Aktivnoj neslobodi nije se moguće suprotstaviti povijesnom sviješću koja veliča neki događaj koji je prethodio sadašnjem stanju neslobode, ma koliko taj događaj ili stvarno bio veličanstven, ili ga se veličanstvenim pokušava prikazati. Balkanska svijest voli ratove, a ratove vode vojne trupe. Iako se vojne trupe razlikuju po ciljevima koje ostvaruju – ako osvajaju tuđu zemlju, onda su agresori, a ako brane svoju zemlju, onda su branitelji; život svakog vojnika zasnovan je na aktivnoj neslobodi. Vojnici ne raspolažu vlastitim vremenom, njihovo djelovanje ne proizlazi iz njihove volje, oni nisu autonomni čak niti na razini kretanja.
Biti vojnik, znači lišiti se osobne, individualne slobode radi nekog cilja koji je netko drugi odredio. Taj cilj se snagom društvenog pritiska, prikazuje kao velik i uzvišen te se, samim time, stanje aktivne neslobode vojnika transformira u čin slobode društva. Jasno, ovo je nemoguća transformacija, ali tko za to mari?
Nesloboda
Egzistencijalna trauma zaustavljene slobode vojnika tako, mnogim transformacijama, postaje vrijednost na kojoj počiva neko društvo. Naše društvo je društvo ratova i vojnika, ono je zato trajno neslobodno. Nesloboda vojnika transformirana je u društvenu, pravnu i političku neslobodu. Naš svijet – od politike do religije – naprosto je svijet koji je nastao na žrtvenom mehanizmu neslobode. No, naš svijet je ujedno i svijet koji je u mogućnosti reflektirati o
neslobodi i slobodi. Nismo osuđeni na neslobodu, iako nas stvarnost, zbog dominacije neslobode i žrtvenog mehanizma, često navodi u smjeru zaključka kako je nesloboda naša sudbina. Nesloboda nije naša sudbina, mi dobro znamo našu neslobodu, stvorili smo je, prihvatili smo je i održavamo je na životu.
Kada razmišljam o dominaciji neslobode i iživljavanju nad ljudima, vremenom i poviješću, često se sjetim riječi don Branka Sbutege kako se veličanstveni sjaj ljudskih života najjasnije vidi u trenutcima kada se nebo nad nama zatvori i kada sve potamni. Isti taj Branko Sbutega svjestan je kako čovjek u stanju patnje ne misli o veličini života, nego razmišlja isključivo o tome kako prekinuti žrtveni mehanizam patnje, odnosno razmišlja o tome kako se osloboditi patnje i započeti s normalnim životom.
Nesloboda oduzima mogućnost autonomnog djelovanja i samoodređenja, dok patnja sužava i zaustavlja svijest. Patnja koja dugo traje, koja se pojačava, koja je nepodnošljiva, ulazi i u našu svijest te njome gospodari na način da naša
svijest polako prestaje biti svijest o mnogim različitim stvarima, pojavama i procesima te sve više postaje svijest o patnji i želji da se patnja nadvlada i trajno dokine.
Patnja društva
Društvena nepravda je patnja društva. Društvo koje je izloženo dugotrajnoj patnji, ide prema stanju kolektivne ili društvene svijesti koja postaje svijest o patnji i želji da se stanje patnje nadvlada i trajno dokine. Hrvatsko društvo još uvijek nije u ovom stanju, i to je naše prokletstvo. Stvari trebaju doći do kraja, negativnost se treba pojačati, nepravda treba postati nepodnošljiva da bismo ju dokinuli i živjeli u pravednom društvu. Naše društvo je
nepravedno, ali nije, još uvijek, nepodnošljivo nepravedno.
Ako uzmemo samo aktualni primjer župana Žinića i njegovog beskrupuloznog besplatnog zbrinjavanja u kući koja mu ne pripada, onda je sasvim jasno da smo suludo, besmisleno, nehumano i nepravedno društvo, ali je, isto tako, budući da je župan Žinić i dalje župan i da se o ovoj činjenici raspravlja kao da je riječ o željno iščekivanoj temi koja javnost potiče na debatu, bez ikakvih pravnih, političkih i društvenih posljedica po župana, jasno je da ne živimo stanje nepodnošljive nepravde. Mi ovu nepravdu možemo podnijeti. Mi se, još uvijek, radujemo novim nepravdama i novim patnjama.
Dakle, podnošljive su nam, čak u njima i uživamo. One nam daju priliku da demonstriramo stanje naše aktivne neslobode. Mi smo vojnici neslobode i branitelji društvene nepravde, a ne građani. Sve dok je tome tako, bit ćemo vojnici koji čuvaju vlastitu neslobodu.
Tužno je promatrati amaterizam onih koji se navodno bore protiv sadašnjeg stanja po pravilima onih koji su stvorili sadašnje stanje. Takvi vole sve što vole i ovi koji su nas u ovo stanje doveli. Jasno treba reći da ne postoji ništa vrijedno čega ćemo se sjećati, o čemu trebamo govoriti, a što je prethodilo sadašnjoj neslobodi i nepravdi, sve dok ne dokinemo i ne nadvladamo nepravdu i neslobodu. Razlog je jednostavan – sadašnja nepravda je, u ovakvim
okolnostima i po ovakvim pravilima, jača od nekadašnje vrijednosti i uzvišenosti. Ono što je bilo vrijedno i uzvišeno, odbačeno je kako bi na scenu stupila nepravda, patnja i nesloboda.
Naši generali nepravde
Valja imati na umu da nepravda i patnja ne pogađaju sve, one pogađaju samo one koji pate da bi netko u njihovoj patnji i nepravdi uživao. Ovi koji uživaju u patnji i nepravdi dobiju od države patnje i nepravde kuće da u tim kućama
besplatno žive ili stanove kako bi ih prodali i izgradili kuće. Dobiju oni, u pravnom smislu, i slobodu, a to je ipak najvažnije.
Zanimljivo je i da suci, koji odlučuju o slobodi posjednika kuća i stanova, također imaju kuće, stanove, kao i brojnu pokretnu i nepokretnu imovinu. I suci imaju ono najbitnije – slobodu. A mi, što mi imamo? Mi imamo temu za raspravu. No, imajmo na umu da sve dok bilježimo nepravdu i o njoj raspravljamo, umjesto da je dokidamo, vojnici smo neslobode. Naš general je danas Žinić, jučer je bio gradonačelnik Puljašić, prekjučer ministar Kalmeta…. Oni su bili jadni generali trenutka društvene patnje.
Neka se Plenković ne zavarava da je on išta drugo doli vojnik neslobode u funkciji mnogih generala društvene nepravde. To što je vojnik u izvidničkim trupama, to što prvi sve zna i sve vidi, i što poduzima sve da drugi to nikada ne saznaju i ne vide, ne pretvara ga u zapovjednika ili državnika, nego ga razotkrivaju kao vojnika neslobode koji je u funkciji zaštite društvene patnje i nepravde. Sve dok društvena patnja i nepravda ne postanu nepodnošljive, u ovoj
državi nepravde će se, uz salutiranje vojnika neslobode – a to smo svi mi koji ništa ne poduzimamo ili umišljamo da nešto poduzimamo, samo smjenjivati mnogi generali vlastitog trenutka stalne društvene patnje i nepravde. Njihovo lice makar vidimo. A tko će i kada ugledati naše lice?
