Analizirajući dosadašnje spoznaje, kroz razgovor sa mnogim znanstvenicima o utvrđenim činjenicama i otvorenim pitanjima o SARS-CoV-2 i njegovim koronavirusnim srodnicima, Carolyn Kormann, autorica slavnog američkog časopisa The New Yorker, proizvela je opsežno štivo na dvadesetak tisuća slovnih znakova za koje vrijedi izdvojiti vrijeme i polako i skoncentrirano dogurati do kraja, ako treba i uzeti stanku ili pomoći se omiljenom internetskom tražilicom za bolje razumijevanje pojedinih pojmova. Prenosimo ga sa sarajevskog portala Prometej.ba, u prilagođenom prijevodu Amine Turudije.
Tisućama godina bezimeni parazit sretno je obitavao među potkovastim šišmišima u južnoj Kini. Šišmiši su evoluirali do te mjere da ih nisu ni zamjećivali, neometano leteći po noći. Jednoga dana, tom parazitu, pretku koronavirusa, SARS-CoV-2, ukazala se prilika da proširi svoje carstvo. Možda je u pitanju bio ljuskavac, ljuskavi mravojed, ugrožena vrsta, žrtva neprestanog krivolova divljim životinjama koja je vrlo često u tajnosti prodavana na pijaci živih životinja širom jugoistočne Azije i Kine. Ili pak ne. Genetski put i dalje ostaje nerazjašnjen. Bilo kako bilo, da bi preživio u novoj, bilo kakvoj vrsti, virus je morao drastično mutirati. Možda je čak i preuzeo segment drugačijeg soja koronavirusa koji je otprije obitavao u novom domaćinu i transformirao se u novi hibrid, njegovu bolju i jaču verziju, patogeni soj sposoban preživjeti u različitim vrstama. Nedavno je koronavirus pronašao novu vrstu, ovu našu. Možda je umorni putnik protrljao oči, počešao nos, ili je nervozno i nesvjesno grickao nokte. Jedna sićušna, nevidljiva kapljica virusa i jedno ljudsko lice doveli su do globalne pandemije sa kojom se sada borimo.
Broj potvrđenih slučajeva u svijetu (onih sa pozitivnim laboratorijskim testom na COVID-19, bolest koju uzrokuje SARS-CoV-2) udvostručio se za sedam dana od gotovo dvije stotine i trideset tisuća 19. ožujka, na četiri stotine šezdesetsedam tisuća 26. ožujka. Gotovo dvadeset i jedna tisuća ljudi je preminulo. Sjedinjene Američke Države sada imaju više potvrđenih slučajeva nego bilo koja druga država na svijetu sa preko osamdeset tisuća zaraženih 26. ožujka. Ove cifre su samo djelić stvarnog, nepoznatog ukupnog broja zaraženih u ovoj državi i širom svijeta i ti brojevi će se nastaviti povećavati. Znanstvenici iza nove studije objavljene ranije ovoga mjeseca u časopisu Science, otkrili su da za svaki potvrđeni slučaj vrlo vjerojatno ima između pet i deset ljudi u zajednici kojima nije otkrivena zaraza. Vrlo je vjerojatno da će tako i ostati. ‘Testiranje nije ni približno adekvatno’, izjavio je Jeffrey Shaman, jedan od autora studije i profesor okolišno-zdravstvenih znanosti na Sveučilištu Columbia. Komentari doktora hitne medicine kruže društvenim mrežama kao znaci za uzbunu. U komentaru koji je dao Daniele Macchini, doktor iz Bergama, grada sjeverno od Milana, situacija je opisana kao ‘tsunami koji nas je potopio.
Foto: pixabay.com, ilustracija
Znanstvenici su prvi put 2003. godine otkrili da koronavirus vodi porijeklo od šišmiša nakon epidemije teškog akutnog respiratornog sindroma (engl. SARS – Severe acute respiratory syndrome). Jonathan Epstein, epidemiolog iz nevladine organizacije EcoHealth Alliance iz New Yorka, koji proučava zoonotičke viruse koji se prenose sa životinja na čovjeka, ukazuje na višestruka preskakanja virusa sa životinja na ljude. On je također bio dio istraživačkog tima koji je krenuo u potragu za izvorom u kinesku pokrajinu Guangdong, gdje se istodobno javila epidemija SARS. U početku su zdravstveni radnici vjerovali da je azijska cibetka palmašica, životinja koja nalikuje na mungose i koja se uglavnom jede u dijelovima Kine, bila uzročnik, obzirom da su se naveliko prodavale na tržnicama koje su bile povezane sa epidemijom SARS, i koja je bila pozitivna na virus. Međutim cibetke uzgajane u drugim dijelovima Guangdonga nisu posjedovale antitijela za virus, što je bio pokazatelj da su životinje sa tržnice bile samo posredni, iznimno zarazni domaćin. Epstein i ostali istraživači su posumnjali da bi se u šišmišima, kojih je bilo posvuda u ruralnim, poljoprivrednim brdima u regiji, i koji su se u to vrijeme također prodavali u kavezima na ‘mokroj’ tržnici, prirodno mogao nalaziti koronavirus.
Istraživači su putovali okolnim selima i postavljali terenske laboratorije unutar krečnjačkih pećina gdje su uzimali brisove na desetine šišmiša tokom noći. Nakon višemjesečnog istraživanja, Epsteinov tim je otkrio četiri vrste potkovastih šišmiša koji su nosili koronavirus koji je imao genetsku podudarnost od više od devedeset posto. ‘Pronađeni su na lokacijama gdje su se pojavili SARS klasteri’, izjavio je. Nakon višegodišnjeg promatranja šišmiša, istraživači su na kraju pronašli direktnu preteču SARS-a, kao i stotine drugih koronavirusa koji su kružili među nekima od tisuću i četiristotine vrsta šišmiša koji žive na šest kontinenata. Ispostavilo se da koronavirusi, kao i druge porodice virusa, koevoluiraju sa šišmišima još od postanka ljudske civilizacije, a moguće je i mnogo duže. Kako porodica koronavirusa raste, različiti sojevi virusa istovremeno zaraze jedinke šišmiša, pretvarajući njihova mala tijela u miješalice virusa i tako stvaraju nove sojeve različitih vrsta od kojih su neke mnogo snažnije od prijašnjih. Ovaj proces se događa bez da se šišmiši razbole, što predstavlja fenomen koji su znanstvenici povezali sa jedinstvenom sposobnošću letenja koja izdvaja šišmiše od ostalih sisavaca. Kao posljedice ovih poduhvata njihovi imunološki sustavi su evoluirali tako da efikasnije obnavljaju oštećene stanice i odbijaju napade virusa bez uzrokovanja upale. Međutim, kada ovi virusi preskoče na novu vrstu, bio to pangolin, cibetka ili čovjek, rezultat može biti teška, ponekad i smrtonosna bolest.
Foto: pixabay.com
Epsteinova glavna suradnica, Shi Zheng-Li, 2013. godine je sekvencirala koronavirus pronađen kod šišmiša, za koji je u siječnju utvrdila da dijeli devedeset i šest posto genoma sa SARS-CoV-2. Ta dva virusa imaju zajedničkog pretka koji datira nekih trideset do pedeset godina unazad, ali odsustvo potpunog podudaranja ukazuje na to da je virus mutirao u drugim kolonijama šišmiša, a onda u prijelaznom domaćinu. Kada je u Wuhanu u prosincu objavljeno da ima četrdeset i jedan slučaj teške upale pluća, većina je bila povezana sa zloglasnim dijelom sa divljim životinjama na ‘mokroj tržnici’. Životinje su bile nabacane u kaveze, zečevi iznad cibetki, cibetke iznad jazavaca. ‘Na taj način su se gravitacijski pomiješale fekalije sa virusima’, rekao je Epstein. Kineske vlasti su obznanile da su testirale životinje na tržnici i da su svi rezultati bili negativni, međutim nisu specificirali koje su životinje testirane, što je ključna informacija za Epsteinov istraživački zadatak. Vlasti su kasnije pronašle virus u uzorcima sa stolova i slivnika na tržnici. Međutim, kako nisu baš svi prvi slučajevi bili povezani sa tržnicom, niti jedni sa drugima, Epstein je izjavio da ‘se time postavilo pitanje da možda nitko od zabilježenog četrdeset i jednog oboljelog ne predstavlja nulti slučaj’.
Analiza SARS-CoV-2 genoma ukazuje na to da se dogodio jedan događaj ‘prelijevanja’, što znači da je virus samo jednom ‘preskočio’ sa životinje na čovjeka. Time se ostavlja velika mogućnost da je virus kružio među ljudima još i prije prosinca. Ukoliko se ne objavi više informacija o životinjama na Wuhan tržnici, lanac prijenosa možda nikada neće biti razjašnjen. Međutim, postoje brojne mogućnosti. Možda su lovac na šišmiše ili krijumčar divljim životinjama donijeli virus na tržnicu. Ljuskavci također nose koronavirus za koji postoji mogućnost da su pokupili od šišmiša godinama unatrag, i koji je u glavnom dijelu genoma doslovno identičan SARS-CoV-2. Ali nitko još uvijek nema dokaz da su ljuskavci bili na tržnici u Wuhanu, niti da su ih prodavači uopće krijumčarili. ‘Stvorili smo takvo stanje u svijetu koje je omogućilo da ovi virusi, za koje se inače ne bi ni znalo da uzrokuju probleme, uđu među ljudsku populaciju‘, rekao mi je Mark Denison, upravitelj pedijatrijskog odjela za infektivne bolesti na Institutu medicinskog centra za infekciju, imunologiju i upalu pri Sveučilištu Vanderbilt. ‘I baš ovaj virus je zaključio ‘ovdje mi je dobro’.’
Foto: pixabay.com, ilustracija
Novi koronavirus je lukavi ubojica. Kako se ljudi nikada do sad nisu susreli sa ovim sojem, mnogo toga još uvijek je nepoznanica. Međutim, samo u posljednjih nekoliko tjedana genetsko istraživanje, oslikavanje na atomskom nivou, kompjutersko modeliranje i prethodna istraživanja drugih tipova koronavirusa, uključujući SARS i MERS (Bliskoistočni respiratorni sindrom, eng. Middle East Respiratory Syndrome), pomogli su istraživačima da brzo saznaju ogroman broj informacija, od toga kako bi se možda mogao liječiti ili iskorijeniti kroz mjere socijalnog distanciranja, do antivirusnih lijekova, i na kraju cjepiva. Od siječnja je gotovo osam stotina radova o virusu objavljeno na bioRxiv, serveru koji objavljuje manuskripte studija koje još uvijek nisu recenzirane. Preko tisuću genomskih sljedova koronavirusa iz različitih slučajeva širom svijeta podijeljeno je u javnu bazu podataka. ‘Ovo je suludo’, rekao mi je Kristian Andersen, profesor na Odsjeku za imunologiju i mikrobiologiju pri istraživačkom centru Scripps. ‘Gotovo čitavo znanstveno polje sada je fokusirano na ovaj virus. Sve ovo podsjeća na ratno stanje.’
Među nama postoji bezbroj virusa koji su sačinjeni od RNK ili DNK. DNK virusi koji postoje u mnogo većem broju diljem planete, u stanju su izazvati endemske, latentne i trajne bolesti kao što su herpes virusi (uključujući vodene kozice), hepatitis B, i papiloma virus koji uzrokuje rak. ‘DNK virusi žive i ostaju sa nama’, kaže Denison. ‘Oni su sa nama cijeloga života.‘ Retrovirusi, poput HIV-a, imaju RNK u genomima, ali se ponašaju kao DNK virusi u domaćinu. S druge strane, RNK virusi imaju mnogo jednostavniju strukturu i mnogo brže mutiraju. ‘Virusi brzo mutiraju i tako mogu sačuvati svoje povoljne osobine’, rekao mi je Epstein. ‘Promiskuitetniji i generalniji virusi koji se mogu nastaniti i razmnožavati u više različitih domaćina imaju veće šanse za preživljavanjem.’ Oni obično izazivaju epidemije kao što su ospice, ebola, zika i mnoštvo drugih respiratornih infekcija uključujući gripu i koronaviruse. ‘Oni nas najviše iznenađuju i uzrokuju najviše štete’, kaže Paul Turner, profesor ekologije i evolucijske biologije pri Odboru Rachel Carson na Sveučilištu Yale.
Foto: pixabay.com, ilustracija
Znanstvenici su otkrili porodicu koronavirusa pedesetih godina prošlog stoljeća dok su gledali kroz rane elektronske mikroskope na uzorcima uzetim od kokoši koje su imale infektivni bronhitis. RNK koronavirus, njegov genetički kod, umotan je u tri vrste proteina, od kojih jedan ukrašava površinu virusa šiljcima koji podsjećaju na krunu, po kojoj je koronavirus dobio ime. Naučnici su otkrili druge koronaviruse koji su uzrokovali bolesti kod svinja i krava, a onda sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, dodatna dva virusa koji uzrokuju običnu prehladu kod ljudi. (Kasnije su raširenom upotrebom skrininga otkrivena još dva ljudska koronavirusa koji uzrokuju prehlade.) Ova četiri virusa uzročnika obične gripe su možda još nekada davno preskočili sa životinja na čovjeka, ali su sada u potpunosti ljudski virusi zaslužni za petnaest do trideset posto sezonskih prehlada u određenoj godini. Mi smo sada njihovi prirodni rezervoari, baš kao što su šišmiši prirodni rezervoari stotina drugih koronavirusa. Međutim, kako se nije činilo da uzrokuju teže bolesti uglavnom su bili zanemareni. Zbog nedostatka interesa 2003. godine konferencija o nidoviralima (taksonomski red kojem pripadaju koronavirusi) zamalo je bila otkazana. Onda se pojavio SARS, preskačući sa šišmiša na cibetke i sa cibetki na ljude i tako je konferencija bila rasprodana.
SARS je blisko povezan sa novim virusom s kojim se sada borimo. Dok koronavirusi koji uzrokuju običnu prehladu uglavnom zahvaćaju samo gornji respiratorni trakt (najviše nos i grlo), što ih čini visoko zaraznim, SARS uglavnom inficira donji respiratorni sistem (pluća), i sami time uzrokuje mnogo težu bolest sa smrtnom stopom od otprilike deset posto. (MERS, koji je pojavio u Saudijskoj Arabiji 2012. godine, i koji je prenijet sa šišmiša na deve i sa deva na ljude je isto tako uzrokovao teško oboljenje donjeg respiratornog sustava, sa smrtnom stopom od trideset i sedam posto.) SARS-CoV-2 se ponaša kao monstruozni mutant hibrid svih prethodnih ljudskih koronavirusa. Može inficirati i replicirati se kroz naše dišne putove. ‘Zbog toga je tako opasan’, rekao mi je Stanley Perlman, profesor mikrobiologije i imunologije koji više od tri desetljeća proučava koronaviruse. ‘Opasan je poput SARS i MERS koronavirusa koji zahvaćaju niži respiratorni sustav, a prenosi se brzinom koronavirusa koji uzrokuju običnu prehladu.’
Foto: pixabay.com, ilustracija
Jedan od razloga zbog čega je SARS-CoV-2 tako raznolik, i samim time tako uspješan, u vezi je sa njegovom posebnom sposobnošću da se veže i sjedinjava sa plućnim stanicama. Svi virusi koriste proteine na šiljcima da bi ušli u ljudske stanice kroz kompleksan proces koji se sastoji od više koraka. Prvo, ako zamislimo da šiljci imaju oblik gljive, klobuk šiljka obnaša ulogu molekularnog ključa koji odgovara bravi naših stanica. Znanstvenici ove brave nazivaju receptorima. Klobuk virusa SARS-CoV-2 se savršeno uklapa u receptor koji se zove ACE-2, a koji se može naći u različitim dijelovima ljudskog tijela, uključujući plućne i bubrežne stanice. Koronavirusi napadaju respiratorni sustav zato što su njihovi ACE-2 receptori visoko dostupni u vanjskom svijetu. ‘Virus samo uskoči’, kaže Perlman, ‘ali nije mu tako lako doprijeti do bubrega.’
Iako se i prvi SARS virus vezivao za ACE-2 receptore, SARS-CoV-2 se vezuje deset puta uspješnije, rekla mi je Kizzmekia Corbett, znanstvenica koja vodi program o koronavirusu pri Istraživačkom centru u sklopu Zdravstvenog nacionalnog instituta za cjepiva. ‘Vezivanje je uže, što može značiti da je početak procesa infekcije mnogo uspješniji.’ Čini se da SARS-Cov-2 ima posebno svojstvo koje ga izdvaja od SARS-a i MERS-a da koristi enzime iz ljudskog tkiva, uključujući furin koji je široko rasprostranjen u ljudskom tijelu, da odvoji proteinski klobuk šiljka od matične stanice. Tek tada matična stanica može sjediniti membranu virusa sa ljudskom staničnom membranom, omogućavajući da virus tako ubaci svoj RNK u stanicu. Prema tvrdnjama Lise Gralinski, docentice na Odsjeku za Epidemiologiju Sveučilišta u Sjevernoj Karolini na Chapel Hillu, ovim je uvelike olakšano vezivanje sa ACE-2 receptorom i upotreba ljudskih enzima u svrhu aktiviranja sjedinjenja. ‘Samim time to bi olakšalo širenje ovog virusa i infekcije na mnogo većem nivou.’
Foto: pixabay.com, ilustracija
Jednom kada koronavirus uđe u osobu, nastani se u gornji respiratorni sustav i preuzme stanični hardver, on se počinje ubrzano replicirati. Kada se većina RNK virusa replicira u domaćinu, proces postaje brz i podao, obzirom da on nema mehanizme za korigiranje. Ovo može dovesti do učestale i nasumične mutacije. ‘Ali većina ovih mutacija odmah ubija virus’, kaže Andersen. Međutim, za razliku od ostalih RNK virusa, koronavirusi imaju mehanizme za korigiranje kada počnu sa repliciranjem. ‘Oni zapravo imaju enzim koji ispravlja greške’, rekao mi je Denison.
Upravo je u Denisonovom laboratoriju na Vanderbiltu u eksperimentima na živim virusima utvrđeno postojanje ovog enzima koji koronaviruse čini podmuklim mutantima. Virusi miruju u domaćinu sve dok nema selektivnog pritiska za promjenu, međutim kada se on javi virusi brzo evoluiraju. Na primjer, svaki put kada preskaču na novu vrstu, da bi preživjeli, virusi su sposobni brzinski se transformirati u novoj sredini, u borbi sa novom fiziologijom i novim imunološkim sustavom. Međutim, kada se virus sa lakoćom širi u jednoj vrsti, njegov stav je: ‘Sretan sam, dobro mi je, nema potrebe za promjenom’, kaže Denison. Čini se da se upravo to sada događa u ljudima; kako SARS-CoV-2 kruži planetom, postoje male varijacije među njegovim sojevima, ali čini se da niti jedna od njih ne utječe na ponašanje virusa. ‘Ovo nije virus koji se brzinski adaptira. On je poput najboljeg automobila na Indy 500. Ispred svih je i nema nikakve prepreke na putu. Tako da nema nikakve potrebe mijenjati takav automobil.’
Foto: pixabay.com, ilustracija
Virus se replicira kako bi se proširio van svog domaćina – kroz sluz, iscjedak iz nosa, iskašljaj, ili čak kroz dah, čim prije i u što je moguće većoj količini da bi nastavio sa širenjem. U nerecenziranoj studiji njemačkih istraživača objavljenoj početkom ovoga mjeseca, i jednoj od prvih izvan Kine koja proučava podatke pacijenata oboljelih od COVID-19, istraživači su pronašli jasne dokaze da su zaraženi širili koronavirus u značajnoj mjeri prije nego što su i razvili simptome. Moguće je da ovaj virus zahvaljujući njegovoj sposobnosti da se ubrzano vezuje i spaja sa našim stanicama nosi nevidljivi plašt. Znanstvenici su nedavno došli do procjene da neregistrirani slučajevi COVID-19, ili zaraženi sa blažim simptomima, su i do pedeset i pet posto zarazni kao i teški slučajevi. Druga studija otkrila je da u težim slučajevima (koji zahtijevaju hospitalizaciju), pacijenti izbacuju virus iz respiratornog trakta čak do trideset i sedam dana.
Van domaćina, u parazitskom čistilištu, virus je inertan, niti je živ niti mrtav. Stotine milijuna čestica koronavirusa mogle bi stati na vrh igle, a obično su tisuće ili desetine tisuća neophodne da se zarazi životinja ili čovjek, i tako bi mogle ostati aktivne duži vremenski period. Istraživači na Jedinici za virusnu ekologiju u sklopu Rocky Mountain laboratorija u Montani, jedinici koja je povezana sa Nacionalnim institutom za alergije i infektivne bolesti, su otkrili da se virus može zadržati na bakru četiri sata, na kartonu dvadeset i četiri sata, a na plastici ili nehrđajućem čeliku čak do tri dana. Isto tako otkrili su da virus može preživjeti tri sata ploveći zrakom, prenesen sićušnim respiratornim kapljicama koje zaražena osoba izdahne, kihne ili izbaci kašljem. (Druge studije pokazuju da virus može postojati kao aerosol, ali u veoma ograničenim uvjetima.) Ipak, čini se da većina čestica virusa gube na zaraznosti vrlo brzo. Najveća zaraznost je u prvih deset minuta. Bez obzira na to, sasvim je razumljivo da je rizik od zaraze mnoge ljude pretvorio u mizofobe.
Foto: pixabay.com, ilustracija
Ono što virus želi je beskrajan lanac domaćina. Njegov krajnji evolucijski cilj je širenje zaraze. Na osnovu dosadašnjih eksperimenata, istraživači procjenjuju da je COVID-19 nešto prenosiviji od obične gripe i malo manje prenosiv od većine visoko zaraznih virusa poput ospica, koje samo jedna bolesna osoba može prenijeti na dvanaest drugih ljudi. Vrlo je moguće da postoje ljudi koji šire koronavirus brže nego ostali, a to su ljudi koji su gotovo asimptomatični, ali prenose bolest na mnoge druge ljude. Međutim, u ovom trenutku nemoguće je dati točnu stopu zaraze. ‘Obično se fokusiramo na apsolutne brojke koje bi nam trebale pokazati koliko bismo se trebali zabrinuti’, rekao je Denison. ‘Vidite, ovo je kao poplava. Uopće nije bitno da li mi je do koljena ili do brade. Moram dati sve od sebe da svoj automobil ne uvezem u tu poplavu.’
U mnogim mjestima već smo zašli u poplavu. Kako dnevno umire na stotine ljudi, bolnicama ponestaje pribora, kreveta i respiratora. U teškim slučajevima COVID-19, prema trenutnim saznanjima znanstvenika, bolest je najviše vezana za kaotičnu reakciju imunološkog sustava na virus više nego išta drugo. Kako virus stiče uporište u donjem respiratornom sustavu dok još uvijek nosimo taj nevidljivi plašt, on ‘u suštini preduhitri naš imunološki sistem i počinje se ubrzano reproducirati’, rekao je Perlman. Kada imunološki sustav konačno uoči njegovo prisustvo, on ide u petu brzinu i šalje čitav svoj arsenal u napad, obzirom da nema posebna antitijela da se bori sa ovim čudnim novim uljezima. ‘To je kao da dolijevate ulje na vatru’, rekao mi je Denison. Plućno tkivo nabubri i puni se tečnošću. Disanje je otežano, baš kao i razmjena kisika. ‘Imunološka reakcija domaćina je ekstremna, i iznova se nadograđuje dok tijelo na kraju ne zapadne u stanje šoka’, kaže Gralinski. Podsjeća na autoimunu bolest pri kojoj imunološki sustav napada dijelove tijela koje ne bi trebao.
Foto: pixabay.com, ilustracija
Ovakva reakcija može biti razlog zašto su starije osobe podložnije bolesti COVID-19, baš kao što su bile i za vrijeme epidemije SARS-a 2002. (U toj epidemiji, skoro da i nije bilo umrlih među djecom mlađom od trinaest godina, a kad su se djeca razbolijevala, bolest je u prosjeku bila blaža nego u slučaju odraslih). Tokom proučavanja SARS-a na miševima, Denison mi je rekao da je opazio fenomen poznat kao ‘imunostarenje’, u kojemu svi stariji miševi nisu bili u stanju uravnoteženo odgovoriti na novi virus; pretjerana reakcija njihovog imunološkog sustava tada je uzrokovala još težu bolest. Do toga je došlo i u nekim od najgorih slučajeva tokom prve epidemije SARS-a, rekao je Denison i objasnio zašto antivirusni lijekovi mogu biti dosta korisniji na početku bolesti, prije nego što imunološki sustav napravi kaos.
U posljednjem desetljeću, Denisonove kolege u laboratoriju pri Sveučilištu Sjeverna Karolina istraživali su antivirusne tretmane kako bi pokušali pronaći nešto što bi djelovalo ne samo protiv SARS-a i MERS-a nego i protiv novog koronavirusa, koji će se, znali su, neminovno pojaviti. Zajedno su sproveli dobar dio ranih istraživanja lijeka koji je sad poznat pod nazivom Remdesivir, a koji trenutno razvija Gilead, i u studijima o zaraženim pacijentima, te na još jednom antivirusnom spoju lijeka, poznatom kao NHC. Oba su lijeka, na životinjskim modelima, bila u stanju zaobići, izbjeći ili blokirati mehanizam za korigiranje koronavirusa što je pomoglo u zaustavljanju uspješnog razmnožavanja virusa u tijelu. ‘Oni su učinkovito djelovali protiv svih slučajeva koronavirusa koje smo testirali‘, rekao mi je Denison.
Foto: pixabay.com, ilustracija
Koronavirusi najvjerojatnije sadrže taj enzim za korigiranje jer su ogromni, predstavljaju jedan od najvećih RNK virusa koji postoje – i potreban im je mehanizam koji održava tako dugu strukturu genoma. Iz naše perspektive, korist takvog genoma, kako mi je Andersen rekao je ‘što više gena i proteinskih tvorevina virus ima, pruža nam se više mogućnosti da dizajniramo posebne tretmane protiv njih.‘ Primjerice, jedinstvena sposobnost virusa da koristi ljudski enzim furin daje nadu za antivirusne lijekove koji djeluju kao inhibitori furina.
Dok je COVID-19 još uvijek nov nama domaćinima, nastavit će biti zaslužan za širenje zaraze i smrt. Ali, Epstein kaže: ‘S vremenom, kako se virusi razvijaju u svojim prirodnim staništima, oni imaju tendenciju izazivati lakše bolesti. A to je dobro i za domaćina i za virus.’ Zarazniji sojevi će možda ‘sagorjeti’ (što, međutim, znači još užasnih smrti), dok bi preostali domaćini mogli izgraditi neki imunitet. Trenutno, i urgentno, stabilnost virusa – koliko brzo se širi među nama trenutno i vrlo malo mutira – dobar je predznak da će antivirusni lijekovi, i na kraju, cjepiva biti učinkoviti. Ako se sve veći broj mjera ublažavanja pandemije – do sada neviđeno nacionalno i internacionalno zatvaranje – održi dovoljno dugo, brzina kojom se virus širi bi trebala usporiti, što bi bolnicama i zdravstvenim radnicima olakšalo posao. ‘Virus je naš učitelj’, rekao mi je Denison. Evoluirao je tisućama godina da bi stigao tu gdje jeste. A mi sada žurimo da ga uhvatimo.
Foto: pixabay.com, ilustracija
