HDZ, u težnji za svevremenskim upravljanjem Hrvatskom, ide na nove parlamentarne izbore, vjerojatno početkom srpnja, pet mjeseci prije isteka mandata, što nenadano vraća u politički život ( mišlju, a možda i djelom ) čak i notornog Tomislava Karamarka, jedinog živućeg političara koji je rušio svoju vladu, gotovo na samom početku mandata. Plenković to, doduše, čini na kraju mandata, u zanimljivim, kontradiktornim okolnostima. Hrvatska je u pandemijskoj koronakrizi, koja se, izgleda, dekretom “izvanredne vlade” , iliti Nacionalnog kriznog stožera, preko noći ukida, baš kako je svojedobno i proglašena. Virus više nije prijetnja zbog izbornih ambicija vladajuće ekipe koja žuri kapitalizirati popularnost Stožera, dok još nije sasvim okopnjela…
A šef HDZ-a i Vlade, Andrej Plenković, veliki majstor političkih obmana, uoči raspuštanja Sabora idućeg tjedna, proglasio je urbi et orbi da je ova Vlada ostvarila sve svoje ključne ciljeve. Cinično, zar ne? Ni za potresom porušeni Zagreb nisu se pobrinuli, nekmoli za državu…
Vlada RH 19. listopada 2016. (Foto: Hina/Damir Senčar)
Potresni Zagreb
Vladajuća koalicija, odnosno HDZ i “žetončići” svih boja, prejudicirajući drugi val pandemijske krize na jesen, što bi onemogućilo održavanje izbora u regularnom, ustavnom roku, suglasila se da je ljeto pravo vrijeme za izbore, pogotovo jer je Plenkovićev tim iz Banskih dvora, kako prepotentno tvrde, ostvario sve svoje ključne ciljeve. Pokazali su kako se treba nositi s krizom bez presedana, kako u takvoj krizi adekvatnim mjerama zaštititi gospodarstvo i očuvati radna mjesta, na sve izazove vlada je znala odgovoriti, i sada, kada to povoljna epidemiološka slika dopušta, žele ići po novo povjerenje građana za drugi mandat, kako bi se mogli fokusirati na brzi i djelotvorni oporavak gospodarsva. Tako to govore vladini apostoli, od prvog do zadnjega, znajući da od viška prepotencije i viška neistina HDZ nikad glava nije boljela, još od vremena kad je u stranci i državi taj čuveni kredo (” ja ne govorim laži, samo ponekad ne govorim istinu, a to je puno pristojnije”) patentirao neponovljivi Andrija Hebrang.
Velikodušno su “zaposlili” i predsjednika Zorana Milanovića teškom zadaćom da, između četiri moguća datuma ( 21. i 28. lipnja, 5. i 12. srpnja ) koja mu serviraju, odabere jedan, i da se zbog toga osjeća važnim…
Što je to ključno ova vlada postigla, koje je to ciljeve ostvarila da bi na njima, kako očekuje, izborno profitirala?
Prvo, ono što je ovog trenutka najaktualnije i najbolnije: Ni 55 dana od potresa u Zagrebu, nota bene, u glavnom gradu hrvatske države, nije donesen Zakon o obnovi, Plenković se nije uspio dogovoriti s Bandićem, koji mu četiri godine čuva leđa u Saboru. Zakon je vraćen ponovo u raspravu na 30 dodatnih dana, a kako se idući tjedan Sabor raspušta, više je negoli izvjesno da će proći i preko 200 dana prije negoli se donese. S obzirom da je funkcija tog lex specialisa trebala biti hitnost i interventna pomoć građanima čije kuće nakon potresa nisu više za stanovanje, pitanje je treba li ga uopće više donositi. Kruna je to poslovične nesolidarnosti i manjka empatije ove Vlade s njezinim ugroženim građanima koji su u najvećoj nevolji ostavljeni da se sami za sebe pobrinu. Vladi se ne žuri, nijednom njezinom ministru potresom nije razoren dom, pa ni za kakvu hitnost nije bilo razloga…
Vladina zloupotreba Stožera
Drugo, već tri mjeseca Plenković i Vlada parazitiraju na učincima Nacionalnog stožera Civilne zaštite u suzbijanju koronavirusa i hrane se njihovom popularnošću kod pandemijom prestravljenog naroda. Ali, sve je to moglo funkcionirati dok su ministar Vili Beroš, ravnatelj HZJZ-a Krešimir Capak, znanstvenica i ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” Alemka Markotić nastupali s pozicije struke i bavili se stručnim, a ne političkim aspektom epidemioloških mjera. Dio povjerenja koji su građani stekli u njih, postupno je čak prešao i na šefa Stožera, ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, kojega su mnogi počeli doživljavati dobrohotnije i s više tolerancije. A onda je politika egoistično iskompromitirala stručnjake i potpuno ih razotkrila kao pritajene HDZ-ove poslušnike. Zloupotreba Stožera za interese HDZ-a i izbora uzela je svoj danak ne samo u popularnosti ove ekipe, koja se istopila, nego i dugoročno, građani će teško ubuduće vjerovati stručnjacima koje je u prvi plan gurnula politika!
Kakva je to struka koja nas drži mjesecima u kolektivnoj karanteni, sankcionira s 8000 kuna građane koji prekrše samoizolaciju, pa i kad su poput Drageca iz okolice Varaždina sami na njivi i nisu prijetnja ničijem zdravlju, a onda iznenadno, samoizolirani mogu čak i na biračka mjesta, dapače, poželjno je da glasaju, makar i s maskom i rukavicama. Ili, u vrijeme kad je život zatvoren u kuće i stanove građana, kad su se ugasile sve javne funkcije ( osim najnužnijih ), glavnina državnih i većina privatnih tvrtki stale, kad smo tjerani na socijalnu distancu i da “odgovorno ostanemo doma”, a istodobno tolerirale mise neposlušnih svećenika u zatvorenim prostorima? Tko je tu lud, a tko stručan?!
Najgore od svega je što je neodgovornost HDZ-a transmisirana i na Stožer, kao stranačko, a ne državno, stručno pandemijsko tijelo, pa ni za smrt 18 staraca u splitskom domu za stare i nemoćne, nitko, do li virusa, nije odgovoran! Ravnatelj doma Ivan Škaričić, kao HDZ-ov zaštićeni pouzdanik, i dalje mirno sjedi u svojoj fotelji, ni vlas mu s glave nije pala, i to saznanje, baš kao i ono da se samoizolacija za potrebe izbora zapravo ukida, dezavuira sve što je Stožer radio, jer je nedosljedno, nevjerodostojno i visoko ispolitizirano. Konačno, budimo realni, ti su stožerni “stručnjaci” imali i dosad velike oscilacije u zagovaranju ovih ili onih, navodno, epidemioloških mjera, da smo ih odavno trebali prestati gledati i slušati. Doista, što još radi Stožer svaki dan na televizijskim ekranima, osim što se bavi propagandom HDZ-ovih navodnih ( pandemijskih ) postignuća ? A otkako su diskreditirani kao pritajeni političari, čak više ne mogu ni slobodno odgovarati na novinarska pitanja, ako im to šef Stožera ( Davor Božinović ) ne dopusti, kako bi kontrolirao štetu. A ne dopušta, kad god je to za HDZ neugodno…
Stožer je već trebalo svesti na manju i razumniju, recimo, tjednu informativnu mjeru. Njihovim dnevnim pripuštanjem u naše domove, gradio se lik i djelo nezamjenjivog HDZ-ovog vođe, Andreja Plenkovića, kojemu je demokracija odavno počela ići na živce, puno prije pandemije koju je tek htio iskoristiti da, u strahu građana od zdravstvene i životne ugroze, reducira ljudska prava i slobode ( praćenje preko mobitela, pokušaj suspendiranja Sabora, nova aplikacija za otkrivanje kontakata zaraženih… ).
Uzmeš državnu potporu, otpustiš radnike! Sve legalno…
Treće, pandemija koronavirusa pokazala je sve slabosti nacionalne ekonomije, dominantno oslonjene na turizam ( i prateće djelatnosti ) koji participira s oko 20 posto u bruto društvenom proizvodu, što hrvatsko gospodarstvo čini daleko ranjivijim od drugih. Hrvatska ni u jednom segmentu proizvodnje nije samodostatna, a to je za svaku nacionalnu ekonomiju ravno katastrofi. Iako ima ogromne prirodne resurse, poljoprivreda je u drastičnom padu, pada i ionako slaba industrijska proizvodnja, uvozi se sve i svašta, ne zbog potreba građana i potražnje, nego zbog pogodovanja uvoznom lobiju, a od turističkog kolača teško se, ove sezone, može očekivati više od kriške. Zato se odjednom otvaraju granice, ukidaju zabrane kretanja iz županije u županiju, omogućavaju međunarodni letovi, makar nam ponovo uvozili koronu, sve se čini ne bi li kakva takva sezona spasila državni proračun od potopa.
Plenkovićeva vlada, koja puca od samodopadnosti i samohvale bez pokrića, “spašavala” je u koronakrizi domaće gospodarstvo posebnim mjerama, uplatom minimalnih plaća poslodavcima za pandemijsko tromjesečje ( od 3.250 do 4.000 kuna ), za svakog radnika, pod uvjetom da ih ne otpuštaju, čime su, tobože, čuvali radna mjesta. No, sada se odjednom Vlada predomislila. Ono što je vrijedilo jučer, danas je passe, pa kad poslodavac dobije potporu za travanj i isplati radnike, u svibnju ih može komotno, bez posljedica otpustiti. Toliko o vladinom očuvanju radnih mjesta…
Četvrto, generiranje afera među odabranim HDZ-ovim prvotimcima ustalilo se kao neka vrst običajnog prava korumpirane elite, pa i u osvit izbora mediji bilježe, primjerice, u državnoj, Hrvatskoj pošti, kriminal u kupnji kineskih paketomata po 11 puta većoj cijeni od nabavne! Pohlepa političkih plaćenika nema mjere, a kamoli kraja…
Revizionizam, Bleiburg, Sarajevo…
Peto, tijekom četiri godine Plenkovićevog mandata na čelu Vlade, snažno su ojačane pozicije Crkve i desekularizirana država, uz istodobno toleriranje retrogradnih tendencija povijesnog revizionizma i rehabilitacije ustaštva, pa je današnja Hrvatska u tom smislu daleko benevolentnija prema revidiranju nacionalne povijesti, ugrožavanju ljudskih, manjinskih i medijskih prava i sloboda negoli prije desetak godina. Od bruxelleskog “dečka koji obećava” i od kojeg se očekivalo da civilizira tvrdi, nacionalistički i nerijetko izrazito primitivni HDZ, Andrej Plenković se prometnuo u bahatog, ciničnog autokratu kojem na živce idu i demokracija, i pogotovo oporba, i mediji i narod en gros.
Da bi se održao u premijerskom ( i HDZ-ovom ) sedlu, odlučio je jahati na valu nacionalističkih njuprimitivsa i revizionista, s njima odavati počast bleiburškim žrtvama za koje jedan od vodećih ljudi HDZ-a Branko Bačić ustrajno tvrdi da su nevine! Ako su na Bleiburgu okupljeni sljedbenici propalog režima ubijeni bez suđenja, tada nije moguće reći da su nevine žrtve, jer nije utvrđivana ni njihova krivnja ni nedužnost, ali je jasno koji su ih motivi mahom nagnali na bijeg…
Misa za žrtve Bleiburga i Križnog puta, nakon što je to redovito godišnje okupljanje ( pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora ) ekstradirano iz Austrije, ove godine održat će se u sarajevskoj katedrali, unatoč brojnim prosvjedima i osudama, napose u BiH i iz Svjetskog židovskog kongresa, te drugih demokratskih, antifašističkih organizacija i asocijacija u Europi i svijetu.
Istodobno, šef hrvatske vlade prigodno će se, za međunarodne potrebe, pozivati i na nasljeđe antifašizma koje je u temeljima hrvatske države, ali je, kako oportunistički ističe, iskompromitirano komunizmom. Kao da su antifašizam i komunizam isto…
Tko je zapravo Plenković? Neoustaša, antifašist, desničar, liberal, centrist, pragmatični karijerist kojega ideologija ne zanima sve dok ne stoji na putu njegovih ambicija s kojima je ušao u politiku? Je li Plenković pomiren sam sa sobom ili je u raskoraku sa svojim, eventualnim drugim “ja”? Možda je naprosto dvoličan licemjer koji, promatrajući svijet s visoka, druge uvijek vidi kao sitne, beznačajne mrlje u prostoru?
Hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a- prava katastrofa!
Šesto, bila je to najgora vlada u povijesti samostalne Hrvatske. U četiri godine mandata iz nje je, uglavnom praćeno aferama, otišlo nevjerojatnih 15 ministara! Samo šest ih je preživjelo do kraja. Vlada se održavala s rubnom većinom, bez izbornog legitimiteta, trgujući mandatima zastupnika, skupljajući jeftine političke “žetončiće” kojima je kooperativnost honorirana našim novcem. Svojedobno je SDP-ov Željko Sabo zbog pokušaja takve trgovine završio u zatvoru. Tko mu je kriv što se dao uhvatiti na djelu, rekli bi puno vještiji HDZ-ovci koji su na tome doktorirali…
Sedmo, čak i ono u čemu smo mislili da je Plenković najbolji, njegova međunarodna politička pozicija i snalažljivost, i to je krajnje upitno. Hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a, najavljivano kao vrhunac Plenkovićevog premijerskog mandata, pretvorilo se u pravi debakl! Portal European Views naziva ga pravom katastrofom. Prema tome, Andrej Plenković nije ni na domaćem ni na mešđunarodnom terenu odigrao utakmicu koja bi ga kvalificirala za “drugo kolo”. Kod kuće je kolekcionirao afere i mijenjao ministre kao košulje, a u EU je pokazao nevjerojatan deficit liderske inicijative, potpuno nesnalaženje u artikuliranju i iniciranju neke zajedničke pandemijske politike EU-a, koju bi karakterizirala solidarnost i empatija s najpogođenijima. Ništa od toga nismo vidjeli kod hrvatskog premijera, a čak je i summit o zapadnom Balkanu, najavljivan kao vrhunac hrvatskog predsjedanja EU-om, odrađena traljavo i bez spomena “politike proširenja” koja je bila navodno hrvatska agenda, te zaključena ispod razine očekivanja svih zainteresiranih.
Što god iz djelokruga rada ove vlade podvrgli analizi, rezultat je porazan. A HDZ-ova vlada, na čelu s premijerom Plenkovićem, unatoč tome, oboružana golemim optimizmom i prepotencijom, ide po novi mandat, s relativno najvećom podrškom birača ( oko 30 posto ), kako govore istraživanjima javnog mišljenja. I to je taj hrvatski paradoks, svi su nezadovoljni, a većina ipak glasa za HDZ. I to oni koji najlošije žive i najmanje imaju, ne računajući HDZ-ove uhljebe, najodaniji su štovatelji HDZ-a koji nas kontinuirano drži ukopane na europskom dnu. A oni koji se ne mijenjaju, ne mogu ni napredovati.
Domovinski pokret Miroslava Škore je HDZ-ova pričuva za postizborno vrijeme i osiguranje vladajuće većine, ma što oni danas govorili i ma koliko se u svojim kritikama na HDZ fokusirali. Činjenica je da jedni drugima itekako trebaju ako žele zgrabiti vlast, moć, pozicije i materijalni probitak, a žele, i zato ih neće nimalo smetati budu li nakon izbora morali sami sebi skočiti u trbuh…
