Neovisni novinarski portal
21.10.2021.
POVIJEST/SADAŠNJOST
Rujanski rat u Šibeniku, 16.- 23. rujna 1991. : Rat je odavno završen i ne trebaju mu mirnodopski produžeci…

Rujanski rat u Šibeniku, 16.- 23. rujna 1991. :
Rat je odavno završen i ne trebaju mu mirnodopski produžeci…

Šibenik se ovih dana, u prigodi 30-te obljetnice, sjeća rujna 1991. i velike bitke za grad koja se kolokvijalno naziva “rujanski rat u Šibeniku “. U tom jednom tjednu babljeg ljeta 1991. , od 16. do 23. rujna, koncentriralo se puno snažnih emocija, nevjerojatne odvažnosti ljudi koji nikad nisu imali nikakav predumišljaj o ratnom  junaštvu i vlastitoj neustrašivosti. Naprosto ih je nosio iskonski žar za slobodom, prkos prema neprijatelju koji je ugrožavao sve  ono do čega im je bilo stalo i što su najviše voljeli, njihove obitelji, njihov grad, njihovu zemlju, per fin, njihov način života.

Njihova je snaga rasla s prijetnjom, i što je više neprijateljskih tenkova, topova, minobacača i VBR-ova tuko po gradu, što je više aviona sijalo ubojite projektile s neba, i što je veća opasnost podmuklo prijetila s mora, ljudi su postajali homogeniji i odlučniji u svom otporu. I vladalo je neko sasvim jednostavno, nepatvoreno jedinstvo među onima koji su dijelili isti strah, istu ugrozu, istu potrebu da se brane i prežive.

Sjećam se kako je u tom ratnom kaosu sve funkcioniralo na nekoj ljudskoj, solidarnoj osnovi. U najtežim danima kad je grad bio potpuno blokiran i pod stalnom općom opasnošću, pripadnici civilne zaštite dijelili su kruh i novine od vrata do vrata, svima, kako bi zaštitili Šibenčane od nepotrebnog izlaganja opasnosti. Novinari i branitelji dijelili su i informacije i obroke,  bilježio se svaki trenutak toga munjevitog, vatrenog tjedna u kojem se nije stiglo misliti na život, jer ga je trebalo braniti od sasvim realne, dotad nezamislive opasnosti.

Bilo je tu i smiješnih, pa i situacija od kojih vas danas, kad se sjetite, obuzme sram. Recimo, ljudima su se svuda priviđali snajperisti, lako su se i prebrzo proglašavali neprijatelji,  na koje su nepravednu stigmu često stavljali njihovi dojučerašnji prijatelji, i samo luda sreća je neke ljude spasila od pogibelji, ni krive ni dužne. Šibenski Srbi nisu morali bježati iz svog grada glavom bez obzira, njihove kuće nisu bile minirane, a niti su oni “preventivno” zatvarani, ali nije bilo lako tada biti Srbin u gradu koji je gorio u ognju rata i jugoagresije.

Ali, rat je to, po svojoj logici kaotičan i natopljen strahom koji lako proizvodi neprijatelje…Kako bilo, i uz sve ludosti koje su pratile hrabre poteze zapovjednika obrane grada, bio je to ratni podvig koji se pamti.

No nije namjera ovog obljetničkog resentimana glorificiranje jednog ratnog podviga, ni slavljenje rata. Samo tiho, usamljeno ukazivanje slavljenicima da su svoju pobjedu u ova tri desetljeća uspješno revidirali, i po interpretaciji nekih ključnih rujanskih ratnih događaja i po brojnosti i imenima zaslužnih aktera. To samo potvrđuje onu staru, bezbroj puta dokazanu tezu, kako povijest pišu pobjednici, ma koliko je iskrivili i subjektivizirali. A neki su pobijedili u miru.

Kod mnogih to izaziva gorčinu ili makar rezignaciju, jer, puno je onih koji su se uspjeli u miru mobilizirati i ratnim zaslugama okititi, iako su rat pratili sa sigurne udaljenosti. Nevjerojatno je da su čak i oni  čija je uloga u ovoj velikoj bitki za Šibenik bila nesporna, imali potrebu i dodatno je pojačati na štetu nekih drugih. Sve to, kao neka neizbježna popratna prtljaga, toliko godina poslije, baca sjenu na šibensku ratnu pobjedu. Koja je iznimno puno značila za nastavak rata u Hrvatskoj.

Grad je bio napadnut iz dva pravca, iz pravca Bribirske Mostine- Čista Mala- Zaton –Šibenik ali i iz pravca Drniš- Pakovo Selo- Šibenik, s ciljem da združene JNA i srpske snage osvoje Šibenski most i ušetaju s tenkovima u Šibenik.

Slabo naoružani šibenski borci slomili su, međutim, ambicije i planove 9. Korpusa JNA kojim je zapovijedao Ratko Mladić, pojačan snagama tzv. SAO Krajine, “martićevcima” i dobrovoljcima iz Srbije. A stigli su na sam ulaz Šibenskg mosta, i činilo se kao da će sasvim neometano ući u grad. U Šibeniku je vijest o tenkovima na mostu odjeknula poput razorne bombe. Mnogi nisu vjerovali da je to istina. Ali, one koji su bili odgovorni za obranu grada nije obuzelo malodušje i panika, a zahvaljujući u međuvremenu zauzetnim bitnicama na Žirju i Smokvici, odnosno vojarnama u Začevu i Rogoznici,  neprijatelj nije prešao most, a Mladić je morao priznati poraz i  krenuti u povlačenje.

Bila je to prva velika pobjeda Hrvatske vojske  koja je preokrenula tijek rata, i onemogućila planerima srpske agresije odsijecanje juga zemlje od matice. Sve ostalo je povijest. Baš kao što je i povijest sama obrana Šibenika u napadu na kojega je bila koncentrirana takva vojna sila da je to upravo nevjerojatno kako je neusporedivo malobrojnijim i daleko slabije naoružanim šibenskim braniteljima takav podvig pošao za rukom. To čudo vjerojatno proizlazi iz snage koja se kod ljudi multiplicira kad brane svoje najbliže, najdragocjenije.

Nažalost, ratnici imaju loš običaj da i u miru nastavljaju ratne bitke. Neki čak i da ih prepravljaju. Da im daju nove dimenzije i nove zasluge. U poplavi ratnih priča, dokumentaraca i knjiga, nastala je kakofonija koja je nerijetko zamagljivala istinu ili neopravdano glorificirala jedne na račun drugih.

Iz te potrebe da se ratom i pobjedničkim zaslugama kompenziraju sve pukotine i praznine u životima zaslužnika, nastali su sukobi među dojučerašnjim suborcima i prijateljima, osporavanja i objede, izmiješale su se ratne uloge, junaci i psi rata, nastala je neugodna kakofonija koja traje do danas, i odjekuje čak i iz sudskih dvorana.

Jedna od posljedica takvih postratnih nadmetanja je i ružan, neugodan incident u središtu kojeg se ovih obljetničkih dana našao i general Rahim Ademi u svojoj Rogoznici, na obilježavanju akcije zauzimanja tamošnjih vojarni iz kojih su se naoružale ne samo postrojbe u Šibeniku nego i Hrvatskoj.

Cvijeće i svijeće na grob palih u Rogoznici donio je po prvi put novi šibensko-kninski župan Marko Jelić, ali svijeću ovog puta nije upalio niti vijenac položio ni novi rogoznički načelnik općine Marijo Mladinić, a ni bivši župan, Goran Pauk, jedan do ratnih topnika za zečevske bitnice kojemu je u životopis upisan onaj slavni poklič “Obadva, oba su pala”. Umjesto  zajedništva u miru, veterani rata pokazali su duboku podijeljenost, a neki među njima čak i animozitet prema svojim ratnim zapovjednicima i suborcima. Umirovljeni general Ademi dočekan je sa zvižducima i uvredama, sve zbog, kako se vjeruje, njegove istine  ispisane u nedavno objavljenoj knjizi u kojoj nije bilo mjesta za sve koji misle da su u njoj morali biti, ali i zbog interpretacije događaja oko kojih nema i nikad neće biti konsenzusa.

U prigodi ove okrugle obljetnice organiziran je i znanstveni skup, više s političkim konotacijama negoli znanstvenim,  o čemu puno govori i odabir njegovih sudionika, što je kod nekih izazvalo burne reakcije. I HDZ-ovi šibenski osnivači ( Božo Erlić ) pridružili su se valu obljetničke izdavačke euforije, sve kako bi još jednom podvukli da je HDZ obranio Hrvatsku… 

Rat je odavno završen, i ne trebaju mu ovi mirnodopski produžeci. Povijest zna tko su pobjednici, tko gubitnici, i ma koliko se neki trudili svoje  ratne biografije ispisivati u miru, to im ne donosi ni zadovoljstvo ni željenu potvrdu i pažnju, ponajmanje umirenu savjest. Poštujmo pale junake, izgubljene mladosti, neprežaljene gubitke brojnih obitelji, ali ništa nije veće od mira, i ne treba ga kontaminirati naknadnim zaslugama nedokazanih heroja. Rat je zlo koje  pamtimo, ako smo dovoljno pametni, zato da se ne ponovi. Ali slaviti ima smisla samo mir i život, a ne rat,  jer oni nemaju cijenu…

Izložba za 25. obljetnicu spomendana Rujanskog rata ” 17 sati 57 minuta 16.rujna 1991./Foto:J.Krnić

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI