veljače Poreznoj upravi dostavimo ispunjen INO-DOH obrazac. Gotovo da ne prođe dan a da neki od tih članaka ne bude objavljen. A budući da je jedan od temeljnih zakona fizike da za svaku akciju postoji reakcija, evo mojeg skromnog doprinosa. Jer vidim da oporba mudro šuti. Ništa čudno, jer treba i njima netko isplaćivati naknadu za odvojeni život od obitelji, a tko će ako nećemo i mi, pa makar i sami bili odvojeni od obitelji. Mi tako živimo bez naknada i olakšica, ali zato sa stalnim prijetnjama o dooporezivanju, kaznama i progonima. Pravda na hrvatski način.
Državna riznica je očito prazna kao bubanj pa ne znate više ni kud biste ni što biste. Smijem li Vas podsjetiti na nešto što se zove lista poreznih dužnika? Kad se zbroje porezni dužnici po županijama i Gradu Zagrebu, ispada da na državnoj razini imate najmanje 30 793 porezna dužnika. To su one fizičke osobe čiji je dug dovoljno visok da ga je zakonito objaviti. Registar je javno dostupan, ali nekako zaboravljen. U svakom slučaju se ne spominje ni približno revno kao što se odašilju prijetnje emigrantima. Osim ukoliko ne smatrate da je baš svaki od onih 30 793 porezna dužnika spakirao kofere i otišao preko granice?
Tako u Hrvatskoj imate fizičke osobe koje duguju vrtoglave iznose poput 81,5 milijuna kuna (dug ponosnog predvodnika liste poreznih dužnika u Zagrebačkoj županiji), sa 54,6 milijuna kuna slijedi jedan Istrijan, 44,3 milijuna kuna duguje prvak u Gradu Zagrebu, 29,4 milijuna je najveći iznos poreznog duga fizičke osobe u Osječko-baranjskoj županiji, 18,7 milijuna je na vrhu liste Brodsko-posavske, 18,2 milijuna kuna Zadarske županije, 16,2 milijuna Karlovačke…Samo ovih sedam kapitalaca ukupno duguje gotovo 263 milijuna kuna za neplaćene poreze i doprinose. A gdje je tek ostalih 30 756? O kolikom ukupnom iznosu poreznog duga govorimo?
Gospodine Mariću, ja ne izlazim na izbore u Hrvatskoj, ali valjda mi nećete zamjeriti ako pitam što ste dosad konkretno poduzeli da svi ovi silni milijuni duga budu naplaćeni, da ne odu u zastaru nakon šest godina? Koliko ste ovrha pokrenuli? Koliko sudskih postupaka? Koliko je okorjelih neplatiša procesuirano i osuđeno? Koliko je nekretnina i pokretnina zaplijenjeno i prodano na javnim dražbama? Odnosno, koliki ste točno iznos poreznih dugovanja uspjeli utjerati, a koliko milijuna ili milijardi Vam je zauvijek izmaklo iz ruku?
Moje ime nije među onih 30 793, niti je ikada bilo.
U Hrvatskoj sam godinama bila u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, ali nikada nisam primala naknadu za nezaposlene.
Imala sam status dugotrajno nezaposlene osobe, ali nikad nisam pohađala nikakve radionice, usavršavanja ili doškolavanja na račun države. Nikad nisam dobila nikakve poticaje za samozapošljavanje. Nikad mi niste dali ništa za što biste danas mogli reći da ste mi time omogućili preživljavanje u Hrvatskoj i uspješno zaposlenje u inozemstvu.
Dok sam bila ‘korisnica usluga’ tog nesretnog HZZ-a, jednom prilikom sam svojoj tzv. savjetnici za zapošljavanje rekla da razmišljam o odlasku u inozemstvo. Gotovo je ciknula od sreće. Odmah je posegnula u ladicu i dohvatila neke brošure koje su mi, kao, trebale pomoći sa korisnim informacijama o pronalasku zaposlenja u nekoj drugoj zemlji. HZZ zapravo redovito oglašava i određeni broj radnih mjesta otvorenih u drugim zemljama EU. Pa naravno, Vama, gospodine Mariću, kao i gospodinu premijeru, odgovara da što više nas odseli. Pa tako krovna nacionalna javna ustanova za zapošljavanje oglašava radna mjesta u inozemstvu i nezaposlenima dijeli informativne letke o emigraciji. Sad je posve jasno zašto – manje nezaposlenih (ljepše brojke premijeru), manje nezadovoljnih (koji bi glasali protiv vladajućih) a više poreznih obveznika. Zašto se uopće pretvarate da nas želite vratiti u Hrvatsku, kad Vam zapravo savršeno odgovara da što više radno sposobnih (a nezaposlenih) odseli?
Molim da mi dozvolite da razjasnim još jednu stvar; otkad sam napustila zemlju prije šest godina, nisam nijednom koristila usluge hrvatskog javnog zdravstva. Naprotiv, sama sam predala zahtjev da mi se polica ukine. Zamislite Vi ove priče, gospodine Mariću; ja sam osiguranik bila na temelju statusa nezaposlene osobe. Ali onda kad sam izbrisana iz evidencije nezaposlenih – a to je moja revna ‘savjetnica za zapošljavanje’ napravila čim je prošao prvi mjesec a da joj se nisam javila – nisam automatizmom ostala i bez police zdravstvenog osiguranja. Pa sad, kako to, da ne zna lijeva što radi desna, da HZZO ne zna što radi HZZ, Vi ćete najbolje znati objasniti. Da nije možda OIB u jednom sustavu ukucan hijeroglifima, u drugom runama, a u trećem rimskim brojevima, pa je jedan te isti broj nemoguće povezati sve dok osoba sama ne dođe na neki šalter negdje u Hrvatskoj nekad između 8 i 14 sati radnim danom, izbjegavajući vrijeme pauze, i sama zatraži da bude izbrisana iz registra osiguranika?
Bila sam nevidljiva godinama, niste znali da postojim, ali sada kad ste me protjerali, sada ste me se sjetili? Sad navodno imam nekakve dužnosti, iako mi prava nikada niste dali? Sad pokušavate perfidno tvrditi da mi je Hrvatska ‘centar životnih interesa’, a kad sam godinama tražila posao, gle čuda, svaki put je netko drugi bio veći Hrvat od mene. Svaki put je neka komisija za provedbu natječaja za radno mjesto utvrdila da je nekome drugome kandidatu Hrvatska veći centar života negoli je bila meni. Nikada me nitko nije pitao imam li dijete ili nemam. Sad je odjednom važno imam li dijete? Sada Vaši poreznici od mene očekuju da ispunim obrazac u kojem me se pita imam li u Hrvatskoj ‘djecu, ili druge članove obitelji koje uzdržavam’? Zašto me to nitko nikada nije pitao svih onih godina kada sam tražila posao? Sada me to pitate, kada mi pokušavate oteti dio novca koji mi je za moj rad isplatila druga država? Ja mogu, gospodine Mariću, i javno i pred sudom (ukoliko je potrebno), podastrijeti moju pozamašnu zbirku odbijenica za posao koje sam nagomilala u Hrvatskoj, pa neka onda neki činovnik i dalje pokuša tvrditi da je meni Hrvatska ‘centar životnih interesa’, i to unatoč tomu što u inozemstvu provodim više od 11 mjeseci godišnje a u Hrvatskoj nemam prebivalište na raspolaganju.
Gospodine Mariću, kako to da Vam ne smeta što poreznici javno istupaju s tvrdnjama iz kojih proizlazi da fizička osoba može istovremeno biti porezni rezident dviju država? Zar ne postoji nešto što se zove ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, i zar nije bit tih ugovora utrđivanje jedne i jedine porezne rezidencijalnosti fizičke osobe? Zašto Vaši poreznici nikada javno ne spominju te ugovore i zašto nitko ne ukaže medijima da su ti ugovori po svojoj snazi iznad svih zakona Republike Hrvatske? Odnosno, po kojoj osnovi se pozivate na Opći porezni zakon onda kada prijetite ljudima koji žive i rade u zemljama s kojima je Republika Hrvatska sklopila ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja?
Ako laže koza ne laže rog, pa citiram web stranicu Porezne uprave: Ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja su međunarodni bilateralni ugovori koji čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po svojoj su snazi iznad domaćih zakona. Ovom vrstom ugovora određuje se pravo oporezivanja poreznih obveznika u jednoj od država ugovornica na temelju utvrđene rezidentnosti, a s ciljem izbjegavanja dvostrukog oporezivanja.
A sada moram javnosti razjasniti, na mojem vlastitom primjeru, što Vi odnosno činovnici Porezne uprave sada svima nama, za koje tvrdite da nam je Hrvatska ‘centar životnih interesa’, perfidno pokušavate napraviti i to usprkos postojanju ovih ugovora.
Radim u zemlji u kojoj imam prijavljeno prebivalište (jedino prebivalište koje imam na raspolaganju) i u kojoj boravim duže od 11 mjeseci godišnje. Zarađujem manje od 360.000,00 kuna godišnje. Podsjećam da je to donja granica dohotka koji se u Republici Hrvatskoj oporezuje stopom od 30%. Čak i onda kada konvertirate moju brutto godišnju plaću u kune, ispada da se ne približavam iznosu od 360.000,00 kuna. To znači da u zemlji u kojoj živim i radim plaćam istu stopu poreza na dohodak kao što bih plaćala u Hrvatskoj (20%). Drugim riječima, ne plaćam manji porez negoli bih ga s istim dohotkom plaćala u Hrvatskoj. Da li to znači da mogu mirno spavati? Ne.
Naime, zemlja u kojoj živim i radim (čiji sam porezni rezident) ima daleko viši standard i neusporedivo veće troškove života. Zbog toga je neoporezivi dio dohotka veći nego u Hrvatskoj. Na godišnjoj razini iznosi 12.000,00 eura, dok je u Hrvatskoj to 48.000,00 kuna (oko 6.400,00 eura). I što se sada događa? Hrvatski poreznici posežu za tom razlikom od 5.600,00 eura i uzimaju si za pravo naplatiti nam porez od 20% na taj iznos. I to odjednom za razdoblje od šest godina unatrag, otkad sam odselila iz Hrvatske.
Gospodine Mariću, zašto i na temelju čega Hrvatska pokušava ugrabiti onaj dio mojeg dohotka koji je država u kojoj živim i radim proglasila neoporezivim?
Vi smatrate da će država čiji sam porezni rezident tek tako mirno promatrati kako Hrvatska izigrava ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i uzima onaj dio moje zarade kojeg se ta država dobrovoljno i s dobrim razlogom odrekla? Mislite da će im biti sasvim svejedno ukoliko me pokušate prisiliti da Vam uplatim navodnih 6.720,00 eura duga te da od sada pa nadalje Hrvatskoj svake godine uplaćujem 1.120,00 eura?
Gospodine Mariću, ja u Hrvatskoj nemam ni stana, ni kuće, ni automobila, ni oranice ni ledine. Nemam ni bankovnih računa, a kamoli ušteđevine. Nemam ni kredita ni dugova. Nisam članica nikakvih udruga ni sindikata. Bila sam nevidljiva i nebitna godinama. Uspješno ste me ‘eliminirali’, a sad ja od Vas ne očekujem ništa drugo nego samo da nastavite poštovati tu ‘tradiciju’, ukoliko već ne možete poštovati bilateralne ugovore. Zato jer sam navikla u Hrvatskoj biti nevidljiva i posve nebitna, odlučila sam i sada ostati bezimena i ne potpisati se, ali evo, opet se vraćam na početak pisma i na onih 30 793 dužnika za koje Vaši poreznici imaju i ime, i prezime, adresu, i OIB i godinu rođenja. Pa Vas javno pozivam da se potrudite utjerati dugove koje ste odavno evidentirali. Bila bi šteta da svi ti silni milijuni otiđu u zastaru samo zato jer ste poreznicima sada naredili da se fokusiraju na (jalovi) lov na emigrante i na neoporezivi dio njihovog dohotka, a koji su im omogućile uređenije i pravednije zemlje.
Ilustracija: odlazak (foto TRIS/G. Šimac)
