Memorijalno groblje u Vukovaru posjetili su i predstavnici stranke Možemo Bojan Glavašević (inače Vukovarac, sin stradalog vukovarskog novinara Siniše Glavaševića), Sandra Benčić i Urša Raukar-Gamulin.
-Podatak da je skoro 6000 ljudi otišlo iz Vukovara jako me pogodio. Želim da Vukovar bude onako prekrasno mjesto kakvoga ga se ja sjećam, kakav je bio moj Vukovar, ali bez puno rada i angažmana građana ovog grada teško da će se to dogoditi, ljudi se moraju sjetiti da su oni Vukovar”, poručio je Glavašević, kako prenosi Index.
Na pitanje je li država dovoljno napravila u ovih 30 godina za Vukovar on ocjenjuje da jest, ali nedovoljno i ne tamo gdje je trebalo.
“U jednom smislu je, jako puno novca je uloženo u obnovu, to su milijarde. Mislim da su na mnogim mjestima ratni ožiljci s vizure grada sanirani, ali nije uloženo truda u zacjeljivanje društvenog tikva. Svake godine se dogodi rasprava o tome i mislim da je očigledno gdje leži problem. On postoji i mislim da svi znamo koji je”, kazao je Glavašević.
Vukovar sa stare razglednice
Sandra Benčić je ustvrdila da ne smijemo prestati tragati za nestalima.
-I dalje ćemo se boriti za to da sve žrtve rata pronađu pravdu i da svi ratni zločinci budu kažnjeni, ali isto tako želimo gledati u budućnost i graditi mir. Zato se zalažemo za politiku izgradnje mira koja kreće od vrtića i osnovnih škola, smatramo da je upravo zato iznimno važno uvođenje građanskog odgoja, kako bi sva naša djeca aktivno sudjelovala u izgradnji ove zemlje i boljih odnosa sa susjedima”, poručila je Benčić.
Bojan Glavašević upitan je kakva su njegova razmišljanja 30 godina nakon Bitke za Vukovar.
“Tatu smo pronašli odavno, 2015. godine smo našli djeda, a moju prabaku još uvijek tražimo i to je vrlo bolno. Nakon 30 godina mogu se samo nadati da ćemo jednoga dana svi mi pronaći svoje najmilije, želim vjerovati da ta nada još postoji. Volio bih da ljudi u Vukovar dolaze živjeti, a ne da odlaze”, rekao je.
Dodajmo kako je mnogima u Hrvatskoj jasno kako se kvaliteta vlasti u državi od rata naovamo najbolje očituje u gradovima koji su najviše stradali u Domovinskom ratu, a koji se kao ‘simboli’ koriste samo jednom godišnje za potrebe ceremonijalne promocije vladajućih partija. Ni 25 godina nije bio dovoljno da se mogućim smjernim i razumnim potezima vlasti prilike u Vukovaru načini ugodnijima i privlačnjima za život, a ne da iz njega svake godine odlazi sve više stanovnika, suočenih s beznađem, lošom gospodarskom perspektivom, naconalističkim diskursom i nepoticajnim društvenim prilikama.
Bojan Glavašević (Printscreen HRT)
