Ako bismo neupućenima u filozofski diskurs htjeli objasniti što je metafizika, onda je zasigurno najbolji način da metafiziku odredimo kao filozofijsku disciplinu koja promatra principe realnosti. Princip je ono iz čega nešto nastaje. Ne možemo očekivati da se promjeni realnost, a da ne mijenjamo principe. Suludo je očekivati da možemo zadržati stare principe i stvoriti novu realnost. Ako nismo zadovoljni s našom sadašnjošću, onda trebamo stvoriti novu sadašnjost koja neće imati veze s prošlošću koja je ugrađena u trenutnu sadašnjost.
Dominantna metafizika balkanskih naroda je stočarska, i sve dok je tome tako, balkanski narodi s nožem, s oružjem u rukama, pristupaju neprijatelju s namjerom da ga nepovratno unište. Stočarska antropologija nije u stanju sagledati da je oružje najbliže onome tko ga nosi.
Metafizika stočara
Prva žrtva oružja je uvijek onaj tko oružje uzme u ruke. Balkanski stočari su nositelji neprijateljstva i oružja, oni su, zbog stočarske metafizike koja im je životni horizont suzila na stočarski svijet uništavanja neprijatelja, ratovanje i klanje, zapravo samo, kako se to u literaturi često pronalazi, živo ljudsko meso koje nosi oružje. Nema besmislenijeg ljudskog života od onoga života koji je u funkciji nošenja oružja i ubijanja. Čovjek se želi osloboditi oružja, dok živo ljudsko meso želi stalno nositi oružje.Slobodan čovjek s tugom se sjeća vremena kada je bio prisiljen nositi oružje, dok živo ljudsko meso uživa u sjećanju na vremena kada je bio naoružan.
Rat je prirodno stanje u metafizici stočara koja čovjeka degradira na živo meso koje oružjem ubija neprijatelja. Sjećanje na rat nije sjećanje na nešto plemenito. U ratu su plemeniti oni koji rat dokidaju, koji zaustavljaju neprijateljstvo, oni koji sanjaju mir, oni koji pred sobom vide čovjeka, a takvi su u ovom balkanskom zvjerinjaku malobrojni. Ovo, međutim, ne znači da se rat zaboravlja kako bi se izjednačili agresori i žrtve. Ne, upravo suprotno.
Baštinici balkanske metafizike stočarskog svijeta izjednačavaju agresora i žrtvu. Baštinici stočarske metafizike
odgovorni su za to što gotovo nitko nije sudski odgovarao za počinjene zločine u Domovinskom ratu. Stočari, naprosto, produžavaju rat, njima, kao živom mesu koje nosi oružje i sluša tuđe zapovijedi, treba stalno stanje rata.
Čovjek koji autonomno djeluje, čini sve da rat konačno prestane, jer nitko, sve dok traje ratno stanje, ne može biti slobodan. Oružje i sloboda ne idu skupa, i onaj tko misli da je nekome oružjem darovao ili osigurao slobodu, zarobljenik je balkanske stočarske metafizike.
Metafizika tragedije
Slobodna država, slobodno društvo i slobodni pojedinci su oni koji ne pomišljaju na rat, oni koji slobodu vežu uz budućnost bez sukoba, a ne uz sjećanje na rat. Naravno da slobodno društvo ne može nastati sve dok nije nastupila pravda, a ona se postiže osudom zločinaca. To se kod nas nije dogodilo, i neće se dogoditi zbog dominantne stočarske metafizike i zbog usvojenog principa stočarskog domoljublja koje u drugima vidi neprijatelje, a u onima koji ih pretvaraju u živo ljudsko meso, koje će u ratu nositi oružju, a u vremenima nezgotovljenog rata stranačke zastavice, vide spasitelje. Takvi ne vide da su upravo njihovi spasitelji kreirali sustav disfunkcionalnog pravosuđa koje je nezainteresirano za pravdu. Takvi ne vide da, pristajući uz takve spasitelje, ujedno brane slobodu agresora protiv kojih su se u ratu borili.
Balkanska stočarska metafizika je metafizika tragedije, koja stvara realnost kapitulacije pred nasiljem i veličanja nasilja. Ratne traume zacjeljuju se pravdom, a pravda govori jezikom robijanja ubojica, silovatelja, progonitelja, lopova i sadista, a ne jezikom njihove abolicije i amnestije. Pravda ubojicama, silovateljima, progoniteljima, lopovima i sadistima stvara realnost robijanja, i to zato što su ubojice, silovatelji, progonitelji, lopovi i sadisti. Stočarska metafizika ih heroizira ako su ubijali, silovali, progonili, krali i iživljavali se u naše ime. U ime slobodnog čovjeka takvi se kažnjavaju, a u ime stočara takvi se veličaju.
Slobodan čovjek ne može živjeti s čovjekom koji nosi nož u ruci, a u umu namjeru ubijanja. Balkanski stočari su ti koji bez noža ne mogu živjeti. Stočari stoga nisu u stanju tražiti pravdu, jer pravda ne pripada onima koji u rukama
drže nož ili stranačku zastavicu kao izraz temeljnog opredjeljenja da je istina ono što im neki vođa ili stranka kaže da je istina, a ne ono što su svojim razumom spoznali i kritičkim stavom propitali.
Metafizika demokracije
Kada promatram hrvatsku zbilju, osjetim tugu zbog dominantne balkanske stočarske metafizike, ali i snažnu želju da se ti principi dokinu, da se stvore novi, već prokušani, demokratski principi koji su jedini u stanju prekinuti rat, kazniti zločince i živo ljudsko meso pretvoriti u slobodne, kreativne pojedince, a ne nositelje vlastite i tuđe propasti. Nemoguće je izbjeći osjećaj tuge dok promatram one koji smatraju da ih posluh prema strukturama stočarske metafizike pretvara u društveno zaslužne osobe koje su hrvatskim građanima donijele slobodu i zbog toga ti građani pred njima trebaju kapitulirati. Stočarske strukture posluha ne mogu biti zaslužne za slobodu. Bit ću do krajnjih granica konkretan – vojnici, sve dok sebe promatraju kao vojnike, nalaze se u stanju izvršavanja naredbi i nisu slobodni.
Napuštanjem vojničke svijesti rađa se konkretna mogućnost nastanka slobodnog pojedinca i slobodnog društva. Kao što pojedinac ne može biti vojnik i djelovati slobodno, isto tako ni društvo ne može biti slobodno tako da sloboda društva proizlazi iz vojske. To je jednostavno nemoguće.
Obrana i oslobađanje teritorija ne smije biti opravdanje za pokoravanje građana i zamjena za izostalu pravnu državu koja nije u stanju procesuirati one koji su počinili zločine u ratu. Država koja nije u stanju procesuirati zločince, nije pravna država i od nje ne treba ništa očekivati. Takva država je prostor za realnost nastalu iz principa stočarske metafizike. Takvoj državi treba nova metafizika – metafizika demokracije.
Tek tada će sudovi suditi, političke stranke promišljati politike razvoja, branitelji biti slobodni i zaslužni veterani, a svi građani, zato što su građani, a ne zbog toga što ih je netko oslobodio, bit će uistinu slobodni. Dok se to ne dogodi, preostaje nam snalaženje u stočarskoj metafizici koja je čovjeka unizila, pretvorila ga u živo ljudsko meso koje ratovanjem produžava neslobodu, živo ljudsko meso koje vrhunski izraz vlastite veličine vidi u sramotnom očitovanju pripadanja nekome ili nečemu. U istinskoj demokraciji nestaje stočarska svijest, čovjek prestaje biti nečije vlasništvo, a država biva manja od građana. Ima li vojske koja je veća od slobodnog pojedinca u slobodnoj državi? Nema. Pa što onda čekamo?
