Diljem svijeta, 9. svibnja, slavi se Dan pobjede nad fašizmom, 75-ta godišnjica velike pobjede antifašističke koalicije u najkrvavijem ratnom sukobu u povijesti čovječanstva. Ove godine skromnije negoli je obično, zbog pandemije. Moderna, demokratska i antifašistička Europa inače slavi taj dan i kao Dan Europe jer je upravo 9. svibnja 1950., za petu godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata, potpisana Schumanova deklaracija o integriranju europskih zemalja. U Hrvatskoj, trenutnoj predsjedateljici Europske unije, Dan pobjede i Dan Europe obilježen je kratkim priopćenjem Plenkovićeve vlade, koje, po običaju, pati od povijesnog zaborava i vječite politikantske potrebe da se reinterpretira povijest i uloga istaknutih hrvatskih povijesnih ličnosti u njoj. Prešućujući Tita i veličajući Tuđmana…
No, govoreći pošteno, čak i ovo priopćenje, praćeno dodatnim izjavama predjednika Vlade i predsjednika države, više je negoli je Hrvatska zadnjih godina poklanjala pažnje ovom velikom danu.
-Drugi svjetski rat je bio najkrvaviji sukob u povijesti čovječanstva. Procjenjuje se da je stradalo između 70 i 85 milijuna ljudi (ponajviše civilnog stanovništva u SSSR-u i Kini). Tijekom tih šest godina- kako se ističe u prigodnom obraćanju Saveza antifašističkih boraca i antifašista ( SABA )– događali su se zločini i tragedije bez presedana – počinjene su brojne masovne likvidacije, organiziran je genocid koji je uključivao smišljeno ubijanje glađu, bolestima i gušenjem u plinskim komorama, poduzimani su zračni napadi s ciljem potpunog uništavanja civilnih ciljeva (a izvan neposrednih ratnih operacija), bačene su prve i jedine atomske bombe.
Rat u Europi završio je 9. svibnja 1945. godine, nakon što je feldmaršal Wilhelm Keitel uime Trećeg Reicha potpisao bezuvjetnu kapitulaciju.
Stoga se 9. svibnja slavi diljem svijeta kao Dan pobjede. U Europskoj uniji slavi se i kao Dan Europe, jer je toga dana 1950. godine (na petu godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata) potpisana Schumanova deklaracija koja je omogućila početak europskog integriranja.
-Narodnooslobodilačka borba u Hrvatskoj i u cijeloj Jugoslaviji bila je specifičan dio velike antifašističke koalicije. Hrvatski antifašistički pokret bio je vrlo važan i zapravo najjači (uz bosanskohercegovački) dio jugoslavenskog antifašističkog pokreta, pa je slijedom toga bio i najjači antifašistički pokret u Europi, ne računajući okupirane dijelove SSSR-a.
Stoga, iz puno razloga, Hrvatska može i treba slaviti ovaj dan- poručili su iz SABA-e.
I u priopćenju Vlade se navodi kako je pobjeda nad fašizmom dovela do kraja Drugog svjetskog rata u Europi, obilježenog” Holokaustom i genocidom židovskog naroda, koji je označio najmračnije razdoblje u ljudskoj povijesti, a te strahote nisu mimoišle ni Hrvatsku u kojoj su deseci tisuća ljudi ubijeni zbog svoje etničke pripadnosti ili političkih uvjerenja.”
Zahvaljujući pokretu otpora velikog broja hrvatskih građana, Hrvatska je iz Drugog svjetskog rata izašla kao pobjednica, kao dio velike antifašističke koalicije, i ponovo vratila Istru i Dalmaciju.
Sve se to navodi u priopćenju Vlade, ali i posebno dodaje kako je među brojnim istaknutim sudionicima (??? ) tog otpora bio i prvi hrvatski predsjendik, dr. Franjo Tuđman. Nema ni spomena o Titu, organizatoru narodonooslobodilačkog otpora i vrhovnom komandantu NOB-e , čovjeku koji je obilježio ne samo jugoslavensku nego i hrvatsku povijest i kojem su se na posljednjem ispraćaju prije 40 godina došli pokloniti državnici iz cijelog svijeta, čak 127 zemalja.
Hrvatska danas, međutim, Tita ili naziva zločincem i diktatorom ili ga, kao Plenkovićeva vlada ovog 9. svibnja, naprosto prešućuje, dajući Tuđmanu zasluge koje besumnje pripadaju Titu. I to jest ružan, primitivan povijesni falsifikat jednog iskompleksiranog, kukavičkog establishmenta. Jer, ma što o Titu mislili danas, a baš svatko mora proći test vremena i novih saznanja, nevjerojatna je upornost kojom mu se u ovih tri desetljeća samostalne Hrvatske odriču i negiraju baš sve zasluge.
Vlada na kraju priopćenja navodi kako je Europa nakon rata krenula put pomirenja, gospodarskog oporavka i ujedinjenja, da su “pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, pomirba i kultura sjećanja bili preduvjeti za početak izgradnje ujedinjene Europe, a slom komunizma krajem 80-ih godina i pad Berlinskog zida, omogućili europsku integraciju gotovo cijelog europskog kontinenta”.
O kakvoj pomirbi i kulturi sjećanja se može govoriti u današnjoj Hrvatskoj koja je vlastitu povijest okrenula naglavce, koja zatire i negira vlastiti antifašizam , rehabilitira poraženi ustaški režim i zločinačku NDH koja je prodala Istru, Rijeku i Dalmaciju?
Umjesto kulture sjećanja i iskrenog njegovanja antifašizma kao najveće stečevine današnjeg svijeta, kod nas se ponovo vode žestoki, nepomirljivi ideološki prijepori oko onoga što bi trebalo biti nesporno. Nove generacije se uče da je propala NDH bila “povijesna težnja hrvatskog naroda”, da je na Beliburgu i na Križnom putu stradala “hrvatska vojska”, a da su Tito i njegovi partizani, zločinci, komunjare i antihrvati. Donedavno smo kao svetinje imali hrvatske branitelje iz domovinskog rata, s kojima je počimala hrvatska povijest. Danas smo svjedoci novog regresa, svojevrsne hosizacije društva, HOS-ovog pripuštanja, ne samo u javni prostor sa svim pripadajućim ustaškim, a tek potom HOS-ovim , znamenjem, nego čak i u službeni državni protokol( Okučani ). Unatoč činjenici da ih ni Tuđman nije htio ni priznavao, pa ih je zato 1992. – 1993. raspustio i prisilio da se uključe u regularnu Hrvatsku vojsku .
Hrvatska vlada i njezin proeuropski orijentirani predsjednik Andrej Plenković ne uspijevaju stati na kraj čak ni ustaškom znakovlju koje se javno promiče i čiji se legitimitet javno brani. Pritom se premijer poziva na činjenicu da je zagrebačka udruga HOS-a s pozdravom ZDS u grbu registrirana u vrijeme Račanove ( SDP ) vlade, kao da je to dovoljan razlog da se ni deset godina poslije s tim opakim recidivom prošlosti trajno ne razračuna.
Plenković se, štoviše, pohvalio kako za razliku od Milanovića i svih bivših vlada, ima osjećaj za “kompleksnu situaciju teškog povijesnog nasljeđa koje postoji u svim našim obiteljima, i to su”, rekao je, “traume koje traju generacijama”. Ali, kakav to osjećaj ima Plenković spram “teškog povijesnog nasljeđa” ? Oportunistički?
-A što bi bilo da smo u ovakvom društvu kakvo je naše danas, ne mojom zaslugom, išli sa zabranom, možete li zamisliti što bi bilo- pitao je novinare šef vlade braneći se od optužbi da je omogućio legalizaciju i promociju HOS-a i konzekventno tomu- reustašizaciju društva.
Svoj oportunizam i kukavičluk hrvatski premijer smatra svojom posebnom zaslugom, posebnom senzibiliziranošću za “kompleksnost situacije” koju je proizvela, sasvim smišljeno, a ne slučajno, stranka kojoj je on ponosno na čelu. I jasno je da se oportunizmom i nepostupanjem u spriječavanju hosizacije Hrvatske, zapravo ne štiti društvo od novih ideoloških podjela i prijepora, nego ih samo produbljuje i potiče, braneći ponajprije vlastitu poziciju u državi i stranci.
I s tom poputbinom je Hrvatska dočekala 2020. godine Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe, više nalik crnom pačetu EU-a negoli njezinom ravnopravnom i demokratskim stečevinama uistinu predanom članu. Žalosno, jer bar danas, bar u ovboj prigodi, Hrvatska im a sve razloge biti ponosna…
