U današnjoj kolumni imamo priliku upoznati Petru koju ni njen zdravstveni problem nije spriječio da se, između ostalog, ostvari i kao vrsna sportašica…
Kako bi se ukratko predstavili našim čitateljima, tko se, otkuda ste?…
Moje ime je Petra Deša i rodom sam sa otoka Krka. Ondje sam provela svoje djetinjstvo uz roditelje, starijega brata i prijatelje. Sve dječje radosti proživjela sam u malom mjestu Omišlju gdje sam išla u vrtić i osnovnu školu. Po struci sam magistra novinarstva, sportašica u duši, avanturistica jer puno toga volim isprobati unatoč svom invaliditetu, a dio toga što isprobam ponavljam više puta. Ne znam kakva sam osoba, to bi najbolje trebalo pitati moje prijatelje, poznanice i takav sud bio bi najpošteniji, ali jedino što za sebe mogu sama reći jest da sam ja ptica feniks koja se sa vremenom zapali, izgori i ponovo se izdigne iz svoga pepela – jača, ljepša i pametnija, a sve to je zbog invaliditeta i načina na koji živim, a način je sasvim turbulentan no, ide.
Koji Vaš zdravstveni problem? Pojasnite malo našim čitateljima…
Sa nepunih tri godine, moji roditelji su primijetili da slabije vidim i od tada sam visokoslabovidna osoba sa dijagnozom retinitis pigmentosa što je progresivna bolest jer se vid sa vremenom gubi. Danas sam slijepa osoba sa nekim ostatkom vida no uglavnom se ne trudim gledati. ne mogu se samostalno kretati niti mi to pada na pamet osim u zatvorenom, poznatom prostoru, a pri kretanju vani pomaže mi moj pas vodič, sedmogodišnja Drew. Od srednje škole nastali su dodatni problemi koji su mi zagorčali život, a to je gubitak sluha pa se sa time trudim saživjeti i dan danas. Nosim oba slušna aparatića i pokušavam se prilagoditi novonastaloj situaciji što se tiče sljepoće i oštećenja sluha.
Kako je teklo Vaše obrazovanje s obzirom na Vas zdravstveni problem, jesu li profesori i kolege imali razumijevanja?
Osnovnu školu pohađala sam na Otoku po programu individualnog pristupa. Prvih četiri razreda samostalno sam se služila crnim tiskom i nije bilo neke veće prilagodbe. kasnije, u višim razredima pošto je vid propao polako sam prelazila na Brailleevo pismo kojeg sam počela aktivno koristiti krajem sedmog razreda. U mojoj školi, učitelji i profesori imali su razumijevanja i nastojali su se uključiti u moj način funkcioniranja. Nisu me štedjeli, a niti sam ja to tražila pa sam tako odrađivala sve što sam mogla, a ono šta nisam dodatno mi je pojašnjeno primjerice, neki sportovi sa loptom na tjelesnom ili čitanje zemljopisne karte. tijekom osnovne škole uz učitelje i profesore najveća podrška i pomoć bili su mi moji roditelji koji su svojom kreativnošću doprinijeli tome da shvatim neke segmente u pojedinim predmetima jer brajevih knjiga nisam imala kao ni dodatnih pomoćnih rekvizita prilagođene slijepim učenicima za učenje kao što su reljefni globus i slično. Stoga, puno su svi skupa radili na tome da mi opišu i predoče nešto što sama nisam mogla vizualizirati.
Petra Deša
Jeste li završili fakultet?
Nakon osnovne škole, po preporuci stručnih osoba iz Zagreba i uz pristanak mojih roditelja i dakako uz vlastiti pristanak, upisala sam Centar „Vinko Bek“ čisto da ima neku srednju školu kao podlogu za upis na svoj željeni fakultet, Novinarstvo je moja želja još od petoga razreda i ništa drugo ja nisam uzimala u obzir. Fakultet političkih znanosti završila sam 2013. godine i stekla sam titulu magistre novinarstva.
Kako se Vaša obitelj nosila s Vašom slabovidnošću? Kolika su Vam podrška?
Zahvalna sam što su moji roditelji bili sigurni u mene i što su mi vjerovali. Nisu mi ništa branili čak ni ono što nikako nisam mogla, ali uvijek su me pustili da pokušam i sama uvidim mogu li ja to ili ne. Roditelji su se brinuli kao i svaki roditelji, ali nisu me čuvali pod staklenim zvonom na čemu sam im neizmjerno zahvalna jer sam se vrlo rano osamostalila, već sa 14 godina kada sam iz maloga mjesta otišla u Zagreb u školu, a kasnije i na fakultet. Njihove široke ruke prema meni dozvolile su mi da stasam u potpunu osobu.
Obitelj Vam je koliko čujem cijela u sportu, pa tako i Vi. Kojim se sportom bavite , i koja su Vaša najveća postignuća?
Obitelj Deša je sportska obitelj, a sve je počelo od moga starijega brata koji je trenirao kickboxing, zatim preko tate koji je započeo svoj put u sportu kao kickboxing sudac, a kasnije i tehničko osoblje svakog kickboxing natjecanja da bi na kraju zahvaljujući svojim zalaganjem, trudu i radom postao i tehnički direktor WAKO svjetske kickboxing federacije zbog čega smo svi u obitelji iznimno ponosni. Mama se u mladosti bavila sportom, trenirala je rukomet. Kasnije je manje-više rekreativno sudjelovala u nekim sportskim aktivnostima, ali najčešće je bila najjači i najglasniji navijač bratu i meni. ja treniram kuglanje već 16 i pol godina, a prije toga okušala sam se u veslanju, atletici, kratko sam skijala i još štošta od sportova probala iz znatiželje. Članica sam hrvatske ženske kuglačke reprezentacije slijepih i slabovidnih od 2005. godine i nastupila sam na tri svjetska i 11 europskih prvenstava. što ekipnih što pojedinačnih nastupa imam podosta, a od svega svjetsko zlato te sedam europskih zlata te više postavljenih rekorda, a izdvojiti je teško no, ona europska zlata iz 2016. i 2019. posebna su jer su sa prvenstava koja su održana u Hrvatskoj, a biti najbolji pred domaćom publikom najteži je izazov svakoga sportaša.
Petra Deša
Svoje znanje iz sporta ste prenosili kroz radionice mlađim naraštajima. Možete na nešto više reći o tome…
Smatram kako djeca ne rade razliku među ljudima niti zapravo vide da je netko „drugačiji“, ali treba im objasniti kako mogu pomoći. Bila sam pozvana u jedan sportski dječji vrtić koji ima praksu ugostiti nekog sportaša kako bi se predstavio djeci i upoznao ga sa sportom kojeg trenira pa sam tako ja predstavila sebe, kuglanje i svoju sljepoću. bilo je jako zanimljivo i opušteno, a dječja pitanja oduševila su me jer su apsolutno iskrena. to što ja ne vidim i što nešto moram opipati njima je sasvim normalno, a već sljedeći puta znat će mi reći šta imaju na majici ili kakvu loptu imaju dok se odrasli pogube već pri samom susretu sa slijepom osobom i previše se ispričavaju kada žele nešto pitati.
Jeste li zaposleni? Što mislite o položaju osoba s invaliditetom u poslovnom svijetu, jeli se tu nešto konačno mijenja na bolje?
Zaposlena sam u Gradskom uredu za sport i mlade u Zagrebu i radim kao viša stručna suradnica za sport što obuhvaća prvenstveno informiranje građana i novinara o pitanjima vezanim uz sport u Gradu Zagrebu. Godinu dana radila sam na Hrvatskom radiju kroz program stručnog osposobljavanja no, sve skupa nije mi bilo dobro jer je jako puno toga trebalo prilagoditi, a prvenstveno potaknuti ondašnje zaposlenike da se opuste. No, radio je moja „ljubav“ i voljela bih raditi na radiju kao radijska voditeljica no, vidjet ću sve što mi život i prilike nose. Možda i jest, a možda i nije, ne znam što bih točno rekla o položaju zaposlenja osoba s invaliditetom ono što jedino mogu reći je to da svaka osoba prvenstveno treba biti realna u svojim mogućnostima već pri upisu na fakultet ili odabiru srednje škole jer nije problem ništa završiti, važno je kako ćeš poslije raditi odnosno, koliko ti se drugi trebaju uključiti da bi ti olakšali, a ja barem želim raditi maksimalno, a ne minimalno samo zato što sam slijepa osoba. Ono što je lakše, to je mogućnost prilagodbe radnoga mjesta pa više ne moramo imati svoju opremu ili službenu koja je nepotpuno prilagođena. Sada imamo pravo na opremu radnoga mjesta i stvarno to odlično funkcionira kada znaš što ti sve treba i na koji način možeš raditi.
Koji je Vaš glavni cilj u životu u ovom trenutku?
Pronaći novu sportsku aktivnost, neki novi izazov, najprije rekreativno, a onda tko zna, možda i natjecateljski jer sam odlučila predahnuti od kuglanja. Također, za cilj imam biti sretna i zadovoljna, a to prvenstveno mogu ostvariti svojim aktivizmom u društvu u onim područjima koji me zanimaju i gdje se ja osjećam super naravno, uz prijatelje i suradnike.
Vaša poruka za sve koji ovo čitaju…
Svima: ne žalite… i ne divite se osobama s invaliditetom. Živimo kako znamo i kako nam prilike to dopuštaju. Budite uz nas, a ne ispred nas. Osobama s invaliditetom poručila bih da, iako nam drugi odlučuju kako ćemo i što možemo u životu, nastojte maksimalno sudjelovati u predlaganju, donošenju, a na koncu svega i na provođenju svega što nam može biti od pomoći kako bismo bili što jednakiji sa svima.
Petra Deša
