Jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica, publicistkinja i novinarka Slavenka Drakulić gostovala je u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 u kojoj je govorila u životu u Švedskoj, problemima solidarnosti u EU, epidemiji korona virusa, feminizmu…
Uspoređujući život danas s onim kakav je bio kada je prije 17 godina kada je prvi put bila gošća u Nu2, Drakulić je, prenosi HRT, kazala kako je život danas bolji, jer samo par mjeseci nakon gostovanja dobila je novi bubreg od anonimne donorice. To je kao novi život…
– Naravno, knjigu sam napisala isti čas, htjela ne htjela. Istražila sam kasnije slučajeve, njen, ali i druge, tog altruističnog, dobrovoljnog, anonimnog donatorstva. Nastavila sam pisati. Napisala sam 6, 7 ili 8 knjiga. Za mene je život od tada bio bolji, a kakav je generalno… pa svašta se i tu događalo… neodređeno će književnica za koju je, kako veli, pisanje moranje.
– Samo sam par godina kada sam bila profesorica u gimnaziji prestala pisati. Nakon toga sam odmah nastavila. Mislim da čovjek ne treba pisati ako baš ne mora. Novinar, naravno mora profesionalno, ako je odabrao to za profesiju. Meni je novinarstvo bilo neizmjerno važno za ovaj drugi rad, spisateljski, jer te nauči disciplini. Što je najvažnije. To svi znamo i to je toliko banalno. Uvijek je 95 posto rada i to malo talenta. Disciplina i koncentracija dolaze od novinarstva. I ja se nikad nisam prestala time baviti niti sam to željela. U tom smislu je za mene pisanje moranje- objasnila je.
Svojedobno je predavala kreativno pisanje, i uvijek je polaznicima govorila da ne pišu ako nemaju stvarno neku jaku potrebu da pišu, ” nemojte, jer vam se u krajnjoj liniji ne isplati. Ima vrlo malo pisaca na svijetu kojima se to stvarno isplati, u financijskom smislu, ili slave, ili već čega. Inače, ja mislim da je bolje raditi u banci, na sudu, biti profesorica, jer za ovo mora biti neki drugi motiv. S druge strane vidim da ima puno mladih pisaca, iako su honorari mali, znači da nešto u tom moranju ima”, zaključuje.
Ne vjeruje u pisanje kao misiju, jer, umjetnost je jedino područje ljudske slobode i ono treba biti oslobođeno moranja.
– Međutim, ako to utječe na tebe da ti mijenjaš svoj život, to je druga priča. Za mene je književnost nešto što mora ostaviti neki talog, neki trag. Ne mora artikuliran ni definiran, ali nešto u meni mora ostati od toga što sam pročitala i to je onda važna i dobra knjiga- kazala je, dodajući da je ona sama vizualni tip, često se referira na film u svojim knjigama, a i inače se cijela kulturna paradigma promijenila od pisane riječi ka vizualnom. Ne zna, veli, kako će to utjecati na književnost, kako će se tehnologija odraziti na mozak, na djecu, i to joj se čini strašno zanimljivim područjem.
– Svi danas u ruci imaju neki “gadget”. Pamćenje se mijenja. Ja danas ne znam nijedan broj više napamet, rekla je. Ta kulturna paradigma određuje pisanje, kulturu, sve – smatra Drakulić.
Govoreći o svom iskustvu s korona virusom, ispričala je kako je bolest zatekla u Švedskoj, u bolnici je provela mjesec i pol dana, tjedan dana je bila na respiratoru.
– Jednu noć je baš bilo kritično. Uglavnom se toga ne sjećam, ali sjećam se buđenja. I to iskustvo bih htjela prenijeti. Od tog buđenja do izlaska iz bolnice ja sam pratila, naravno koliko sam mogla, fizičke efekte od čega je apsolutno najstrašnije od svega što sam dosad iskusila, nije bol, nego ta strašna, skoro neopisiva, nemoć. To je jedna iscrpljenost na rubu života u smislu da ja ne bih uopće ni pokušala dohvatiti čašu sa stola. Mobitel koji su mi dali, nisam mogla podignuti, ništa. To stanje, koje je stanje života, ali istovremeno, neka vrsta paralize. To je trajalo dosta dugo. I ta upitnost – koliko ćeš se ti oporaviti i hoćeš li? Taj strah, kao da sam unaprijed iskusila neko predsmrtno stanje, tako sam se osjećala. I to ne bih nikome živom poželjela- ipričala je.
Inače, smatra da postoje tri razloga zbog kojih se ljudi odbijaju cijepiti. Prije svega, tu je manjak solidarnosti, zatim nepovjerenja u znanost i društveni mediji.
-Koji je vic s društvenim medijima? Postali su jako utjecajni, a imaju, neću reći manu, nego osobinu da vi na društvenim medijima možete tvrditi bilo što, a ne morate ništa dokazivati ni argumentirati. Fenomenalno. I ljudi u to vjeruju. A zašto? Po mom mišljenju iz straha. Jer vi danas ne znate kuda biste posegnuli za nekakvom istinom koja nije fake news i da bi bili sigurni da je istina to što čujete. To je nesigurnost u postojeći svijet, u istinu, vrijednosti koje su prije postojale- kazala je Slavenka Drakulić u Nu2, dodajući da bi se ljudi cijepili da se cjepivo naplaćuje. Naprosto, takva je ljudska psihologija…Kod nas je sve stvar prestiža, i da se plaća, ljudi bi se cijepili, a ovako, kad dolazi od države, besplatno, kao da i manje vrijedi…
Komentirajući citat iz jedne njezine knjige – “Ženska prava nisu nešto za vječno zapisana što već sutra ne može biti većini žena uskraćeno” -kazala je kako mlade žene ne prepoznaju opasnosti i ne paze na takve stvari jer su rođene u sistemu u kojem smo naslijedili sva ta ženska prava koja smo dobili u prošlom sistemu. Pa se mladim curama čini da je to zadana stvar i to se neće promijeniti, jer, to je civilizacijsko dostignuće. A nije, ističe Drakulić, pozivajući se na primjer Poljske koja to najbolje svjedoči.
Za nju je lijepo živjeti svugdje, i u Beču, i Zagrebu i Stockholmu, ali ipak od svih mjesta najljepše joj je u Istri gdje, kazala je u HRT-ovoj emisiji Nu2, sada provodi najviše vremena. Sviđa joj se taj mir koji tamo vlada, ljudi, priroda, sve…
