Priča iz Jordana:
Uz Lotovo more do Karaka i Sodome (5. dio)

*Evo i petog, pretposljednjeg dijela putopisa Jose Gracina Joke s putovanja po Jordanu. Prijašnje jordanske zgode možete pronaći na ovoj poveznici. Putujte s nama…

Mnogobrojni rtovi u uvali (foto J. Gracin)

Ležeći na samotnoj plaži podno Moapskog gorja promatrali smo valove nošene blagim južnim vjetrom što tisućljećima zapljuskuju obale biblijskog jezera. Kristali soli nataložili su se linijom kojom se razbijalo more, granicom dodira vode i pustinje. Udisali smo miris mora koje pamti Abrahama, Lota, propast Sodome i Gomore, mora koje pamti kraljevstva Moabaca i Amonaca, kraljevstvo Edomaca i kraljevstvo Nabatejaca, koje pamti Mojsiju, brata mu Arona, izraelski put u Obećanu zemlju, Heroda Velikoga i rimske legije na putu prema jugu, udisali smo miris mora koje pamti Isusov život i prva krštenja na svetoj rijeci Jordan. Mnoga događanja iz drevnih vremena zapisana su u sjećanju Lotova mora.

Nije najslanije na svijetu

Jedno od najvećih fenomena prirode, Mrtvo more, arapski Al-Bahr al Mayit, a hebrejski Jam melah, smješteno u velikom tektonskom rasjedu između kraljevine Jordana i Izraela, odnosno između Moapskog gorja na istoku i Judejskog gorja na zapadu, nalazi se čak 420 metara ispod razine Sredozemnog mora i svih oceana na zemlji. To je najveća svjetska depresija i najniže mjesto na svijetu na kojem žive ljudi. Nastalo je u davnoj geološkoj prošlosti u vrijeme dok se još formirao reljef naše planete, u kataklizmičkom potresu na dodiru dviju geoloških ploča. Tada je na sjeveru nastala Jordanska rasjedna dolina, na jugu prostrana dolina Araba, a među njima se otvorila duboka provalija koju su ispunile vode pradavnih rijeka.

Kupačica na rtu od soli (foto J. Gracin)

Mrtvo more posljednjih desteljeća sve brže isparava, pa mu se razina vode godišnje povlači za otprilike pola metra, a u sušnim godinama još i više. Želeći točno doznati koliki je godišnji pad razine Mrtvoga mora nailazio sam na različite podatke. Neki podaci s interneta govorili su da se razina mora godišnje spušta za pola metra, drugi da se spušta za čak čitav metar, a u nekim knjigama sam pročitao da se godišnje povlači tek za 5 do 10 cm. Uglavnom nepobitna činjenica je ta da za nekoliko stotina godina Mrtvoga mora više neće biti, a na njegovom mjestu će stajati duboka provalija ispunjena blatom i soli. Razlog tome je sve slabiji dotok slatkih voda koje utječu u njega. Sa istoka u Mrtvo more se ulijevaju tekućice iz kanjona Wadi Mujib, Wadi Hidan, Wadi Numeria, Wadi Hasa… Zbog sve sušnije klime, sve manjih godišnjih padalina i sve viših temperatura, tim kanjonima pritječe sve manje vode. Mrtvo more najveću količinu vode dobiva iz pravca sjevera od rijeke Jordan. Zbog stalnog eksploatiranja njenih voda u svrhu navodnjavanja okolne pustinje, najviše od strane Izraela, tokom posljednjih stotinjak godina rijeka se pretvorila u tek malo jači potok što nije dostatno za nadoknaditi svu izgubljenu vodu u mrtvomorskom bazenu. Površina i količina Mrtvog mora se ubrzano smanjuje, pa ono lagano nestaje.

Nakupine soli na plaži (foto J. Gracin)

Mada u stvarnosti to nije more već jezero, morem ga nazivaju zbog njegovog velikog saliniteta. Stanovnici koji žive na njegovim obalama, s izraelske ili jordanske strane, ne žele ni čuti da ga se naziva jezerom, već izričito morem. Salinitet mu je jako visok, čak 330 promila (33%), a osim enormne količine soli u njegovoj vodi su prisutne i velike koncentacije natrija, joda, kalcija i drugih minerala. Za usporedbu, Sredozemno i naše Jadransko more imaju salinitet između 30 i 38 promila(3-3,8%). Mnogi ljudi misle da je Mrtvo more najslanija vodena površina na zemlji, ali to nije točno. Ono je tek peta voda po slanoći. Čak četiri jezera na svijetu u svojoj vodi imaju veći postotak soli od njega. Jezero Garabogazkol u Turkmenistanu i jezero Gaet’ale Pond u Etiopiji slanija su od Mrtvoga mora. Na području istočne Afrike u Džibutiju nalazi se Assalsko jezero čija je slanost 350 promila (35%), a na Antartiku postoji jezero po imenu Don Juan Pond, čiji je salinitet vode najveći na svijetu, čak 400 promila (40%). To jesu najslanije vode, ali nisu najslanije površine na svijetu. Najvećom slanom površinom na zemlji smatra se pustinja Salar de Uyuni u Boliviji. Ta gotovo ravna ploča soli, površine desetak tisuća kvadratnih kilometara, nastala je na mjestu na kojem se u davnoj prošlosti isušilo ogromno slano jezero. Ali čak ni to nije najslanije mjesto na svijetu. Najveća količina soli na našoj planeti nalazi se u rudniku soli Goiderich, u Kanadi. Rudnik je dubine preko 550 metara, proteže se u duljinu od sedam kilometara, a iz njega se svake godine izvuče nevjerojatnih sedam milijuna tona soli.

Dužina Mrtvoga mora je 67, širina u najširem dijelu oko 17 kilometara, a dubina u najdubljem dijelu mu je čak 330 metara. Za usporedbu, Jabučka kotlina na sredini Jadrana duboka je između 200 i 260 metara. Zbog biblijske priče o Lotu, nazivaju ga još i Lotovim morem, a zato što u njemu nema nikakvih živih organizama osim nekakvih bakterija, i Morem smrti.

Rtovi od soli na Mrtvom moru (foto J. Gracin)

U Mrtvome moru zbog velike koncentracije soli, nema ni riba, ni vodenog bilja, ni bilo kakvog drugoga života, osim tih jednostaničnih mikroorganizama, bakterija što jedine mogu živjeti u tako gustoj koncentraciji soli i minerala. Van Mrtvoga mora bakterija te vrste nema više nigdje drugdje na planeti. Jedini stvarni vidljivi život na njegovoj površini predstavljaju samo povremeni kupači i ptice plamenci što se tu razmnožavaju. U Mrtvome moru se ne može potonuti i zato je idealno za neplivače. Prosječna godišnja temperature vode je između 25 i 30 stupnjeva, pa je jako ugodno za kupanje, a temperatura zraka na njegovim obalama u najvrućem dijelu godine zna se podignuti i do 50 stupnjeva celzijevih u hladu.

Najnižom točkom na svijetu 80km na sat

Na početku naše mrtvomorske vožnje prema jugu, beživotnom pustoši istočnih obala Mrtvoga mora, ispratilo nas je nekoliko hotela ˝orginalnih naziva˝ kao „Hotel Hilton“ i sl., nekakva odmarališta, kičaste palače imućnijih Jordanaca i druga čudna betonska zdanja sagrađena između ceste i ruba provalije niz koju su se prema moru obrušavale strme, prašnjave i kamenite padine. Vozili smo se najnižom točkom na svijetu brzinom 80km na sat uživajući u slobodi i vremenu od Boga nam danih. Zrak prožet blagom izmaglicom nastalom od isparavanja vode iz jezera i prašinom što ju je topli južni vjetar donosio iz pustinja i sa golih planina oko mora, zamućivao nam je pogled u daljinu. Visoka Judejska brda na izraelskoj strani samo su se nazirala, a na trenutke bi u sumaglici potpuno nestala s horizonta.

Mrtvomorski pejzaž (foto J. Gracin)

Kad bi se tada zaustavili na nekom proširenju uz cestu pogledati mrtvomorsko prostranstvo pred sobom, izgledalo bi nam kao da negdje s klifova istočne obale Atlantika promatramo beskrajnu pučinu oceana. Asfaltna cesta usječena u strme prašnjave padine što su se obrušavale prema valovitoj površini mora blago je krivudala, pa nam iza svakog zavoja otkrivala nove puste uvale i nove beživotne krajolike. Tek ponegdje bi ugledali rijetko zelenilo. Bile su to male udoline i jaruge niz koje su se slijevali topli gorski potoci oko kojih su se stvorile zelene oaze s trstikom, ponekom palmom i drugim biljkama.

Zaustavili smo se na dijelu gdje smo ugledali bujno zelenilo, mjesto za parkiranje i čovjeka koji je pored ceste podigao nekakav improvizirani dućan u kojem je bilo od svega ponešto i još improviziraniji lokal koji se sastojao od samo jednog sklopljivog metalnog stola i osam plastičnih stolica postavljenih gotovo na samoj cesti. Iz iskustva smo znali da popiti piće na takvom mjestu, uvijek predstavlja jedan poseban i originalan doživljaj. Simpatičan čovjek zvao se Josef. Rekao nam je da se poslije kupanja u moru možemo slobodno kod njega istuširati i isprati sol s tijela, te popiti čaj ili kavu. To je bilo baš ono što nam je trebalo. Opuštena atmosfera i pravi ugođaj Mrtvoga mora kod lokalnog arapskog čovjeka.

Mnogobrojni rtovi u uvali (foto J. Gracin)

Na pojedinim mjestima uz obalu, na jordanskoj, ali još više na izraelskoj strani, podignuti su luksuzni hoteli, lječilišta, resorti za rekreaciju i zabavu, odmarališta za smještaj turista s ograđenim plažama i tuševima, ali to nas nije zanimalo. Turistički luksuz i udobnost oduvijek su mi bili pomalo dosadni i monotoni ma koliko god se tamo netko trudio da to sadržajno učini zanimljivim. Tu je uvijek sve ustaljeno i ne događa se ništa novo osim onoga što je otprije isplanirano. Sve što doživite na takvim mjestima, već su doživjeli brojni prije vas, a doživjet će još brojniji nakon vas. Svi ti modeli turizma već su davno viđeni, isprobani, iskopirani u stotine milijuna kopija i na kraju doživljajno potpuno istrošeni. Postoji samo jedan način turizma koji je drugačiji od ostalih i ne može ga se kopirati. ˝Turizam različitog doživljaja˝ svojim nazivom kaže sve, ali nije za svakoga.

Mrtvomorsko tuširanje kod Josefa

Praćeni mršavim psom lutalicom spustili smo se s ceste blagom padinom prema moru, pa prošli pokraj mjesta gdje je potok stvorio pravi mali prašumski ambijent. Probivši se kroz gusto zelenilo, voda je u dva slapića padala niz malu kaskadu visoku oko četiri metra, stvarajući u njenom podnožju bistru lokvu okruženo trstikom i drugim biljem kojem godi topla tekućica. Bila je to mala oaza na beživotnim istočnim obalama Mrtvoga mora. Na žalost cijeli okoliš je i tu bio doslovno preplavljen svakojakim smećem, ponajviše odbačenim plastičnim bocama, najlon kesama, limenkama i svakojakim drugim ambalažama. Nije nam nikako bila jasna ta jordanska ekološka neosvještenost. Živjeti u tako čudesnoj zemlji, a tako je zagađivati. Kod nas bi rekli – ˝grih prima Bogu i čoviku˝. Onda sam se sjetio da do rata ni kod nas situacija nije bila puno bolja. Do prije tridesetak godina mnogi ljudi su masovno bacali i ostavljali svoje smeće tamo gdje im je bilo najzgodnije i najednostavnije.

Bezživotna istočna obala Mrtvog mora(foto J. Gracin)

Pokraj potoka sam uzeo dvije plastične boce, na slapu ih isprao, nalio vodom, pa ih ponio sa sobom na plažu. Plitku obalu ukrašenu plutajućim naplavinama jugo je zapljuskivalo nemirnim valićima što su stizali iz mrtvomorske sumaglice. Obala je bila prepuna onoga što su donijeli ti valovi, izglačanih grančica, zgaženih plastičnih boca, odbačenih čepova i poklopaca, starih sandala, a cjelokupni ugođaj plaže upotpunjavao i onaj mršavi pas što je nedaleko od nas prevrtao smeće. U našoj neposrednoj blizini u more se ulijevao potok čija se voda slijevala s visokih brda iznad ceste. Jedno za drugim ušli smo u plitko more pazeći da nam voda ne pljusne u oči. Namjestivši se u uobičajenu mrtvomorsku plutajuću pozu s rukama i nogama prema gore, napokon smo se i sami uvjerili da se u toj vodi stvarno ne može potonuti. Na žalost nismo se sjetili ponijeti nekakvu literaturu, da se ovjekovječimo na onaj poznati mrtvomorski način, s motivom kupača koji opušteno pluta na površini mora uživajući u čitanju knjige ili novina. Da bih provjerio njegovu slanost, ulio sam malo mora u usta. Salinitet je bio toliko veliki da nisam osjetio slanost, već neopisivu gorčinu, najjaču u životu. Okus je bio toliko intenzivan da sam ga ugledao u bojama. Vidjeti okus očima. Bilo je to nešto što nikada prije nisam doživio. Okus Mrtvog mora bio je nekakve teške zagasito zeleno-crvene boje.

Na obali od soli (foto J. Gracin)

U jednome trenutku dogodilo mi se nešto što mi se nije smjelo dogoditi. Neoprezno mahajući, udario sam rukom po nadoilazećem valu, pa se blago zapljusnuo po licu. Mrtvo more mi je uletjelo u oči. U svako oko samo po jedna kap, ali u trenu sam oslijepio. Peklo me je tako žestoko kao da mi je neka kiselina upala u oči. Preplašen, zamagljenog vida, uspio sam brzo izaći vani i doći do boce s vodom. Mlaz slatke vode ravno u otvorene oči trenutno je riješio problem. Bol je nestala u sekundi i ja sam opet progledao. Srećom nije bilo nikakvih posljedica za moj vid. Skupivši u plićaku malo mrtvomorskih raznobojnih oblutaka i od valova izglačanih komada soli kojih je bilo posvuda oko nas, krenuli smo s plaže prema cesti. Dok su se ostali otuširali kod starog Josefa, ja sam sol s tijela isprao u minijaturnome tropskome ambijentu, na slapiću ispod ceste.

Nakon izlaska iz Mrtvog mora treba što prije sol s tijela isprati slatkom vodom, a koža nakon toga dugo vremena ostane neobično glatka i meka. Kupanje u Lotovu moru je jako ljekovito i za njegovu ljekovitost zna se još od biblijskih vremena. Još za vrijeme vladavine židovskog kralja Heroda I, ljudi su dolazili na obale Mrtvoga mora da bi se liječili od bolesti kože, zglobova i kostiju, a to se nastavilo sve do današnjih dana.

Na kavi kod Josefa (foto J. Gracin)

Kad sam se popeo na cestu na drugoj strani ugledao sam jedan simpatičan prizor. Moja ekipa je kod Josefa već uživala u ispijanju kave sjedeći oko stola što se nalazio gotovo na samoj cesti. Dobri Josef, Arapin kršćanske vjere, podigao je mali improvizirani dućan na mjestu gdje se ljudi najčešće zaustavljaju. Na policama pod ceradom moglo se ugledati i naći svakojakih sitnica, keksa, bombona, sokova, napitaka, ljetne odjeće, sandala, šlapa…Tu na obali Mrtvog mora dobri Josef i njegov živopisni dućana uljepšali su nam doživljaj putovanja kroz Jordan. Kad se vratimo kući prijatelji će nas pitati o Petri, o planini Nebu, Ammanu, o tome kako nam je bilo u pustinji, a ja bih im najradije pričao o tome kako nam je dobro bilo na kavi kod Josefa na cesti iznad Mrtvog mora.

Nastavivši prema jugu ugledali smo ulaz u veličanstveni kanjon Wadi Mujib, najniži rezervat prirode na svijetu. Kanjon u dužini od 70 kilometara usječen je u surovo Moapsko gorje što razdvaja mrtvomorski rasjed na zapadu s pustinjama na istoku. Donji dio kanjona Wadi Mujiba nalazi se čak 410m ispod razine Sredozemnog mora. Zbog opasnosti od iznenadnih bujica kanjon je nažalost bio zatvoren za pustolovne ture. Ulaz u njega je dozvoljen tek od četvrtog mjeseca. Ipak uspjeli smo ući kroz vrata tog impresivnog procijepa i zadiviti se surovoj ljepoti pred sobom. Dva ljubazna momka koji tu rade, preko nekakve masivne skele, odnosno željeznog mosta pričvšćenog uz bok kanjona za prijeteće crvenkaste litice, uvela su nas pravo u plameno ždrijelo da bar na trenutak osjetimo dio veličanstvenosti Wadi Mujiba.

Pogled u Wadi Mujib (foto J. Gracin)

U nastavku vožnje najdubljom točkom na zemlji zaustavila nas je jordanska policijska patrola. Ljubazni policajci prvo su nas pozdravili, a onda nam postavili ono uobičajno pitanje koje smo neprestano slušali na svome putovanju po Jordanu – Where are you from? Dva simpatična policajca otkrili su nam jednu divlju, ali posebnu plažu ukrašenu debelim naslagama soli i rekli nam da je svakako trebamo vidjeti. Nalazila se u nastavku našeg puta prema jugu i nismo je željeli propustiti.

Dočekalo nas je prostrano parkiralište na kojem je moglo stati stotinjak automobila, ali bilo ih je tek nekoliko. U blizini se nalazila jedna improvizirana žuta nadstrešnica, a ispred nje Arap koji je u plasičnim kantama od pet litara prodavao vodu presoljenim kupačim koji su nakon kupanja u Lotovom moru željeli s kože isprati neugodnu sol. Kod njega su ujedno mogli popiti čaj ili kavu. Taj čovjek se bavio sličnim ˝biznisom˝ kao i dobri Josef gore na sjeveru, ali mu zbog nečega posao baš i nije cvjetao. Ono što mu je nedostajalo u odnosu na Josefa, bila je atmosfera. Spustili smo se do obale, pa odabrali mjesto za ručak na plaži. Uvala je izgledala baš onakvom kakvom su nam je policajci opisali. Gledajući s ceste pričinjalo nam se da su brojni mali rtovi obrubljeni pjenom valova, ali to je bio samo privid. Slikoviti rtovi bili su ukrašeni snježno-bijelim naslagama fosilizirane soli. Valovi su se razbijali i slijevali u mlazovima, bruseći kompaktne grumenaste nakupine, s vremenom ih zaobljavajući u bubrežaste plohe i druge oblike.

Predivne nakupine kristala soli (foto J. Gracin)

Umivani toplinom juga ručali smo na neobičnom mjestu uživajući u pogledu na nemirno prostranstvo Lotova mora čiju su dramatičnu površinu obasjavali snopovi sunčevih zraka što su se probijali kroz otvore među oblacima. Nekoliko ljudi se kupalo u mirnoj zaštićenoj uvalici odmah ispod nas, a malo dalje, neke žene su se pokušavali fotografirati plutajući na površini mora s novinama u ruci, ali im zbog vjetra i valova to nikako nije uspijevalo. Na stepeničastoj obali ukrašenoj minijaturnim rtovima moglo se primjetiti kako se biblijsko more s godinama sve više povlači i polako nestaje.

Pri povratku na parkiralište susreli smo ona dva ista policajca koji sad više nisu bili u službi, pa smo ih u civilnoj odjeći jedva i prepoznali. Bilo nam je drago što ih ponovno vidimo, a i njima što vide nas. Rekli su nam kako su samo došli provjeriti da li smo uspjeli pronaći njihovu plažu

U Al-Karaku tuneli u mraku…

S obala Mrtvog mora skrenuli smo cestom prema istoku, u gola beživotna brda što su se pružala nad dubokim kanjonima prema Al-Karaku, gradu poznatom po znamenitoj i moćnoj križarskoj utvrdi Crac des Moabites.

Željezna skela za ulaz u kanjon Wadi Mujib (foto J. Gracin)

Bezuspješno smo tražili apartman koji smo bukirali. Mada Karak nije velik grad, u njemu se nismo uspjeli odmah snaći. Čak ni Anđeli, našem glavnom navigatoru, nije uspijevalo otkriti pravi put do našeg smještaja. Pazeći da s opterećenim automobilom ne nasjednemo na nekog ležećeg policajca, bez rezultata smo se vozili ulicama Karaka, gore-dolje, lijevo-desno, naprijed-nazad, ˝vamo-tamo˝…, sve dok nismo stali na jednoj uzbrdici odlučivši se za pomoć obratiti nekom od domaćih ljudi. Tada nam se opet dogodila jedna mala ˝slučajnost˝. Prvi koji je naišao, čovjek u velikom terencu, bio je baš rođak vlasnika apartmana kojeg smo tražili. Ljubazni Jordanac nije nam želio samo objasniti gdje se nalaze ta ulica i kuća, nego se okrenuo na cesti, pa nas doveo pravo do cilja vozeći se svojim automobilom ispred nas.

Naš domaćin zvao se Ahmed, a po zanimanju je bio kirurg koji se odlučio baviti turizmom, točnije iznajmljivanjem apartmana. Ahmed je bio sitan, gostoljubiv i stalno nasmješen momak koji se odmah i na prvu zaljubio u Anđelu, pa je nakon beduina, taksista, policajaca… za mene predstavljao samo još jednog u dugom nizu zaljubljenih Jordanaca u moju kćer. U Karaku smo ostali dva dana i dvije noći, a Ahmed je svaki trenutak kad smo mi bili u kući, a on bio slobodan, koristio da nas posjeti. Jednom bi nam donio kavu, drugi puta voće, pa opet kavu, pa onda opet voće i tako u krug, samo zbog toga da nas vidi i bude s nama. Mada je i sam bio strastveni pušač, zamolio nas je da ne pušimo u sobama, već samo u kuhinji, dnevnome boravku, hodnicima i WC-u. Ta njegova molba je bila pomalo neuobičajna, jer smo se već navikli da se u Jordanu može slobodno pušiti gdje god se poželi. Na primjer u hotelu Concord u kojem smo odsjeli u centru Ammana, u sobama je pisalo zanimljivo upozorenje – „Molimo vas ne pušite u krevetu!“ Dok putuješ Jordanom prosto ti je žao ako si nepušač.

Ulica u Karaku (foto J. Gracin)

Tvrđava Karak, stopljena s liticama na uzvisini što dominira nad cijelim gradom, najveća je i najznačajnija križarska utvrda u tom dijelu Jordana. Sagrađena je u 12.stoljeću, za vrijeme velikih križarskih pohoda da bi se iz nje kontroliralo značajno područje tadašnjeg Transjordana. S visokim, masivnim i čvrstim zidinama, iznutra isprepletena brojnim tunelima, podzemnim hodnicima i dvoranama na više razina, u kojima se mogao skloniti veliki broj vojnika skupa sa svojim konjima, djelovala je neosvojivo. Njen vladar, križarski jastreb francuskog porijekla, Reynald de Chatillon, bio je surov čovjek, naročito nemilosrdan prema muslimanima. Bezobzirno je pljačkao arapske karavane, pa čak i muslimanske hodočasnike na putu za Meku. Veliki muslimanski vojskovođa Saladin, poznat po tome što je bio iznimno pravedan i milostiv prema neprijateljskim vojnicima koje je nakon zarobljavanja najčešće puštao na slobodu, u nekoliko navrata je opsjedao tvrđavu Karak, te ju je nakon jedne osmomjesečne opsade napokon i osvojio. U mnogim bitkama je Saladin kao vješti vojskovođa na mudar način pobjeđivao križarsku vojsku, a najteži poraz joj je zadao u bitci kod Hattina 1187. godine, gdje je zarobio i pogubio nemilosrdnog Reynalda de Chatillona. Saladin je u povijesti najpoznatiji po tome što je tri mjeseca nakon velike pobjede kod Hattina oslobodio i grad Jeruzalem od križara.

Križarska utvrda Karak dominira nad gradom (foto J. Gracin)

Razgledavajući moćnu utvrdu Karak, prošli smo kroz njene podzemne dvorane, dugačke tunele i tajanstvene prolaze. Ušli smo u prostorije u kojim su obitavali vladari i vitezovi, ali i prostore gdje su bili smješteni obični vojnici, te vidjeli skladišta i ostave u kojima se čuvalo oružje i hrana. Hodanje mračnom utrobom Karaka na trenutak nas je vratilo u vrijeme srednjovjekovnih vitezova i njihovih surovih borbi ispunjenih zveketom mačeva, mirisom krvi i jaukom poraženih.

Izašavši na svjetlo dana, pjevušivši potiho novoskladanu pjesmu čije su riječi govorile o našem putovanju kroz Jordan, – U Karaku tuneli u mraku, to je kuća fina kralja Saladina…-, u jednoj suvenirnici u blizini utvrde začuo me je jedan Jordanac koji je znao nekoliko riječi hrvatskog. Objasnio mi je da je 90-tih godina boravio u Hrvatskoj kao pripadnik UNPROFOR-a. U Jordanu smo naišli na dosta ljudi koji su tijekom Domovinskog rata, kao pripadnici mirovnih snaga, u našoj zemlji proveli neko vrijeme. Mada je moje osobno mišljenje da od njih tada nije bilo nikakve koristi, jer su u Hrvatsku došli baš onda kad nam više nisu trebali, bilo mi je drago što sam i tu u arapskom svijetu naišao na ljude koji znaju za Hrvatsku i koji su bili u njoj. Nina je u Karaku naišla na nekoliko bivših pripadnika UNPROFOR-a. U ljekarni je razgovarala s apotekarom koji je za vrijeme rata bio u Slavoniji u Nijemcima i još jednome selu kojem se nije mogao sjetiti imena. Drugog bivšeg UNPROFOR-ca susrela je na pijaci dok je kupovala spizu za večeru. Znatiželjno joj je prišao pa kad je shvatio da je iz Hrvatske oduševljeno uzviknuo – Aaaa… Croatia! Croatia dobra rakija! – te je upitao – You drink rakija? Vjerojatno se u Hrvatskoj ˝do mile volje˝ nauživao rakije do koje u svojoj zemlji ne može doći. Jordanci su jako gostoljubivi, veseli i znatiželjni ljudi pa nije nikakvo čudu da ti na ulici netko od njih priđe želeći s tobom samo malo popričati ili te trgovac iz dućana pred čijim se izlogom zaustaviš, iz gostoljubivosti pozove u radnju na čaj ili kavu.

Podzemna dvorana u utvrdi Karak (foto J. Gracin)

Prolazeći ulicama Karaka, sjetio sam se još jednog jordanskog ˝ratnika˝ kojeg smo prije tri dana vidjeli u Jerashu. Obilazeći antičku Gerasu, do nas je dugo dopirao zvuk škotskih gajdi, a onda smo ugledali neobičnu kombinaciju. Usred antičkog amfiteatra tri arapska glazbara u tradicionalnoj arapskoj odjeći svirali su škotske pjesme. Bio je to čudan spoj Rimskog carstva, arapskih glazbara i škotskih melodija, što se na jedan zanimljiv način čak i slagao. Nina je malo popričala s jednim od gajdaša. Kad je čuo da je iz Hrvatske rekao joj je da je za vrijeme rata boravio u Bosni kao pripadnik mudžahedinskih postrojbi, ali samo kao član glazbene sekcije. Kad mi je Nina to ispričala zaključio sam samo da više zbilja o ničemu ništa ne znam.

Nakon kraće coca-cola pauze u lokalu nadomak tvrđave, svih petero raštrkali smo se po keraškim ulicama u potrazi za spizom od koje smo imali u planu u Ahmedovom apartmanu spremiti ukusnu i obilatu večeru, pa se napokon dobro najesti. Kupili smo pomidora i kukumara po 0,5 JOD-a kg (5kn), paprika i kapule po 1 JOD kg (10kn), pa krumpira i dvije pečene kokoši za 12 JOD-a (120kn). Goran i ja uzeli smo tri vruće jordanske lepinje upravo izašle iz peći, ali smo ih zbog ˝ljute gladi˝ odmah pojeli, pa smo kupili još tri, a onda se uskoro po treći vratili u istu pekaru i kupili još deset lepinja. Nakon trećeg dolaska, s pekarima smo postali toliko dobri da smo se mogli slobodno pobratimiti. Otkrili smo tajnu. Dobitna kombinacija za kupovinu ukusnih lepinje bila je 3, pa još 3, pa 10.

Odmor na tvrđavi Karak (foto J. Gracin)

U jednom specijaliziranom dućanu za alkoholna pića na dnu grada za 13 JOD-a (130kn) kupili smo i bocu odličnog jordanskog viskija zvanog White Mountain, Anđela je negdje uspjela pronaći i mineralnu vodu, a u apartmanu smo imali i bočicu jordanske kvasine. Sve je bilo spremno za pripremu velike i dugoočekivane večere. Glavni akteri u kuhinji, te večeri smo bili Goran i ja, a nudili smo dva slijeda hrane. Prvo je išla podravkina pileća juha iz kesice obogaćena maslinovim uljem i paprom, a zatim glavno jelo koje se sastojalo od pečenih kokoši, te priloga, pomfrita, miješane salate i preukusnih lepinja koje je Goran još malo dopekao na tavi namazanoj maslinovim uljem. Uz tako ukusnu večeru uživali smo u ispijanju improviziranog gemišta kojeg smo radili od jordanske kvasine pomiješane s mineralnom vodom. Jednoglasno smo se složili da odavno nismo tako dobro jeli.

Goran u spizi – Al- Karak (foto Nina Živković)

Ubrzo nam je na vrata pokucao i Ahmed. Upravo se vratio s dežurstva na kojem je obavio nekoliko lakših kiruških zahvata, ali i jednu ozbiljnu operaciju kile. Nije mogao odoljeti da nam se barem malo ne javi. Usput nam je donio čak trideset kuhinjskih spužvica za pranje, jer mu je Luca dan ranije rekla da nemamo čime oprati posuđe. Ahmed nam je ispričao kako mu je, dok je bio doktor opće prakse, na pregled u ambulantu stalno dolazila žena kojoj nije trebala liječnička pomoć, već je to radila samo iz razloga da bude s njim. On ju je odbio jer ga nije zanimala, a ona se na to jako uvrijedila i naljutila pa ga učarala. U kratko vrijeme jako se udebljao, pa dostigao težinu od čak sto trideset kilograma. Teško je bilo i zamisliti kako je, obzirom na svoju visinu, tada izgledao. Kaže da mu nitko nije uspio pomoći osim vjere u Alaha i od tada je postao praktični vjernik. Zbog toga nikada ne pije alkohol smatrajući da je štetan kako za fizičko tako i za duhovno zdravlje vjernika, ali zato na dan popuši nekoliko kutija cigareta koje ne smatra toliko štetnim. Na fotelji u dnevnom boravku stajao je Kuran u zeleno-zlatnom uvezu i svedočio o Ahmedovoj povezanosti s Bogom.

Kuran u Ahmedovoj kući (foto J. Gracin)

Pričao nam je Ahmed i o svojim novim životnim planovima. Želja mu je da postane plastični kirurg. Nini je rekao da bi trebala malo zategnuti lice, a Anđeli da to nikako ne radi, već da pije kolagen od kojeg će joj koža i dalje ostati tako fina i zategnuta. Ahmed nam je kao dragim gostima otkrio kako se priprema jedno jako ukusno jordansko jelo, janjetina s paprikom pečena u krupnoj soli. Zbog njegovog lošeg engleskog nismo dobro razumjeli da li na jedno janje ide 15 ili 50 kilograma krupne soli, ali brzo smo zaključili da na toliku količinu mesa nije uopće neki veliki problem ako stavim žličicu soli više ili manje. Ubrzo nakon povratka kući probali smo Ahmedov recept, ali za svaki slučaj s patkom.

Ahmed je i dalje tražio da mu ostavimo Anđelu, pa je bio jako tužan kad smo odlazili. Sve je činio da nas još malo zadrži, ali mi smo kao pravi putoholičari trebali ići dalje, te ostaviti i Ahmeda i Karak u daljinama iza sebe. U Karaku smo proveli dva dana i dvije noći.

…

Mada je Jordan za turiste prilično sigurna zemlja, tri godine ranije, točnije u prosincu 2016. u Karaku su četvorica pripadnika ISIL-a izvršila oružani napad nakon kojeg su se sklonili u križarsku utvrdu nad gradom. U napadu su ubili deset, a ranili dvadeset i sedam ljudi. Među ubijenima, uz policajce i civile bila je i jedna kanadska turistkinja. Policija je u kratkom vremenu uspjela sva četiri napadača savladati i ubiti.

Možda su ISIL-ovci za napad odabrali baš Karak iz razloga što u njemu živi veliki broj kršćana. Najviše kršćana u Jordanu živi u gradu Madabi, jugozapadno od Ammana. Također u Madabi ima i najviše kršćanskih crkvi u Jordanu.

Otkrivanje Wadi Numeire

Spuštajući se cestom niz Moapsko gorje, uživajući u toplini sunčanog jordanskog jutra i pogledu na Lotovo more, ponovno smo se vraćali u dolinu Araba. Pred nama su nestajale daljine, krajolici, oko nas se mijenjao suhi pustinjski pejzaž s manjim površinama plodnog tla, nekakvim tvornicama, cementarama i pogonima sličnim onima u našim Kaštelima, te palestinskim izbjegličkim kampovima. Vozeći prema jugu prolazili smo područjem na kojem je bilo sve više kampova. S jedne i druge strane ceste u prašnjavom polupustinjskom okolišu stajali su veliki prljavi, od sunca izblijedjeli šatori.

U blizini svakoga nalazilo se stado koza i terenac, većinom toyota ili nissan. Netko će pomisliti kako su ti moćni džipovi nešto najvrijednije što ti ljudi posjeduju. Ali to nije istina. Najvrjednije što posjeduju, njihova su stada, njihova sloboda i sposobnost da prežive na toj surovoj, neplodnoj i presušenoj zemlji. U Jordanu, državi od oko deset milijuna stanovnika, približno jednu petinu populacije čine palestinske izbjeglice. Većina od njih, izbjegli su sa Zapadne obale. Izbjeglički kampovi, a najviše ih ima baš tu na istočnim obalama Mrtvoga mora, njihovi su novi domovi. Izbjegli Palestinci s dolaskom u Jordan, automatski dobivaju i jordansko državljanstvo, a neki i posao. Uz oko dva milijuna izbjeglica iz Palestine, u Jordanu živi i milijun i pol sirijskih izbjeglica. Za Jordan se može reći da je zemlja izbjeglica.

Prošli smo prašnjavim puteljkom između prljavih šatora i torova za koze. Zrakom se pružao ustajali miris životinjskog izmeta pomiješanog s mirisom presušene pustoši i vonjom oderanih kozjih koža. Pored jednog od šatora dvojica Palestinaca su upravo pripremali jare za deranje, a ostali su sjedili u hladu ispod improviziranih nadstrešnica i rijetkih stabala. Neki bi nam mahnuli, neki samo uputili nezainteresirani pogled, a većina od njih nisu nas ni primjećivali. Mada su ljudi bili tu, ambijent je djelovao pusto i mrtvo. Teško je i zamisliti kako je u tom oporom polupustinjskom krajoliku živjeti ljeti na plus 50 stupnjeva u hladu.

Pred ulazom u predvorje kanjona naišli smo na jednostavnu kamenu kućicu s ogromnom nadstrešnicom i sivim toyotinim kamionetom parkiranim ispod nje. Malo dalje raslo je usamljeno stablo, a u njegovom hladu punom balega stajala je nezgrapna deva s velikom ružnom glavom, izgledom slična dinosaurusu. Preživajući hranu ispuštala je neke jako čudne zvukove. Izgledalo je kao da će svaki trenutak u prašinu ispred sebe, zajedno sa svime što je pojela tog jutra, izbaciti i svoju vlastitu utrobu. To je stvarno bila najružnija deva koju smo vidjeli na cijelom putovanju kroz Jordan. Pomislio sam kako ta deva sigurno ne može koštati 2000 JOD-a kao i one normalne. Čovjek bi još nekome platio da je odvede, samo da je više ne gleda.

Ušli smo u slabo poznati kanjon Wadi Numeira i ostali zatečeni s onim što smo tamo ugledali. Ulaz u kanjon je sa svojim ružičastim stijenama djelovao veličanstveno. Podsjećao nas je na klanac El-Siq u Petri, ali je izgledom bio još impresivniji. Zbog sličnosti s El-Siqom i zbog vode koja protječe kroz njega doznali smo da ga još nazivaju i „Vodena Petra“. Prošavši kroz monumentalna vrata, začuđujući slavoluk prirode, na vrhu kojih je bio uglavljen ogromni kameni blok, ušli smo u svijet zaobljenih ružičastih stijena, svijet svježine, žuborenja bistrog potoka i dojmljive veličanstvenosti prirode. Kanjon je često savijao pod kutem od 90, a na jednom mjestu se lomio čak pod 140 stupnjeva.

Negdje je bio širok i do desetak metara, a negdje jedva metar-dva. Izgled stijena, boje i nijanse kroz koje smo se kretali, besmisleno je opisivati. Njih se može samo doživjeti. Probijajući se koritom preskačući preko potoka što je tekao njegovim dnom, kanjon nas je fatalnom neodoljivošću uvlačio sve dublje u svoju utrobu. Nakon gotovo kilometra hodanja popeli smo se na izbrušenu i zaobljenu policu da bi na njoj popili kavu iz termosice u ambijentu zvanom ˝Sva čuda prirode˝. Iz pravca doline do nas su došla dva lokalna palestinska momka. Produžili su uzvodno, pa se ubrzano vratili natrag želeći s nama načiniti selfije. Mislim da im je to bio i najvažniji razlog zbog kojeg su tog dana ušli u kanjon. Vjerojatno su tu bili već stotinu puta i mnogo zanimljiviji smo im bili mi nego ljepote Wadi Numeire. S tog mjesta Luca i Goran su krenuli natrag, a Nina, Anđela i ja, nastavili uzvodno. Iza svakog zavoja čekalo nas je novo oduševljenje i novi zavoji kojima nismo mogli odoljeti. Izgledalo kao da našem otkrivanju Wadi Numeire nema kraja. Ulaz u kanjon je ostao daleko iza nas, ali nismo se mogli zaustaviti. Na nekim mjestima su prolazi bili tako uski, a crvenkasti zidovi se toliko uzdigli u visinu da je pri njihovom dnu vladala gotovo potpuna tama. Kretali smo se tajanstvenim, mračnim i predivnim procjepom koji nas je vodio u nepoznato. Stigavši do velikog uglavljenog kamenog bloka pored kojeg se slijevao slap, shvatili smo da ne može nastaviti dalje, a ostati suhi. Da nije bilo tog slapa, ne znam gdje bi završio naš put kroz čudesnu Wadi Numieru.

Sodoma i Gomora

Vozeći se dolinom Araba dalje prema jugu, zastali smo na mjestu postojanja biblijske Sodome. Svi znaju priču o sudbini dvaju starozavjetnih gradova, Sodome i Gomore. Njihovi stanovnici tokom vremena su se odali najgorim porocima, bludnostima i grijesima svake vrste. Postali su oholi, razmaženi, bezosjećajni i zli, misleći da takvim načinom života mogu živjeti u nedogled. Maknuli su se od Boga i pravih prirodnih i ljudskih vrijednosti, te izmislili svoje nove bogove. Materijalna bogatstva, blud i mržnja prema strancima, postala su im važnija od suosjećanja za slabije, za nemoćne i siromašne. Zbog težnje prema materijalnom, prema novcu i tjelesnim užicima najgore vrste, nisu prezali ni od čega. Stanovnici tih dvaju gradova jednostavno su se izgubili u lažnom blještavilu zla. Od Boga su bili upozoreni da prekinu s takvim životom, da se promjene, poprave i okrenu stvarnim životnim vrijednostima, ali oni su se oglušili na to, te nastavili i dalje živjeti po svom, griješno, bahato, oholo i bludno. Bog tada odluči oba grada uništiti sumpornim ognjem u strašnoj kataklizmi i to tako da ne ostane ni traga njihovom postojanju. Jedine kojima je odredio poštediti život poslavši im dva anđela preobučena u ljude, bili su pravednik Lot i njegova obitelj, žena i dvije kćeri. Uvjet za spasenje Lota i njegove obitelji bio je da se pri bijegu iz Sodome ni u jednome trenutku ne okrenu iza sebe. Lotova žena nagnana velikom znatiželjom ipak nije uspjela ispoštovati Božju zapovijed. Kad su se odmakli od Sodome, zastala je da bi se okrenula i vidjela što se to događa iza njih. U istom trenutku pretvorila se u stup soli. Lot i njegove kćeri, u posljednjem trenutku su se uspjeli spasiti od strašnih sumpornih ognjeva pobjegavši u špilju čiji se ulaz nalazio na uzvisini iznad Sodome.

Između 5. i 8. stoljeća, kršćani su ispred špilje sagradili svetište, koje su nazvali Lotovim svetištem. Dokaz da je baš to Lotova špilja bio im je prastari urez Lotova imena u stijeni unutar špilje. Zanimljivo je da su ulomci keramike i ostaci glinenih posuda pronađenih u špilji, datirani na period oko tri tisuće godina prije Krista, što se podudara s razdobljem Božjeg uništenja Sodome i Gomore. Za Lota se smatra da je on praotac nekadašnjih Moabaca i Amonaca.

U Bibliji stoji zapisano:

„Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji. A Lotova se žena obazre i pretvori se u stup soli.“

Knjiga postanka (19, 24-26)

„Sutradan u rano jutro Abraham se požuri na mjesto gdje je stajao pred Jahvom, upravi pogled prema Sodomi i Gomori i svoj ravnici u daljini i vidje kako se diže dim nad zemljom kao dim kakve klačine.“

Knjiga postanka (19, 27-28)

„Tako se Bog, dok je zatirao gradove u ravnici u kojima je Lot boravio, sjetio Abrahama i uklonio Lota ispred propasti.“

Knjiga postanka (19,29)

Na području postojanja biblijske Sodome posjetili smo tamošnji muzej, te vidjeli mnoge izloške, razne povijesne nalaze i artefakte nađene oko obala Mrtvoga mora. Uz prapovijesna oruđa i oružja, te antičke i srednjovjekovne posude, lucerne, alate…, stalnu postavu muzeja činila je i jedna mumija Nabatejca, te ženski šal iz perioda između 2. i 3. stoljeća. Izgledalo je gotovo nevjerojatno kako je taj komad tkanine preživio oko tisuću i osamsto godina, a nije se raspao. Ipak, najvrjedniji arheološki nalazi ikada pronađeni uz obale Mrtvoga mora su „Kumranski spisi“, poznatiji kao „Svitci s Mrtvog mora“. Otkriveni su s druge strane rijeke Jordana na području Palestine, u špiljama u blizini antičkog naselja Kumrana udaljenog kilometar i pol od sjeverozapadnih obala Mrtvoga mora. Slučajno ih je godine 1947. našao mladi pastir Muhamemmed edh-Dhib koji je u potrazi za izgubljenim stadom ušao u tamu nepoznatih špilja. Ugledavši unutra ćupove u kojima su se nalazili prašnjavi spisi, nije bio svjestan da je tada otkrio nešto što će postati jednim od najznačajnijih arheoloških nalaza 20.stoljeća. U idućih devet godina, pri daljnjem pretraživanju tog područja, znanstvenici su u špiljama u okolici pronašli još ćupova sa spisima. Svitci stari preko dvije tisuće godina sadržavali su fragmente tekstova gotovo svih biblijskih knjiga. Radilo se o ukupno 900 dokumenata ispisanih na pergamentu ili papirusu na tri jezika, hebrejskom, grčkom i aramejskom. Suha pustinjska klima uspjela je te nevjerojatno vrijedne povijesne dokumente sačuvati od propadanja.

Lotovu špilju na uzvisini iznad Sodome nismo otišli vidjeti. Dan se bližio kraju, a mi smo trebali krenuti gore u brda da prije mraka stignemo do sela Dane.

Zanimljivo je kad se iz daljine baci pogled na čitav krajolik, prvo se primijeti da cijelim prostorom prevladava nekakva žutkasta boja, a padine uzvišenja iznad dijela za kojeg se pretpostavlja da je bio lokacija griješne Sodome, vidljivo su tamnije. Izgledale su kao da je preko njih prošao nekakav požar. Proučavajući područje za koje se smatra da su se na njemu nalazila dva drevna biblijska grada, znanstvenici su došli do saznanja i dokaza kako se na tom prostoru u davnoj prošlosti stvarno dogodila nekakva velika kataklizma prouzrokovana ekstremno visokim temperaturama.

Grad Gomora se nalazio na suprotnoj strani doline na prostoru današnjeg Izraela.

Cesta iz doline Araba odnijela nas je visoko u brda prema selu Dani, u susret beživotnim kamenim gorama i tajanstvenim kanjonima u surovoj pustoši što su stotinama godina skrivali špilje drevnih pustinjaka.

(nastavlja se)

Rtovi od soli na Mrtvom moru (foto J. Gracin)