Neovisni novinarski portal
3.12.2021.
POLITIKA / zagrebački preporod
Tomislav Tomašević i Možemo! u glibu Bandićeve ostavštine: Puno krivih poteza, lošeg kadroviranja, nesnalaženja, ali, možda još nije sve izgubljeno…

Tomislav Tomašević i Možemo! u glibu Bandićeve ostavštine:
Puno krivih poteza, lošeg kadroviranja, nesnalaženja, ali, možda još nije sve izgubljeno…

Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević vjerojatno je negdje s olakšanjem uzviknuo “Hvala Bogu” kad je objavljena presuda Vrhovnog suda u slučaju Fimi media koja nas je ponovo fokusirala na HDZ i njihovog bivšeg premijera i stranačkog šefa Ivu Sanadera, čime je gradska vlast i ekipa Možemo! postala, napokon, periferna  tema. Taman da uzmu predah, prestroje se, preispitaju i shvate da su se u prva tri mjeseca od preuzimanja potpuno devastiranog Grada, umalo pretvorili u samoubojice. A svoje  birače u masu dešperatnih, razočaranih ljudi koji se već kunu da ih izbori više neće vidjeti.

Golema su očekivanja bila od Tomaševića i njegove idealizirane ekipe, koja je bezmalo percipirana kao čudotvorna, jer je građanima trebala nada, a oni su mirisali na nju. Ali,  pod tim pritiskom su se slomili…

(Ne)transparentnost

Tomislav Tomašević i Možemo! vjerojatno prolaze svoje najteže dane otkako su iz aktivizma prešli u politiku. Lako je bilo u Saboru, ali Zagreb sa svim njegovim znanim i neznanim dubiozama, doima se kao noćna mora. Puno je komfornije biti zastupnik, negoli gradonačelnik. Pogotovo Grada koji je, eto, još i pred bankrotom.  Zasut milijunskim ovrhama. Servisiran dobro raspoređenim rodijacima, kumovima, prijateljima, znancima i Bandićevim ortacima. No, oni koji se kandidiraju, pretpostavlja se da znaju što čine. Imali su golemo povjerenje birača ( navijača ) na čijim su krilima uvjerljivo osvojili vlast. Ali, što sada? Sve što su o stanju u Zagrebu znali, pokazuje se kao vrh ledene sante pod kojom se kotrlja lavina problema opasno prijeteći da ih poklopi. I manji je grijeh što se u moru naslijeđenih problema baš ne snalaze, od onoga da djeluju netransparentno, pobuđuju sumnju zbog imenovanja bez natječaja, zbog rodbinskih, kumskih veza i inih nedemokratskih poteza. Svega što su obećavali da njihova ekipa neće činiti…

Time su proizveli neugodan osjećaj kod svojih birača i simpatizera, koji su u njih polagali velike nade, da su ponovo prevareni, da su njihovi glasovi izgubljeni u bespućima hrvatske prljave politike. Ne uspije li se Tomašević iščupati iz ove krize, i ne pokaže li da doista može, bit će to prava politička katastrofa. I za Zagreb, i za Hrvatsku. Za demokratsku kulturu i građansku participaciju…

Tomislav Tomašević i “zelena” ekipa aktivista koji vole svoj grad i njime se cijelo desetljeće bave priželjkujući bolju, pošteniju i transparentniju vlast u Zagrebu, ušli su u izbornu utakmicu kao da ne vjeruju da bi je mogli i dobiti. Pa se za nju nisu stvarno pripremili, nisu dobro ni ozbiljno promislili o onome što ih čeka ako tu bitku dobiju. I kad ih je pogodila, kao da su se sasvim pogubili. Dogodilo bi se to i iskusnijim političkim liscima, jer je Zagreb nakon Milana Bandića duboki ponor kojemu se još ne vidi dno. Ali, to nije isprika za debakl koji sa svakim kadrovskim potezom kao po pravilu doživljavaju. Nije dovoljno biti samo pošten, htjeti svome gradu i svojim sugrađanima činiti dobro, treba to i znati. A kako stvari zasad stoje, Možemo! još tu formulu nema i – ne zna. Ni to ne bi bio smak svijeta ako su na putu da je otkriju, ako će već s prvim sljedećim potezom pokazati da su iz onih prethodnih, promašenih nešto naučili, i da više neće činiti ni blizu što i njihovi prethodnici, jer to su obećali. Ali, vrijeme ne radi za njih,  strpljenje građana  brzo kopni i prelazi u razočaranost, a to ozračje nije nimalo stimulativno za one čije je samopouzdanje palo, a nervoza narasla.  Uz sve to, imaju imperativ pozitivnog poteza, konkretnog rezultata- odmah!

“Ekspertno” denunciranje

U međuvremenu, oni na koje se Tomašević bio spreman osloniti u rješavanju najtežih gradskih problema, poput Holdinga i Dječje bolnice Srebrnjak, zabavljaju javnost prepričavajući osobnu komunikaciju s gradonačelnikom i njegovim suradnicima. Denunciraju ga kao nekakvog zadrtog ideologa, lenjinista, kojemu stručnost ne vrijedi ni pet para ako nije u paketu s podobnošću?  S druge strane, “njegovi ljudi”, oni  za koje “gine”, poput Holdingovog “nadzornika” Ratka Bajakića, kao da žele pokazati svoju moć i Upravi ZGH dirigirati, a ne je nadzirati. S kakvim to ljudima Tomislav Tomašević ima posla, na kakve se to osobe oslanja i daje im priliku i povjerenje da upravljaju javnim, gradskim  resursima?

Nakon Ante Samodola, razriješenog člana Uprave Holdinga, koji je na blogu zapisnički prenio svaku sekundu razgovora s novom gradskom vlašću, uslijedila je i javna ispovijed bivšeg šefa Uprave Nikole Vukovića  ( Index.hr ) koji Tomaševića i suradnike potpuno dezavuira i prezentira kao nesposobne amatere koji se igraju vlasti u Zagrebu, pa još i objave nesuđenog ravnatelja bolnice Srebrnjak, umirovljenog pedijatra Darka Richtera, koji se povukao s čelne pozicije u bolnici nakon što je već izabran, i krenuo u difamaciju Tomaševića i suradnika. Smijenjen je i direktor Gradske plinare Zagreb, Igor Pirija, zbog propusta uprave u nabavi plina. Još samo da i on sada počne kokodakati o diletantizmu gradske vlasti…

Što ti ljudi doista misle o zagrebačkom gradonačelniku kad s njim ovako javno brišu pod? Zar  ga uistinu doživljavaju kao ideološki limitiranog nesposobnjakovića, zadrtog lažnjaka koji je nedorastao preuzetoj dužnosti i obavezama, ili ga samo žele diskreditirati zbog njihovih nerealiziranih angažmana ? Što god bilo, očigledno je da gradonačelnik nije mudar “kadrovik”, a niti ima dovoljno ljudi u samoj platformi Možemo! koji bi mogli preuzeti najosjetljvije i najzahtjevnije dužnosti.

“Ideološke razlike” kao alibi

Tomašević nema petlje smijeniti one koje mora, jer su suučesnici u prljavim Bandićevim rabotama, a niti pronicljivosti u procjeni onih kojima poklanja povjerenje kao novim akvizicijama za sanaciju zagrebačke bare krokodila. Ne mora gradonačelnik biti “Katica za sve”, niti se od njega očekuje da bude ekspert za sve gradske probleme, ali mora se potruditi saznati tko jesu stručnjaci i pokušati ih pridobiti i adekvatno platiti, za račun očekivanog spašavanja od propasti Grada i njegovih poduzeća.

Tomašević je, nažalost, naivni aktivist bez praktičnog iskustva u realnom sektoru i javnim službama, čovjek dobrih želja koje lako padaju na starim i novim “minama”. Jer, Zagreb i nije ništa do li minsko polje na kojem će trebati pravo umijeće za preživjeti. I sve dok se gradonačelnik ne dokaže konkretnim, mudrim, učinkovitim potezima, zaludu mu je svaka priča o  dobrohotnosti, plemenitim željama prema potpuno devastiranom i zapuštenom gradu koji je bezmalo na bubnju. A sam ne može ništa. Ni njegova ekipa ljudi s kojima je ušao u izbornu utakmicu nije dovoljna za neke primjetnije iskorake u gradu. Mora se oslanjati i na druge, iskusnije, zrelije, prokušane stručne i časne ljude koji žele i mogu pomoći. Je li moguće da do nikoga od njih Tomašević ne uspijeva doći, da ga svi redom odbijaju, da mu svi oponiraju, okreću leđa, ne žele preuzeti odgovornost? Nije mu trebala medijacija Darija Juričana, koji je u cijelu priču unio i elemente komedije, gotovo groteske, a u “pomirbenoj funkciji” s bivšom upravom nije uspio.

Potpuno je nemoguće da u Zagrebu, s gotovo milijun stanovnika, nema bar nekoliko stotina stručnjaka od formata  koji  nisu kontaminirani politikom, koji znaju svoj posao i spremni su se staviti na raspolaganje svome gradu. Pa nisu svi samodoli, vukovići i richteri. koji prizemno denunciraju kad nije onako kako su htjeli,  koji će odmah gurnuti u blato onog tko im ne odriješi ruke da rade kako hoće. Razlaz je mogao biti i decentan, dostojan stručnjaka od klase, bez denunciranja i razbacivanja po medijskom prostoru prljavog rublja Holdinga i gradske uprave. Ponajmanje traženja alibija u ideološkim neslaganjima…

Zašto Ante Samodol, koji je dobro kotirao kod vlasti svih boja, Tomaševiću i ekipi predbacuje kako im je smetalo njegovo “desničarenje”? Želi li time probleme podvesti pod ideološku uskogrudnost aktualne vlasti? Baš isto čini i Richter na Samodolovoj paradigmi, oglašavajući se na Facebooku porukom u kojoj urbi et orbi prenosi kako su Tomašević & com. od njega tražili svašta dok su vagali njegovu podobnost za ravnatelja Srebrnjaka, pa su zahtijevali i da ne istupa javno, da svoje istupe koordinira s glasnogovornikom Gradske uprave, da ne sudjeluje u Hodu za život, jer, mučila ih je medijska hajka, pa su mu sugerirali da se na brani od pritiska javnosti, nego da pusti da se prašina slegne. Najvažniji im je bio ideoloki okvir- tvrdi ozlojeđeni Richter, prokazujući ih kao zarobljenike ideoloških dogmi, isključivo s ciljem da ih javno diskreditira.

A upravo to je Tomaševićev veliki problem, uz onaj već notorni da nema dovoljno ljudi za ovu veliku igru na puno otvorenih frontova. To što je htio pokazati da nikakav ideološki okvir neće limitirati njihov izbor stručnjaka na ključna mjesta, ako ocijene da im ti ljudi mogu pomoći i da svoj posao znaju, pa na tome nije ustrajao. No, u ovoj su zemlji svi zarobljenici ideologije, pa i oni koji sada za to prozivaju zagrebačkog gradonačelnika, perfidno koristeći “ideološke razlike” kao alibi za nesuradnju. Da nije tako, Samodol ne bi spominjao svoje “desničarenje” koje, navodno, smeta Tomaševiću i prijateljima, a Richter ne bi cijelu svoju objavu na Facebooku ideološki obojio i Hod za život postavio kao vrhunac svoga žrtvovanja za Grad.

Strpljenje ima rok trajanja…

Hrvatska je mala, primtivna zemlja u kojoj su “krive ideologije” uglavnom izgovor za  obračune  do kojih obično dolazi kada nema rezultata. Da je Uprava Holdinga u prvih sto dana bila striktno fokusirana na saniranje kritičnih točaka ZGH-a, a smetnje u komunikaciji između Uprave i NO rješavala brzo i efikasno s gradonačelnikom, uz malo kompromisa s obje strane, umjesto što se bavila efemerijama tipa tko je komu i što rekao, tko je iz kojeg miljea došao, glumeći pritom uvrijeđene veličine, da su se bavili poslom, a ne tračanjem i skupljanjem prljavog veša anticipirajući brzi razlaz, vjerojatno bi i sada bili duboko zakopani u razrješavanje nagomilanih problema Holdinga.

Ili, Richter. Bilo je jasno na prvu da je to neodrživo rješenje ne samo za Srebrnjak, nego za bilo koje mjesto u Gradu. Umirovljenik koji želi još participirati na rukovodećim pozicijama, usput, rigidni desničar koji umjetnu oplodnju naziva silovanjem u epruveti, i pritom diskriminira djecu, dijeli ih na božju i “vražju”, a s djecom bi trebao raditi, proskribira jednu nacionalnu manjinu ( Srbima ne treba vjerovati! ) iako u božjim knjigama nigdje nema takvog naputka Svevišnjega, i na kraju, još je u kumskim odnosima s predsjednicom Upravnog vijeća koje provodi izbor ravnatelja! Cijeli taj slučaj smrdi neznanjem, krivim procjenama, naivnošću i neiskustvom gradske vlasti.

Uz samo malo mudrosti, Tomašević bi prije bilo kakve intervencije, smijenio predsjednicu Upravnog vijeća Sanju Kolaček koja malo koga može uvjeriti da svome prijatelju i kumu nije sugerirala da se javi na natječaj, a potom i sve učinila da uvjeri kolege u UV-u da je to stručnjak bez mane. Na kraju su otišli oboje . Ali, tek kad je šteta učinjena.

Nema smisla analizirati baš svaki kadrovski izbor nove vlasti u Zagrebu, jer i da su samo ova dva slučaja  jedini promašaji( Holding i Srebrnjak ), s obzirom na njihovu važnost i dubioze, previše je. Puno govore o snalaženju Možemo! u novim uvjetima. Oni se doslovce utapaju u glibu Bandićevog Zagreba, i za čiju god se ruku uhvate, ne bi li isplivali, ona ih gurne još dublje u taj glib. Iskreno, trebaju pomoć, strpljenje, empatiju, ali s rokom trajanja. A taj rok pomalo istječe. Treba im dati zraka,  popustiti pritisak, pa možda i prodišu. Na korist Zagreba i Hrvatske. Možemo! se mnogima činilo kao šansa i mogućnost da se i u politici poštenim radom uspije. Čime bi se građanima vratila nada i povjerenje u politiku. Možda još nije sve izgubljeno, ali vrijeme nezaustavljivo curi.

‘Vrijeme je za prave promjene’ piše na transparentu Možemo! (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI