Ako je suditi prema online anketi koju je Ministarstvo znanosti i obrazovanja dan prije objave Uputa za vrednovanje i ocjenjivanje provelo među 4139 učitelja i nastavnika, velika većina njih su zadovoljni kako izvode nastavu na daljinu, a i smatraju da se učenici u prva tri tjedna snalaze dobro. Nas je u ovom četvrtom tjednu zanimalo kako nastava na daljinu zapravo izgleda, kako se snalaze nastavnici, koliko im traje radni dan, je li im je teže online nego uživo, zahtijeva li online nastava više roditeljskog angažmana i koliko se na takav način može naučiti, pa smo o svemu tome, o njenom osobnom primjeru u kojem je fizičku učionicu zamijenila onom virtualnom u sustavu Loomen, priupitali Marinu Škrapić, profesoricu matematike i informatike/računalstva u Tehničkoj školi Šibenik.
Kako u doba korone i online nastave izgleda jedan prosječan radni dan ili možda prosječna radna noć srednjoškolske profesorice matematike i informatike?
Prvih dana nije bilo jednostavno. Trebalo je podesiti da sve profunkcionira, upisati nastavnike i učenike u sustav koji koristimo, otrpjeti rušenja i sporost sustava, smisliti što i kako napraviti u ovim svima nama potpuno novim uvjetima rada. Trošilo se jako puno vremena na međusobnu prepisku, prepisku s Carnetom, dogovore i nerazumijevanja, jer puno je lakše pričati uživo i puno se brže riješi problem nego što to ide prepiskom. Trebali su za to ‘konjski živci’, a i oči su pekle i glava boljela od previše ekrana, online komunikacije i pretjerane dostupnosti. A onda smo nekako, kako je vrijeme prolazilo, netko malo brže a netko sporije, uhvatili svatko svoj ritam – priviknuli se na novu situaciju, prihvatili je kao trenutno jedinu moguću i nastojimo je iskoristiti onoliko koliko svatko od nas najbolje može. Ja osobno znam koristiti termine kasno uvečer, jer tada platforme rade brže, za pripremu odnosno postavljanje nekih elemenata nastave za idući dan. Vjerujem da ću se te navike s vremenom riješiti i uhvatiti prirodniji ritam, jer kasno navečer koncentracija nije ni približna onoj jutarnjoj.
Zahtijeva li online nastava više pripreme i više znanja i vještina nego ona do korone uobičajena, u razredu pred pločom i ispred tridesetak učenika, ili vam je možda lakše?
Online priprema zahtjeva određena informatička znanja, vrijeme privikavanja na takav rad i puno vremena ukoliko u startu nemaš već pripremljene sve materijale u digitalnom obliku. Meni osobno je ovakva nastava zahtjevnija nego ona u razredu, jer se gubi dosta vremena u sporosti sustava, tipkanju poruka, pregledavanju virtualnih učionica, zadaća, foruma i slično. Uz više utrošenog vremena postiže se manje, a osim toga, od previše gledanja u ekran brže dolazi do umora nego kada se sve radi u papirnatom obliku i uživo.
Može li se na ovaj način, barem kada su matematika i informatika u pitanju, učenicima dovoljno kvalitetno prenijeti školskim kurikulumom zadano nastavno gradivo?
Mislim da online nastava nikako svojom kvalitetom ne može konkurirati nastavi uživo, barem ne za uzrast s kojim mi nastavnici u srednjim i osnovnim školama radimo. Međutim, ona je puno bolja opcija od nikakve nastave koju neki ovih dana zagovaraju. Ako postignemo 40 do 50 posto onog što bi postigli u nastavi uživo – napravili smo puno. Matematika spada u one posebno problematične predmete za ovakav rad, jer se ne može ‘naučiti napamet’, također i dijelovi informatike kao što su programiranje, brojevni sustavi, logički sklopovi…. Međutim, uz malo truda sa obje strane, sigurno se onaj osnovni dio može svladati.
Foto: Marina Škrapić, privatna arhiva
Kako učenici reagiraju na online nastavu, u kojoj mjeri su prisutni, kako se provjerava prisutnost i koliko rješavaju zadane im zadatke u odnosu na nastavu u razredu?
Učenici reagiraju poprilično slično kao i u nastavi uživo, gdje imamo one koji puno rade i trude se, one koji se drže prosjeka, kao i one koji se pokušavaju provući sa što manje rada. Većina naših učenika prisutna je na online nastavi, a njihovu prisutnost bilježe sustavi koje koristimo u svom radu. Kako sama prisutnost ne znači puno, provjeru sudjelovanja vršimo pregledavanjem zadanih im zadataka.
Zahtijeva li ovakav oblik nastave veći angažman roditelja?
Uzrast učenika srednje škole od 15 do 19 godina je takav da oni moraju moći svoje zadaće izvršavati samostalno, bez pomoći roditelja. Razrednici imaju direktnu komunikaciju s roditeljima te prosljeđuju informacije ostalim nastavnicima ako se pojavi neki problem za koji bi i mi trebali znati, na primjer da se učenik razbolio ili da postoje neke tehničke poteškoće.
Kako izgleda i koliko je česta komunikacija s učenicima i roditeljima, što najčešće pitaju, na što se žale i jesu li se uspjeli priviknuti na novonastale okolnosti?
Kako nisam razrednica, nemam direktnu komunikaciju s roditeljima učenika kojima predajem. Svaki roditelj se nastavnicima svog djeteta može obratiti preko razrednika, te iskomunicirati eventualni problem. Komunikaciju s učenicima imam u sustavu u kojem radimo i u WhatsApp grupama, gdje me mogu pitati bilo što vezano za materijale koje obrađujemo i zadatke koje rade. Bude odličnih pitanja, iz kojih i ja ponekad iščitam da negdje nešto nedostaje, ali bude i pitanja o stvarima koje su već ‘triput ponovljene’ i navedene u uputama. Međutim, tako je i u nastavi uživo, ali s ograničenjem na trajanje nastavnog sata, čega sada nema. Prvih dana je bilo problema sa vremenom slanja poruka, u večernjim satima i vikendom, ali malo po malo i ta se komunikacija svela na radne dane od 8 do 15.
Foto: Marina Škrapić, privatna arhiva
Neki se roditelji žale na lošu organizaciju pojedinih nastavnika zbog koje im nastava traje praktički cijeli dan. I sama si roditelj osnovnoškolaca, kakva su tvoja iskustva?
Moja iskustva kao roditelja su jako dobra. Prvašić ujutro od osam do devet sam pogleda program na HRT3 i malo se poigra dok čeka da učiteljica sve pripremi i pošalje u roditeljsku WhatsApp grupu. Učiteljica, koja i sama prvo odgleda isti taj program, pripremi sve potrebno za taj dan, dakle plan ploče, što prepisati, linkove na kojima se nalaze različiti sadržaji, te nam sve pošalje u roditeljsku grupu oko 11 sati. Sve upute su pregledne i na jednom mjestu, a ja ih proslijedim na njegov mobitel jer mi moj treba za vlastiti rad. Tada slijedi pisanje, gledanje, slušanje, prepisivanje plana ploče – od svega po malo. U prvom se tjednu znalo rastegnuti na skoro čitav dan , ali već od drugog tjedna on sve svoje završi do ručka. Ja malo pregledam, odgovorim mu na poneko pitanje ako ne razumije što se u nekom zadatku traži , i to je to – nema zajedničkog pisanja – jer to su zadaci primjereni prvašiću, a ne njegovoj mami. Petašica, nakon prvih par dana uhodavanja, radi sve potpuno samostalno. Ponekad malo provirim i vidim da je sve umjereno dozirano, nema ogromnih količina gradiva koje treba savladati. Nastavnici postavljaju svoje sadržaje i upute na vrijeme, odmah ujutro ili večer prije da ih ujutro već čekaju, tako da nema čekanja na upute u toku dana. Radi se po rasporedu kakav su imali u školi i svoje obaveze trebaju napraviti ili u toku tog dana ili do dana kad idući put imaju taj predmet. S razrednicom imaju videokonferencijski sat razrednika, na kojem mogu direktnom komunikacijom raspraviti sve što ih muči. Mi roditelji imamo s razrednicom roditeljsku grupu u kojoj možemo komunicirati i pitati sve što nas zanima.
Koliko online nastava, a i ona televizijska, traži roditeljskog angažmana?
U mom slučaju taj je angažman minimalan. Prvašić je u istoj prostoriji sa mnom, blizu mene – međutim radi samostalno i rijetko me kad nešto priupita. Napravi malu pauzu kad završi jedan predmet i tada mi, ukoliko ja nisam u potpunosti zadubljena u neki svoj rad, ispriča dokle je stigao. Petašica je u svojoj sobi, kad provirim zateknem je kako gleda, sluša ili piše i ona obično završi sve do 13 sati. Pitala sam je što misli o težini online nastave u odnosu na nastavu uživo i ona kaže da joj je ovako brže. Mislim da je ta brzina, uz primjerenu količinu gradiva, rezultat i njenih prijašnjih navika – već od prvog razreda ima naviku da kući prvo riješi domaći rad pa onda preostalo vrijeme iskoristi za treninge, igru i zabavu.
Foto: Marina Škrapić, privatna arhiva
Neki od nas sjetili su se ovih dana radijske nastave u vrijeme rata koju su mnogi učenici u to vrijeme doživjeli ‘pro forma’. Je li slična situacija danas?
I tu mogu pričati samo u svoje ime. Matematika je kao predmet jako bitna u tehničkim zanimanjima, a područja matematike bitna i za praćenje nekih drugih tehničkih predmeta. Tu imamo veliku sreću jer je, velikom dijelu javnosti poznat, matematičar Toni Milun već prije par godina razradio kroz video-lekcije gradivo matematike od petog razreda naviše. Ja osobno koristim te video-lekcije, zadatke iz udžbenika i riješim zadatke koji su ‘zapeli’. Polaganijim tempom nego u stvarnoj nastavi, svjesna da to nikad neće biti kao da smo u razredu – ali nikako ‘pro forma’. U računalstvu smo malo ponavljali dosadašnje gradivo, imamo seminarski rad gdje učenici kroz vlastiti rad uče kako seminarski rad treba izgledati kao i kulturu korištenja sadržaja na internetu, te kako kvalitetnije obraditi temu, dotakli se i medijske pismenosti kroz temu lažnih vijesti i njihovog prepoznavanja, a sad kad smo se ‘zagrijali’ krećemo na malo ‘jače teme’ – programiranje i logičke sklopove. Iako sa polovičnim učinkom u odnosu na nastavu uživo, također nikako pro forma.
Što je i što će biti s ocjenjivanjem i zaključivanjem ocjena potraje li ova situacija mjesecima? Može li se i na koji način provesti ocjenjivanje?
U prva tri tjedna nije bilo ocjenjivanja, a kvizovi/testovi/upitnici koji su se u tim tjednima ispunjavali služili su tome da učenik dobije povratnu informaciju koliko trenutno zna i da mu to pomogne u planiranju daljnjeg učenja. Od idućeg tjedna kreće i mogućnost ocjenjivanja. Smjernice za ocjenjivanje su stigle u petak. One su u većem dijelu suvišne. Smatram da se ne treba nastavnike nakon toliko godina rada u nastavi upućivati u to koje sve aktivnosti i na koji način mogu ocijeniti. Na svakom od nastavnika je da osmisli način na koji će provjeriti znanje u predmetu koji predaje. Bit će to veliki izazov za sve nas, i definitivno jedno sasvim novo iskustvo. Dosadašnja pretpostavka je bila da će se ocjene zaključivati na osnovu stanja u e-dnevniku do datuma 13. ožujka ove godine, te da će nova ‘online ispitivanja’ poslužiti samo kao manji korektiv tih ocjena, a nikako kao jednako vrijedne. Vjerujem i dalje da će u konačnici tako i biti. Učenici bi trebali imati ocjene kakve realno zaslužuju, s tim da im ovaj dio nastave na daljinu bude po obujmu gradiva manji nego što bi to bio u klasičnoj nastavi.
Foto: Marina Škrapić, privatna arhiva
