Upozoravanje na one koji krše propisanu izolaciju ili ‘ne drže dovoljan razmak’ može pomoći u suzbijanju širenja epidemije, ali pripazimo da ne zagazimo u odvratnu atmosferu mržnje nalik onoj iz ratnih 1990-ih u kojoj su prokazivanja nerijetko bila okidač za nasilje, bilo zbog osobnog straha (podebljanog zavišću prema tuđoj slobodi ili mogućnostima) bilo zbog kolektivne i odozgo poticane isključivosti (pojačane zauzimanjem ispražnjenih ili novih socijalnih pozicija). Piše to Izvor Rukavina sa Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu čiji poziv da se socijalno ne distanciramo jer je dovoljna fizička distanca prenosimo sa stranica Hrvatskog sociološkog društva.
Piše: Izvor Rukavina
Posljednjih se dana u javnosti od strane eksperata i vlasti učestalo koristi izraz ‘socijalna distanca’ umjesto jednostavnijih, preciznijih, manje nadmenih izraza poput ‘razmaka’, ‘odvojenosti’ i sličnih. Sociološka struka danas nije dovoljno jasna ni glasna, za što je djelomično kriva i sama struka (mea culpa), ali djelom se radi i o nesklonosti vremena analizama na makro i latentnoj razini. Georg Simmel je još početkom prošlog stoljeća, deset godina prije haranja španjolske gripe, pisao o razlikovanju geometrijskog i metaforičkog aspekta distance. Fizička udaljenost prilikom svakodnevnih kontakata i to uobičajena, a ne konkretna, tek je jedan lako uočljiv indikator ili proxy društvene udaljenosti. Socijalna distanca znači nešto više i nešto drugo. Jedan od najznačajnijih predstavnika Čikaške sociološke škole Robert E. Park socijalnu distancu definira kao „razrede i stupnjeve razumijevanja i intimnosti koji karakteriziraju osobne i društvene odnose općenito“ . Distanca se može izraziti prema pojedincima i društvenim skupinama. Tako se pripadnik određene društvene skupine mora pridržavati „primjerene distance“ prema pripadnicima neke druge društvene skupine – a svi su „sposobni slagati se sa svima, pod uvjetom da se svatko pridržava svoje primjerene distance“ .
Stupanj intimnosti i bliskosti među ljudima
Socijalna se distanca najčešće iskazuje Bogardusovom skalom socijalne distance. Preciznije rečeno modificira se, evaluira i koristi skala koju je konstruirao Emory S. Bogardus između dva svjetska rata, pokrenuvši time metodološki utemeljen pristup mjerenju stavova. „Skalom se određuje stupanj socijalnog razumijevanja, intimnosti i bliskosti među ljudima, a formirana je kao kontinuum koji polazi od bliskih, intimnih odnosa i završava s hladnim i neprijateljskim odnosima“, primjerice od prihvaćanja uskog srodstva putem braka, rodbinstva, kumstva; zatim prijateljstva, poznanstva, susjedstva, sugrađanstva ili odnosa poput ‘povjeravanja djece na čuvanje’, poslovnih ili kolegijalnih odnosa, preko npr. izbjegavanja zajedničkog pojavljivanja u javnosti, isključivo kratkotrajnog podnošenja prisutnosti u istoj državi (posjetitelj bez zadržavanja) do protjerivanja iz zemlje određenih pojedinaca ili grupa. Ispitanik subjektivno (jer objektivno niti ne može postići sve te odnose s pripadnicima različitih rasnih, vjerskih, supkulturnih i inih grupa koje su u istraživačkom fokusu) bira ‘do kuda bi s kime išao/la’. Predrasude prema vanjskim grupama su kod nekih i u nekim zaoštrenim situacijama toliko jake da se u anketne instrumente ponekad na kraju negativnog pola uvrštavaju tvrdnje poput ‘sve ih treba pobiti’ jer na primjeru etničkog sukoba neki stereotipima, pored etničke distance, opravdavaju akcije etničkog ostracizma, pa čak i krvave „etničke agresije“. U mirnodopskim uvjetima na linč se rjeđe poziva, ali se u trač-partiji lako označava one koje ‘ne bi ni štapom dirali’.
Svaljivanje krivnje i apstraktni neprijatelj
Upozoravanje na one koji krše propisanu izolaciju ili ‘ne drže dovoljan razmak’ može pomoći u suzbijanju širenja epidemije, ali pripazimo da ne zagazimo u odvratnu atmosferu mržnje nalik onoj iz ratnih 1990-ih u kojoj su prokazivanja nerijetko bila okidač za nasilje, bilo zbog osobnog straha (podebljanog zavišću prema tuđoj slobodi ili mogućnostima) bilo zbog kolektivne i odozgo poticane isključivosti (pojačane zauzimanjem ispražnjenih ili novih socijalnih pozicija). I danas će s najgorim posljedicama stradati marginalizirani, pogotovo oni ekonomski deprivirani koji su stigmatizirani po još pokojem ključu (npr. prema izgledu, tjelesnim osobinama i/ili seksualnosti). S jedne strane ih je lakše tj. nažalost društveno prihvatljivije osuđivati i optužiti za sve nedaće (jer svaliti krivnju na Drugog nekako želimo, a virus kao Drugi nam je suviše apstraktan), dok s druge strane marginalizirani po definiciji imaju manje (ne nužno brojkom) mreže potpore i ostale vrste kapitala. Nismo ni u ovoj krizi svi jednaki/e: npr. žene u sektoru skrbi i trgovine te manualne radnice/i (sjetimo se prekarnih dostavljača/ica) su, ako već ne izloženije opasnostima nego liječnička struka, onda slabije osigurane. Pozivanje na to kako je samoizolacija i izvanredno stanje eto baš zgodna prilika za ‘rad na sebi’ ili ‘osjećaj zajedništva’ jest klasna privilegija za odabrane, dok je za nepovlaštene – kič.
Nazivanje stvari pravim imenom
Barem bi sociologinje i sociolozi ‘nedostatnu socijalnu distancu’ iz mainstream medija i s društvenih mreža trebali nazivati pravim imenom, a uzroke masovnog neodgovornog ponašanja potražiti u društvenoj strukturi, a ne prvoloptaški u karakteru ili kućnom odgoju pojedinaca, ili pak u mentalitetu skupina na osnovu vlastitog dojma o njima. Ironično, općeprihvaćen lijek za egzistencijalni stres u slučajevima opće ugroze, kako za ‘običnog čovjeka’ tako i za sociološku ekspertizu, upravo je smanjenje socijalne distance.
