Otišao je Milan Bandić. Iznenada, u noći sa subote na nedjelju, od posljedica srčanog udara. Nije dočekao još jednu izbornu utakmicu na koju se spremao. Uvjeren da ga nitko ne može pobijediti. Osim biološkog protivnika. I on ga je upravo pobijedio. I učinio ga, uistinu, nepobjedivim. A upravo to je htio svima dokazati. I jest. Šteta da nije dočekao svibanjske izbore. Šteta što nije poražen u političkoj, nego životnoj utakmici. A čini se da nikad u ovih 20 godina svoje vladavine, nije bio bliži porazu. Zadnja anketa koju je HDZ dao provesti nije mu davala šanse za ulazak u drugi krug. No, njegov se krug moći i života zatvorio prije.
Do izbora, još nepuna tri mjeseca, njegov posao nastavit će njegova prva zamjenica Jelena Pavičić Vukičević.
Repozicioniranje Bandićevih suparnika
Baš kao i za života, tako je i u smrti podijelio javnost. Jedni za njim plaču i tuguju, mahom oni koji su od njega dobili sve, drugi ga smatraju opskurnim, autoritarnim, primitivnim likom koji je Zagreb premrežio korupcijom, klijentelizmom i nepotizmom, koji je trgovao utjecajem, ljude tretirao kao svoje žetone, kupovao svevremenost bez skrupula i moralnih dvojbi.
Milan Bandić je na čelu Zagreba osvojio šest mandata, u političku arenu je ušao pod logom SDP-a, a iz nje izašao s vlastitom Strankom rada i solidarnosti- Milan Bandić 365, koju je osnovao nakon razlaza sa SDP-om zbog oponiranja stranačkom predsjedničkom kandidatu, Ivi Josipoviću kojemu je suprotstavio vlastitu kandidaturu.
Imao je goleme ambicije i do njih je bio spreman doći svim sredstvima. Ali, osvajao je jedino Zagreb. Ni na predsjedničkim, ni na parlamentarnim izborima nije se mogao pohvaliti nekom ozbiljnijom podrškom birača. U Sabor je uspio smjestiti tek 1-2 zastupnika, ali je svojim perfidnim trgovanjem u prošlom mandatu uspio u svoj 365 klub pridobiti čak 14 kojekakvih političkih “odmetnika i beskućnika”. I s njima držati u šaci vladu Andreja Plenkovića i HDZ-a. No, povijest Bandićevog profitabilnog kooperiranja s HDZ-om puno je duža. To “divno prijateljstvo” zečeto je još u Gradskoj skupštini Zagreba gdje je godinama tetošeno, hranjeno, paženo i maženo, sve do Bandićevih posljednjih dana.
Čak je i HDZ-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika na skorim svibanjskim izborima Davor Filipović, trebao biti tek startni zec koji će osigurati prednost kompanjonu Bandiću u borni za sedmi mandat. Sada, pak, bitku Filipović mora nastaviti “za ozbiljno”, vlastitim kapacitetima i programom i čekati što će Zagrepčani kazati i o njemu i o HDZ-u.
No, Bandićevim odlaskom nužno se mijenja i strategija svih ostalih takmaca na izborima koje čeka repozicioniranje, pa svakako i lidera platforme Možemo! Tomislava Tomaševića koji je od aktivističkih, pa do skupštinskih i parlamentarnih dana sve svoje bitke gradio na obrani Zagreba od Bandića i njegove 20-godišnje devastacije grada, odnosno nužnosti sustavne revitalizacije jednog zapuštenog i u potresu dramatično uništenog grada.
Hercegovački “kajkavac” koji samo “dela”
Jer, koliko god njegovi vjerni suradnici i zahvalni klijenti, tvrdili da je Milan Bandić preporodio Zagreb i pretvorio ga u europsku metropolu začinjenu i njegovim, osobnim šarmom, veliki broj građana s nestrpljenjem je priželjkivao njegov odlazak s vlasti kako bi s njim otišla i koruptivna, klijentelistička hobotnica koju je, čuvajući svoju poziciju, hranio godinama.
Milan Bandić, čovjek ogromne energije, vječito je jurio gradom s jednog kraja na drugi, sve u nastojanju da baš sa svakim stanovnikom Zagreba uspostavi kontakt, progovori o problemima, obeća sve i sva, pokaže svoj senzibilitet za tzv. malog čovjeka i njegove nevolje koje, naravno, samo on može razumijeti i riješiti. Takvim gestama kupovao je njihovo povjerenje, status narodskog čovjeka koji nije zaboravio svoje porijeklo i siromaštvo iz kojega je ponikao, a o kojemu je često znao govoriti.
No, to je bilo samo javno lice onoga koji “dela” 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Javnost je, međutim, vidjela i ono drugo, ružnije i sebičnije lice vječitog gradonačelnika Zagreba, koji je dvaput završio u Remetincu ( 2014. ), zbog krimena za koje se još vode sudski postupci. Njihov epilog Bandić nije dočekao. A kao da je to i slutio, sve afere u koje je bio involviran, sve silne umjetnine koje su svojedobno otkrivene u njegovoj zagorskoj kleti za koje je tvrdio da nisu njegove, tek su kod njega na čuvanju, ništa to nije destabiliziralo njegovu političku samouvjerenost i primitivnu aroganciju. Činilo se da se zatvora ne pribojava, da od suda ne strahuje, da sve ono što mu je izmaklo iz kontrole i diskreditiralo ga u javnosti, znalački znade staviti pod čep u bocu, spremljenu u vinskom podrumu.
Ta bolesna potreba da bude “prvi Zagrepčanin” doživotno, vjerojatno potaknuta kompleksom hercegovačkog porijekla kojeg je godinama sustavno nastojao neutralizirati usvajajući i u formalnom i neformalnom govoru zagrebački dijalekt i nespretnim kajkanjem, ostavila je ipak traga i na njegvom zdravlju. Teški moždani udar preživio je još 2003. , a uporan i tvrdoglav kakav je bio, znao se s bolešću nositi čak i ignorirajući je, pa ga je ona opet sustigla prije tri godine kada mu je ugrađen stent , a preživio je i plućnu emboliju, operirao glasnice… Ovog puta srce se više nije imalo force boriti. Potrošio ga je do kraja. Stalo je u njegovoj 66. godini.
Nikad osuđen…
Rođen je 1955. u Grudama, u Zagreb je došao 1974., završio Fakultet političkih nauka, zakratko iskusio rad u Ledovoj hladnjači , a potom prešao u Općinski komitet SKH Peščenica gdje je bio stručno-politički radnik zadužen za ONO i DSZ. Odatle, put u politiku mu je bio otvoren. Bio je i tajnik Glavnog odbora SDP-a, zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, predsjendik SDP-a Zagreba i 2000., na izvanrednim izborim, gradonačelnik hrvatske metropole. Time su svi njegovi snovi bili već ostvareni, ali sav taj brzi uspon pomalo ga je zanio, pa je 2002. , nakon što je pod utjecajem alkohola skrivio prometnu nesreću, pobjegao s mjesta događaja, a potom pokušao čak i podmititi policajca, morao podnijeti ostavku. No, bio je to tek predah, da se zbroji, posloži i pripremi za novu izbornu utakmicu 2005. Od tada do smrti bio je nepobjediv .
Zagreb je bio njegova životna opsesija, i ako u svim laudama koje mu se u smrti pjevaju ima istine, onda je ima u onoj tvrdnji da je za Zagreb živio i umro. Uvjerio je i sebe i Zagrepčane da čini za njih najbolje, ali, istina je da je itekako puno u ovih 20 godina na čelu Zagreba učinio i za sebe. Postao je bogataš, gomilao nekretnine i pokretnine, a svoj status neprikosnovenog gradonačelnika glavnog grada volio je dokazivati i luksuzom, sve do skupocjenog Fendi namještaja. Uz sve to, volio se predstavljati kao veliki Hrvat i katolik, najveći hrvatski “delavec”, a bio je klasični mizogini primjerak patrijarhalnog “hrvatskog muža”.
Mislio je da mu nitko ništa ne može, ni policija, ni sud, i ma koliko je nagomilao 300-tinjak prijava i na stotine afera, ma koliko da je dvaput završio u Remetincu, nikad nije pravomoćno presuđen, a za većinu krimena koji su mu se stavljali na teret nikad nije ni procesuiran. Za njega je ta priča trajno završena, a DORH i USKOK mogu njegov predmet, navodno, dokumentiran s osam tisuća stranica iz afera Agram, Krašograd, izmjene GUP-a, fontane, manipuliranje zemljištima, zlatni WC-i, spalionica, naposljetku i višestruko precijenjena žičara, baciti u koš. Zagreb je u međuvremenu enormno zadužio.
Danas, kako bi izbjegli kritički govoriti o preminulom, kažu da je bio osebujan i kontroverzan. No, prije će biti da je kontroverzan, točnije nefunkcionalan i korumpiran, hrvatski pravosudni sustav kojem ni dva desetljeća nisu bila dovoljna da makar jednu Bandićevu aferu istjeraju načistac.
Otići će na svoj posljednji put, sasvim sigurno- veličanstveno. Kao da na njemu nije bilo ni mrlje, kamoli grijeha. Iz Grada su rano jutros u priopćenju, opraštajući se od svog šefa, njegovi zahvalni suradnici napisali:
Živio je za svoj grad, za Zagrepčanke i Zagrepčane koji su mu u svemu što je radio bili na prvom mjestu, za posao koji je s ljubavlju i energijom, unoseći cijeloga sebe – bez ostatka, obavljao 21 godinu.
