Neovisni novinarski portal
20.10.2021.
wheels on fire
Matija Sloup: Ako smo jaki u glavi, prepreke ne postoje

Matija Sloup:
Ako smo jaki u glavi, prepreke ne postoje

Danas nam gostuje Matija Sloup, hrvatski paraolimpijac iz Kutine koji se već duže vrijeme sprema za nastup na paraolimpijskim igrama u zemlji izlazećeg sunca, koji je pred vratima … Kako se priprema, što ga motivira, samo su neke od stvari  koje nam je otkrio…

 Ukratko se predstavite našim čitateljima…

Matija Sloup, imam 25 godina.. hrvatski paraolimpijac koji trenira para atletiku točnije bacanje kugle. Iza mene su brojni uspjesi kao što su Finale Paraolimpijskih igara u Riu ( 8. mjesto), na Europskom prvenstvu u Berlinu 2018 godine sam osvojio zlato, na Svjetskom prvenstvu u Dubaiu 2019 godine broncu…a Paraolimpijske igre u Tokiju tek slijede i veselim se njima jer sam spremaniji nego ikada. Sjajno mi ide i bacanje diska ali to nije trenutno paraolimpijska disciplina. U toj disciplini držim svjetski rekord koji sam 7 puta rušio.

Koji je Vaš zdravstveni problem? Kojim se sportom bavite? Kako se rodila ljubav prema sportu, od kada se bavite njime?

Rođen sam s genetskom bolesti, zbog čega sam visok tek metar i dvadeset. Prošao sam 16 operacija (korekcija ispravljanja bedrenih kosi, koljena i gležnja). Prva je bila još kao dječak u trećem razredu osnovne škole.

Natječem se u paraatletici u kategoriji F40 što znači da je to kategorija za osobe izrazito nižeg rasta ( do 135cm visine ).

U paraatletiku sam ušao 2014 godine, slučajno, na nagovor prijatelja i upoznao tek tada svijet para sporta. Ovaj sport mi je zaista promijenio život, puno toga sam vidio i naučio, sazrio sam uz njega, upoznao jako puno ljudi i razne kulture i običaje u svijetu kroz natjecanja i pripreme. Ojačao i izgradio me kvalitetnu moralnu osobu, naučio me discipliniranosti, ustrajnosti i ljudskoj vrijednosti.

Na koji ste svoj uspjeh do sada najponosniji i zašto?

Najponosniji sam na osvojenoj bronci 2019. godine u Dubaiu na Svjetskom atletskom prvenstvu osoba sa invaliditetom, jer je konkurencija bila izrazito teška. Dečki koji su mi konkurenti su iznimno veći i teži od mene puno se duže bave ovim sportom, ali ja uspijevam na tehniku, volju, žar i želju biti pri vrhu atletske rang liste te se nadam to i pokazati u Tokiu ove godine.

Tko Vam je najveća podrška u svemu? Koliko ste zadovoljni sa svojim trenerom?

Najveća podrška mi je definitivno obitelj i moja djevojka Matea koji me svaki dan bodre u tome što radim i pomažu mi u svemu što mi treba. Htio bi istaknuti i svoj klub AK Odisej OSI Kutina na čelu sa predsjednikom Mirom Kačmarčikom koji ne samo da je predsjednik kluba već i veliki čovjek bez kojeg klub kao i ja ne bi sada bili tu gdje jesmo. Svaki trening koji imamo, a imamo ih dva na dan, svaki dan on je tu i pomaže u svemu što nam treba ili nedostaje. Zato mu jedno veliko hvala jer je ne zamjenjiv kao osoba i čovjek. Tu je naravno i moj trener Dubravko Brdovčak sa kojim sam počeo prije godinu dana i već se sada nadziru odlični rezultati i forma koju sa kondicijskim trenerom Tomislavom Markićem odlično uklapamo. Ekipa je vrhunska pa je i svakodnevni trening lakše za odraditi, a i rezultati dolaze brže 😊

Dajte nam neki recept… koliko se dnevno mora trenirati da bi pojedinac bio uspješan u sportu kojim se bavi?

Nema tu nikakvog recepta. Sport koji odabereš moraš voljeti. A kada je tu ljubav onda sve ide svojim tokom. U treninzima uživaš i razvaljuješ ih. Na vrhunskoj razini se trenira dva puta na dan cijeli tjedan, imaš dan odmora tipa Nedjelje i to je to.. Uz to ti trebaju također i i odličan tim fizioterapeuta i masera jer te oni čuvaju od ozljeda. Teško je, ali ne ide to sve preko noći nego malo po malo, korak po korak… ,i rezultat će doći.

Kojom mišlju se najčešće vodite u glavi prije nastupa? Imate li kakve rituale?


Kada dođem na natjecanje pokušavam biti prazne glave, ne misliti o ničemu…, biti što opušteniji i tek onda kada dolazi nastup fokusirati misli na kuglu i kako ću je baciti. Rituali pred natjecanje su isti ,ili slični kao i pred sami trening koji inače imam, barem tako pokušavam u pravilu da ne bi došlo do neke ne željene  oscilacije u filingu.

Jeste li mišljenja da se sportski uspjesi sportaša s invaliditetom manje vrednuju nego od ostalih sportaša?
Paraolimpijski sport je izjednačen sa Olimpijskim sportom, ali nažalost u pravilu što se tiče medija i publike nije tako… kao što su naši olimpijci manje popraćeni od nogometaša na primjer.. tako i paraolimpijci ipak imaju neku manju publiku ,ali mi se čini da iz godine u godinu to polako i raste te postaje svakako zanimljivije medijima, kao i ljudima koji nisu upućeni u taj sport.

Kakvu bi poruku poslali čitateljima našeg portala?

Vrlo jednostavnu poruku. Ja kao osoba sa invaliditetom moram biti prvo u glavi jaka, i srušiti sve barijere koje mi se stavljaju u životu, i pokazati da nema toga što invaliditet može spriječiti. Ako smo mi stabilni i jaki u glavi nema te granice koja nas sprječava u nečemu što želimo ostvariti da ne ostvarimo. Ja sam sebi rekao da me ništa ne može spriječiti, i to sam i dokazao svojim načinom života, upornosti, i pogotovo ustrajnosti u tome što radim, jer puno puta će ljudi pasti ,ali se treba i dignuti dići glavu, reći: ‘idemo opet probati’, i vjerujte mi, jednom od tih silnih padova ćete uspjeti, u onome što zacrtate.

 

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI