Neovisni novinarski portal
21.10.2021.
crkve / nagrađivanje / šibenik
Crkva i država ( Grad ) : Šibenčani Nagrade Grada rezervirali za Crkvu, država im dijeli novac šakom i kapom, još samo da , poput Mađarske, nastava u školama počinje jutarnjom misom…

Crkva i država ( Grad ) :
Šibenčani Nagrade Grada rezervirali za Crkvu, država im dijeli novac šakom i kapom, još samo da , poput Mađarske, nastava u školama počinje jutarnjom misom…

Na blagdan svoga grada i njegova zaštitnika sv. Mihovila, Šibenčani dodjeljuju nagrade i priznanja svojim najzaslužnijim sugrađanima.  Ove godine Grad Šibenik će, u žarkoj želji da kupi svoje mjesto u raju preko dokazivanja privrženosti majci Crkvi, čak s dvije Nagrade Grada, inače najvećim gradskim priznanjem,  okititi isključivo crkvene službenike i institucije. Jedna ide u ruke fra Ivanu Bradariću  “za doprinos u području religijske kulture”, a druga Caritasu Šibenske biskupije “za osobit doprinos u socijalnoj i duhovnoj pomoći građanima u vremenu pandemije bolesti COVID-19.” 

A kako se gradskim ocima možebitno učinilo da makar i dvije Nagrade Grada nisu dovoljno priznanje Crkvi kako bi ih molitvama svojih biskupa i svećenstva prevela na stranu dobra, pridodali su tome i treće priznaje- Plaketu Grada kojom će nagraditi don Olega Petrovića “za dugogodišnje zalaganje za očuvanje sakralne baštine na području Šibenika i Šibenske biskupije“. Eto, pandemija covida-19 onemogućuje tradicionalnu procesiju gradom, pa je to valjda kompenzacija…

Procesija (Foto: Grad Šibenik)

U ovim općenitim formulacijama zasluga teško je prepoznati “epohalno djelo” Crkve, njezinog svećenstva i intitucija u životu grada, koje ih je nominiralo za najveća gradska priznanja. Tek činjenica da su radili svoj posao integrirajući svoje vjersko poslanje s civilnim, građanskim , učinilo ih je ovogodišnjim laureatima. Ali, iskreno govoreći već godinama nije bitno drugačije ni s ostalim dobitnicima nagrada…

Paralelno s ovim zasipanjem Crkve priznanjima, njezini su službenici i odani namjesnici ovih dana trebali dobiti i svoje “zaslužene” civilne sinekure u gradskim ustanovama, kao članovi upravnih vijeća Muzeja, Kazališta itd. No, neki je splet okolnosti doveo do toga da je podjela sinekura, za razliku od podjele nagrada, odgođena, pa će se njihovo instaliranje u gradsku kulturnu infrastrukturu obaviti u dogledno vrijeme, voljom vladajuće većine u Gradskom vijeću, iz drugog pokušaja.

Tolika zahvalnost Grada doista je iznad svih očekivanja i preko  svih granica poniznosti i snishodljivosti političara spram Crkve. Čime je to ona zaslužila?

Od osamostaljenja Hrvatske kontinuirano traje proces kristijanizacije hrvatske sekularne države u kojoj se redovito biskupi i nadbiskupi u prigodi javnih društvenih, i napose političkih, događanja tretiraju kao najviši, najuvaženiji i respekta najvrjedniji dužnosnici. Nijedno civilno, društveno događanje, ako su mu organizatori državna, regionalna i lokalna uprava, odnosno njihove ustanove i institucije, ne prolazi bez crkvenih velikodostojnika.  Zahvaljujući Vatikanskim ugovorima, ali i mimo i povrh njih, Crkva je postala i jedan od najvećih konzumenata javnog, proračunskog novca.

Ali ni to nije dovoljno, pa uporno pokušava svoja pravila instalirati kao državna, svoj svjetonazor kao državnu, nacionalnu ideologiju, pretendirajući definirati neka ključna građanska i ljudsko-pravaška pitanja po mjeri srednjovjekovne vjerske zadrtosti, poput definicije braka, odnosa prema istospolnim zajednicama, homoseksualnosti, pravu žena na pobačaj i slično.

Hrvatska je, međutim, sekularna država, odvojena od Crkve i formalno-pravo potpuno nezavisna od nje, jer Crkva ne polaže račune ni hrvatskoj vladi, ni hrvatskoj državi, nego Vatikanu. Otkud onda takvi agresivni pokušaji kristijanizacije  Hrvatske? Koliko je u toj funkciji sve snažnija konzervativna revolucija koja je začeta osamostaljenjem Hrvatske, razmahala se dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, i nastavila pod zastavama radikalne, navodno suverenističke, desnice u sprezi s Crkvom?

Crkvi nikad dosta utjecaja i moći, pa sad imamo priliku čak čitati u intervjuu  zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića u Glasu koncila kako dijeli packe javnoj televiziji ( HRT-u ) da nije primjereno popratila Papin pohod Mađarskoj. Generalno hrvatskim medijima prigovara zbog nedovoljnog angažmana u praćenju slavlja Euharistije pape Franje. Papin pohod Mađarskoj i Slovačkoj je, kaže Bozanić, od izuzetne važnosti , posebice u ovo teško pandemijsko vrijeme koje još traje. I zbog svega, Papine poruke nade i ohrabrenja veliko su dobro, ističe, koje je uskraćeno hrvatskom narodu…

Posebno je nezadovoljan  javnom televizijom koja”nije dala važnost misi kojoj je predsjedao Papa u nama susjednoj zemlji. Čak bi se moglo reći da se time dogodilo i omalovažavanje te znakovite geste pape Franje,” izjavio je Bozanić u rečenom intervjuu.

Da Kazimir Bačić nije u Remetincu, pokazao bi on svojim urednicima i novinarima “svoga boga”…

Zar je poslanje jednog crkvenog velikodostojnika, da kreira televizijski program, da određuje minutažu prijenosa Papinog boravka u susjedstvu? Je li se Katolička crkva u ova tri desetljeća previše osilila, pa sad ne samo vjernicima, nego i ateistima, agnosticima, muslimanima, pravoslavcima, i svima ostalima, popuje?

Još samo da, po ugledu na očigledno “uzoritu” Mađarsku  zatraže da nastava u školama započinje jutarnjom misom i– “očenašem”…

Arhiva: Plenković i Božanić u ‘srdačnom razgovoru’ (foto http://www.zg-nadbiskupija.hr)

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI