Neovisni novinarski portal
5.12.2021.
nasilništvo / PRAVA ZA LJUDE
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama: Svakih 15 minuta u Hrvatskoj je jedna žena fizički zlostavljana!

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama:
Svakih 15 minuta u Hrvatskoj je jedna žena fizički zlostavljana!

Svjetski je dan borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. U Hrvatskoj se obilježava u sjeni službenog posjeta francuskog predsjednika Macrona Zagrebu. Na susret s francuskim kolegom, hrvatski predsjednik Zoran Milanović došao je s narančastom vrpcom na reveru koju je ponudio i predsjedniku Macronu koji je prihvatio. Time su oba predsjendika izrazila svoju potporu svim ženama žrtvama nasilja…

U Hrvatskoj je, kako se procjenjuje, svaka treća žena bila izložena nekom obliku nasilja.  Svakih 15 minuta kod nas je zlostavljana jedna žena. Zastrašujuć je to podatak koji govori da se žene kod nas još uvijek percipiraju kao drugorazredna bića, manje vrijedna, o čemu govore i tradicionalne atribucije koje se vezuju uz žene – slabiji ili ljepši spol.

Nažalost, od žena i danas, unatoč tehnološkom, znanstvenom i civilizacijskom napretku, mnogi muškarci očekuju tek da budu lijepe, plahe  i servilne. Da održavaju kuću, da se brinu o djeci, da kuhaju, peru, peglaju, ukratko da servisiraju sve potrebe svojih ukućana.  Ali, gdje je tu vrijeme koje će žena posvetiti sebi i svojim potrebama, svojoj karijeri, prijateljima, odmoru, razonodi? Ili ona na to nema pravo?

Neke su žene žrtve svojih nasilnih partnera i njihovih frustracija kontinuirano, neke povremeno. U oba slučaja nije bitan, pa ni potreban povod. Dovoljno je da agresivni partner tog dana nije dobre volje, da mu sve nije išlo kako je zamislio, da ga neka gesta ili riječ njegove partnerice pokrene, i obrušava se na nju bez milosti. Žene nerijetko ostaju u tom paklu puno duže, neke nažalost trajno, jer nemaju kuda, nisu materijalno osigurane, ne mogu same financijski skrbiti za djecu, institucijama ne vjeruju, a od partnera imaju užasavajući, smrtni strah.

No, dio žena ipak smogne hrabrosti prekinuti tu spiralu mržnje i straha kojom se truju i djeca kao kolateralne žrtve nezdravog, neprijateljskog odnosa između roditelja, i krenu dalje. Taj put nije nimalo lak ni jednostavan, i njime je gotovo nemoguće ići sam, bez ičije pomoći. Sigurne kuće stoga su danas dobrodošla skloništa ugroženim i sustavno premlaćivanim ženama, u kojima nalaze sigurnost i predah prije ulaska u potpuno novu, samostalniju i naravno, uvijek neizvjesnu etapu života.

Emancipirane , samosvjesne žene koje su ekonomski neovisne od svojih partnera lakše i brže izlaze iz takvih partnerskih odnosa koji su trajno narušeni nasiljem. One neće dugo testirati svoje partnere i njihovu prijeku ćud, jer, tko je jednom nasrnuo fizički na ženu, taj obično to čini i drugi, i treći put… Stoga, neovisne žene, koje znaju da nasilje nije tek incident nego model ponašanja iskompleksiranih, agresivnih, hendikepiranih muškaraca koji ženu smatraju svojim vlasništvom, imovinom s kojom mogu činiti što žele, na vrijeme napuštaju takva partnerstva, spašavajući svoju djecu i vlastitu glavu na ramenima.

Društvo ne čini puno za zaštitu žena od nasilja. Još uvijek je puno gradova koji nemaju sigurne kuće, još uvijek i država i lokalne zajednice teško izdvajaju proračunski novac za pomoć ugroženim žrtvama nasilja, što pokazuje razinu solidarnosti i osviještenosti društva spram nasilja nad ženama, ali i muškarcima koji su uglavnom tek sporadične i vrlo rijetke žrtve. No, žrtva je žrtva i svaka zaslužuje ravnopravan tretman, kao i što bi svako ljudsko biće moralo biti u svim aspektima života ravnopravno. Ali, tomu nije tako. Žene su često drugorazredne i na poslu i u obitelji, što je pouzdan znak demokratske i civilizacijske nezrelosti takvih zajednica, koje se brane tradicijom i konzervativnim naslijeđem. No, nema te tradicije i ideologije u 21. stoljeću, u modernom, demokratskom svijetu, koja bi mogla opravdati nasilje.

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 25. studeni, obilježava se u spomen na sestre Mirabal koje su 1960. godine u Dominikanskoj Republici brutalno ubijene po nalogu diktatora Rafaela Truiilla. Sestre Patria Mercedes, Maria Argentina Minerva, Antonia Maria Teresa i Belgica Adela „Dede“ rođene su u Dominikanskoj Republici. Pod imenom “Las Mariposas” (Leptiri) djelovale su kao političke aktivistkinje i postale vidljivim simbolom otpora diktatorskom režimu Trujilla. Zbog svojih revolucionarnih aktivnosti i borbe za demokraciju i pravdu uhićene su više puta zajedno sa svojim muževima. A 25. studenog 1960. Minervu, Patriu i Mariu Teresu likvidirala je Trujillova tajna policija dok su se vraćale iz posjeta zatvoru u kojem su bili njihovi supruzi. Sve tri sestre su zadavljene, a tijela su pronađena polomljenih kostiju. Vijesti o njihovom ubojstvu šokirale su i razbjesnile narod. Sestre Mirabal postale su simbolom nacionalnog i feminističkog otpora, a 1999. godine Ujedinjeni narodi su i službeno potvrdili 25. studeni kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. 

To je povijesna pozadina Svjetskog dana borbe protiv nasilja nad ženama, iza koje, međutim, nasilje i dalje traje, najčešće nesankcionirano i bez glasne osude zajednice. Nasilje nad ženama je najrašireniji oblik ugrožavanja temeljnih ljudskih prava- prava na život, na privatnost i obiteljski život, prava na zaštitu dostojanstva, prava na dom, na slobodu izražavanja, prava na život bez mučenja i nečovječnog postupanja. Osim što nasilje i dalje traje iza zatvorenih vrata brojnih obitelji,  premoćna većina nasilnika ostaje neprijavljena i nekažnjena. Žene se ne usude prijaviti nasilnika u strahu od odmazde, bojeći se za vlastiti, i život svoje djece,  za egzistenciju i gubitak doma. I ti strahovi, ta nezaštićenost i nepovjerenje prema institucijama, koje često nisu na razini svoga posla, drže ih u paklenom kućnom zatvoru.

Prema podacima UN-a polovica svih ubijenih žena stradala je od ruke svojih partnera. U Hrvatskoj, kako navodi MUP u povodu Svjetskog dana borbe protiv nasilja nad ženama, svakih 15 minuta jedna žena je fizički zlostavljana! Možete li zamisliti taj užas? Kakvo je to društvo koje se s tim miri i iz godine u godinu zadovoljava s objavljivanjem crnih statistika,  čime, kako vjeruju nadležne institucije, ispunjavaju svoju formalnu zadaću. A što je s onom moralnom, ljudskom?

Ne manjka u Hrvatskoj zakona koji reguliraju problematiku nasilja u obitelji- od Ustava, preko Zakona o kaznenom postupku do Obiteljskog  zakona i zakona o suzbijanju diskriminacije. Problem je u primjeni zakona, njihovoj dosljednoj provedbi i propisanim kaznama.

Zakon o zaštiti od nasilja za počinitelja nasilja u obitelji predviđa prekršajno-pravne sankcije u obliku izricanja zaštitnih mjera, zatvorske kazne, novčane kazne te druge prekršajno-pravne sankcije obuhvaćene Prekršajnim zakonom.

Zatvorska kazna koju sud može izreći počinitelju obiteljskog nasilja kreće se od 15 dana do najviše 90 dana, dok se novčana kazna kreće u rasponu od 1.000,00 do najviše 7.000,00 kuna. Zar su takve kazne ekvivalent nasilju koje često ostavlja trajne posljedice  po mentalno i fizičko zdravlje žrtve?!

Više od 8500 puta lani je prijavljeno nasilje u obitelji. Žrtve i dalje radije šute i trpe, negoli da se izlažu stigmatizaciji društva i dugotrajnim sudskim postupcima koji u pravilu traju duže negoli i najgori nasilnik provede u zatvoru. Umjesto institucija, žrtvama su i dalje veća, kvalitetnija i iskrenija pomoć udruge civilnog društva, male zajednice hrabrih i solidarnih, humanih ljudi s puno empatije, za koje je nasilništvo apsolutno neprihvatljivo i zato  godinama nastoje svojim bespoštednim angažmanom osvijestiti što veći broj građana za nultu stopu tolerancije na nasilje nad ženama i nasilje u obitelji.

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI