Koliko mora biti tašt i narcisoidan onaj tko poput Andreja Plenkovića, u trenutku potencijalno drastične eskalacije pandemijske krize nakon proboja virusa korone u Dom za starije osobe u Splitu, zauzima apriorni zaštitnički stav u odnosu na ravnatelja Doma jer je član vladajuće stranke, kojoj je on, Plenković, na čelu? Korektno je reći da treba pričekati rezultate inspekcijskog nadzora i policijske istrage u Domu, ali je krajnje neprihvatljivo i nerazumno skočiti k’o oparen na problematiziranje kompetentnosti i odgovornosti ravnatelja tvrdnjom kako “logiku da se sve dogodilo jer je ravnatelj šef jedne stranke, nećemo prihvatiti”. Propust koji može dobiti katastrofalne razmjere jer je riječ o Domu sa 318 štićenika i preko 100 zaposlenika, nije se dogodio jer je ravnatelj Ivan Škaričić šef jedne stranke- HDZ-a- nego zato što je na ravnateljsku dužnost instaliran jer je član HDZ-a, mada za to nije bio ni kvalificiran ni kompetentan!
Samo dan poslije, impulzivni, sujetni Plenković, na sjednici Vlade ublažava retoriku, dobrim dijelom i zato što je, za razliku od njega, splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban odmah najavio da će, utvrde li se nepravilnosti u Domu, biti jako rugorozan, te implicirao i smjenu ravnatelja. Na sličan način je istupila u javnost i ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Vesna Bedeković, koja je također kazala “ako se pokažu nepravilnosti, jasno se zna odgovornost ravnatelja”.

Ivan Škaričić (foto HDZ)
Ravnatelj i odgovornost
A i kako bi se odgovoran i moralan ravnatelj mogao eskulpirati od odgovornosti kad mu u Dom kojim upravlja probije virus i zarazi desetak štićenika, a osoblje njegove ustanove ( kao i rodbina nekih štićenika, primjerice, SDP-ov zastupnik Ranko Ostojić čija je majka zbrinuta u Domu na Zenti ) javno ističe da su već desetak dana primjetili kako neki od njihovih korisnika imaju povišenu temperaturu, i da su zvali epidemiologe, ali ih nisu dobili? Što je radio ravnatelj kroz to vrijeme, dok je temperatura u Domu rasla i zahvaćala sve veći broj štićenika?
Irelevantno je sada tko je unio virus u Dom ( govori se o jednoj medicinskoj sestri ), jedino bitno za postupanje ravnatelja jest što je on poduzeo da se zaraza nekontrolirano ne širi i je li redovito, svakodnevno, izvještavao Ministarstvo o svim novonastalim situacijama, uključujući i sumnju na koronavirus, kako je propisano. Ministrica Bedeković kaže da oni u Ministarstvu nisu imali saznanja o tome da neki korisnici imaju povišenu temperaturu. Dakle, što? Tko je pogriješio, tko je kriv što se među stare i nemoćne u Domu na Zenti zaraza proširila, ne samo na štićenike, nego i na osoblje Doma?
Andrej Plenković pokazuje konstantnu u obrani članova HDZ-a koji se na funkcijama nisu proslavili. Nije li tako bilo i u slučaju smijenjenih ministara Gabrijele Žalac, Tomislava Tolušića, Nade Murganić, Gorana Marića, Milana Kujundžića, Martine Dalić i ostalih, koje je branio do posljednjeg daha, a na kraju ih ipak “dekapitirao” jer drugačije naprosto nije ni moglo biti. Ali, aktualni premijer ne podnosi ni pomisao da bi nekog svog suradnika, nekog člana svoje stranke, eliminirao s pozicije nakon što je medijski proskribiran, unatoč svim, neoborivim argumentima. Svako takvo javno diskreditiranje HDZ-ovih reprezentativaca Plenković doživljava osobno, kao udar na njega osobno, i na njegov ugled.
“Stranka to sam ja”!
Takva identifikacija ( “stranka to sam ja “), koju postavlja kao neku vrst “kineskog zida” prema sebi i HDZ-u, toliko je autokratska i iritantna, da je za njega, kako se i dosad pokazalo, krajnje kontraproduktivna. Mudrije bi učinio da se napokon počne suzdržavati od izjava tipa “mi to nećemo dozvoliti”. Ma što neće dozvoliti? Da se članove HDZ-a na odgovornim dužnostima proziva zbog propusta, gafova, nesposobnosti, nestručnosti? Kako to misli hrvatski premijer? Možda zabranom iznošenja javnih kritika, uvođenjem “verbalnog delikta”, sankcioniranjem novinara koji ne pristaju biti apologete vlasti? Redovitim sponzoriranjem i brifiranjem samo odabranih medija i urednika koji su novinarstvo stavili isključivo u propagandu režima, kao što je nedavno premijer napravio, a da o tome nije izvijestio javnost, niti je ikad objasnio po kojim kriterijima je taj “edukativni” skup bio strukturiran?
Plenković naprosto ne podnosi ni minimum kritike na račun stranke i Vlade jer ih on vodi, a kamoli na osobni račun. Sebe doživljava kao čovjeka bez mane, svojevrsnog političkog supermena, jedinstvenog u svijetu, i baš je nas dopao, a mi, građani ove sretne zemlje to ne znamo cijeniti!
Hrvatski premijer kontinuirano govori o postignućima Vlade i svojim osobnim učincima, glorificira svoj tim i njegove rezultate, često sasvim neutemeljeno, pa je tu istu logiku i samohvalu prenio i na Stožer civilne zaštite i njegova dostignuća u borbi s koronavirusom. Naravski, mi imamo najbolje rezultate u svijetu, jedino je Japan bolji od nas. Eto, svi nas hvale, govore nam stalno Plenković i njegovo društvo koje se za nas “žrtvuje” 24 sata na dan, kako bi zaštitili građane od opake zaraze. I umjesto zahvalnosti, što mi činimo? Prozivamo “njihove ljude”, samo zato što su “njihovi”, što su članovi HDZ-a!
Krucijalna banalnost
Još jučer je premijer govorio, s jedva prikrivenim bijesom, da je način funkcioniranja Doma slijedio sva uputstva stožera. Dakle, sve se poduzelo za sigurnost štićenika, tvrdio je. Stoga je pitanje novinara- je li Škaričiću bila dovoljna samo stranačka iskaznica da bi postao ravnatelj Doma, jer kao prof.povijesti i arheologije nije za taj posao kvalificiran- drsko i uvredljivo nazvao banalnim. Mada je ono suštinsko, nimalo banalno.
-To je pitanje banalno, nisam ni znao tko je ravnatelj tog doma do sinoć. Članovi moje vlade se nalaze u Splitu gdje će sve ispitati. Ne bi bilo dobro da skačemo u zaključke bez da sve ispitamo- odgovorio je na tu “banalnost” Plenković i dodao:
-Ako je neki problem u Domu za starije, onda je ravnatelj član političke stranke i to vladajuće. To tako neće ići. Takvu logiku nećemo prihvatiti. Radimo požrtvovno 24 sata da suzbijemo epidemiju. Polučili smo dobre rezultate, ali se nažalost događaju ovakve situacije kao u Splitu. Najvažnije je da su svi zbrinuti- zaključio je, kao da želi reći da se neke stvari događaju po sebi, a ne po onima koji su odgovorni da ih spriječe.
Odgovoran, stručan i moralan ravnatelj sam bi podnio ostavku nakon ovog što se dogodilo u Domu. Ivan Škaričić to dosad nije učinio, a i teško da će to svojevoljno napraviti. Jer riječ je o opskurnom HDZ-ovom političaru, paradigmi besramnog stranačkog kadroviranja. Škaričić je godinama bio HDZ-ov gradonačelnik Omiša, sve dok ga u lipnju 2013. nije na lokalnim izborima iz fotelje izbacio nezavisni Ivan Kovačić. A kad nije mogao biti gradonačelnik, stranka se pobrinula da bude- bar ravnatelj! I zbrinula ga u Domu za starije na Zenti , i to bez natječaja, a kamoli kvalifikacija za taj posao. U to vrijeme je medijima svoju novu poziciju objašnjavao mrtvo-hladno izjavom: “Pa, moram i ja negdje raditi, dosta sam bio bez posla”.
Politikantstvo
Dakle, nije bitno za što je Škaričić osposobljen i obrazovan, bitno je da negdje, nešto radi, ali ne manje od ravnateljskog posla!Imao je moćnog mentora, političkog tajnika HDZ-a Antu Sanadera, koji se pobrinuo Škaričića, kad je dao ostavku, vratiti na mjesto šefa omiškog HDZ-a i instalirati, bez natječaja, u stolac ravnatelja. Iako je 2018. na ŽS u Splitu nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora s rokom kušnje od dvije godine, zbog zloupotrebe položaja i ovlasti, jer je naručio, i iz gradskog proračuna platio, istraživanje javnog mišljenja za koje nije bilo ni potrebe ni opravdanja.
Ali, ništa to nije smetalo za nastavak “sjajne političke karijere” omiškog HDZ-ovca za kojeg će se uvijek nešto prikladno njegovim “zaslugama” naći. Ako i bude smijenjen s ravnateljske funkcje, ne trebna strahovati da će ostati bez odgovarajuće, približno isto plaćene sinekure. Za koju je dovoljna stranačka iskaznica. HDZ-a. I dok god Andrej Plenković tu činjenicu naziva banalnom, prije svega braneći vlastitu poziciju u stranci, bit će glavnoodgovorni za perpetuiranje te banalnosti.
Umjesto što pokazuje nervozu zbog prozivanja “njegovih ljudi”, pa i Stožera civilne zaštite kad politizira, baš taj stožer mogao bi mu biti dokaz da građani cijene struku, a preziru isprazno strančarenje i politikantstvo. Ministar zdravstva Vili Beroš postao je nacionalni junak dok se javnosti obraćao s pozicije struke, kao i prof. Alemka Markotić, ili ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak, pa čak se i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića počelo percipirati drugačije. Ali, kad je iz Beroša izletjela “peta kolona”, a Božinović govornicu Stožera, kojemu je jedini posao borba na suzbijanju širenja koronavirusa, iskoristio za politikantsko dezavuiranje šefa oporbe, SDP-ovog čelnika Davora Bernardića, izgubili su auru “nacionalnih junaka”. Ali, i status onih kojima građani neupitno vjeruju.
Prema tome, Plenkoviću ne bi škodilo malo manje prepotencije i arogancije, a malo više objektivnosti i volje da greške prizna i da na njima uči, umjesto što ih oportunistički ponavlja i vječito reagira onom nepopularnom mantrom: Nitko ne smije da vas ( HDZ-ovce ) kinji! Više Beroša, manje Škaričića, to je jedina formula …