Andrej Plenković je, na znanje i ravnanje cijelom hrvatskom publicumu, kompletirao svoj tim s kojim ide u kampanju za još jedan mandat na vrhu HDZ-a. Konfrontirajući, kako to on znade reći, svoj program i argumente, s konkurentskom ekipom predvođenom Mirom Kovačem. Iskreno, oba tima kompatibilnija su s Kovačem, nego s Plenkovićem, ali kad već u takvom kolu plešete, uhvatite se za ruke onih kojima publika najviše plješće, a ne onih koji su najbolji plesači. Jer, na kraju balade, ta publika koja plješće, ona će odlučiti pobjednika, a u ovom natjecanju samo se pobjeda računa. Njihova pobjeda, a hrvatski poraz…
HDZ-ov Voice
Kao u Voiceu, tako je i u HDZ-u, svaki mentor ima svoj tim. Na “audiciji” su birali između 210 tisuća članova, i svaki je mentor uzeo ono što njegovom timu najviše treba da bi stigao do cilja. Do pobjede. Sve su to prominentni državotvorno-suverenistički, domoljubno-braniteljski i svehrvatski pjevači koji guslaju uvijek iste političke rime o Bogu i Hrvatima, braniteljima i Domovinskom ratu, o domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj, o nacionalnim interesima i temeljnim demokršćanskim vrijednostima kojima ih je učio doktor Franjo Tuđman. I sve je to Plenković dobio s Tomom Medvedom, Ivanom Anušićem, Zdravkom Bušić, Brankom Bačićem i per fin, Olegom Butkovićem, ministrom u Vladi koji je još jučer javno iskazivao ambicije da se i sam okuša u utrci za šefa HDZ-a. Ali mu je Plenković ponudio mjesto potpredsjednika, što je umirilo njegove apetite, narasle na buntu i osjećaju zanemarenosti u klubu preferiranih predsjednikovih ljudi. Izvjesnije je da će pod paskom mentora Plenkovića nastaviti uzlaznom putanjom, negoli kao solist za kojim se onaj konkurentski tim i nije jagmio.
Što, realno, Andrej Plenković može postići s ovako ziheraški strukturiranom ekipom za podilaženje niskom, ognjištarskom ukusu “zajedničara” kojima je naumio nešto dugoročnije, negoli su mnogi mislili, stajati na čelu? To možda jest dobitni tim kod publike kojoj se obraća, ali svakako je gubitnički za neku kultiviraniju perspektivu HDZ-a. “HDZ-ovom našom” uz retro glazbu, splet folklornih plesova i izvornih napjeva nepoznatih domoljubnih autora, više negoli za držanje koraka s glasnijim, utjecajnijim i poželjnijim europskim društvom koje muzicira po nekim sasvim drugim političkim, makar i konzervativnim, partiturama i okuplja probraniju, progresivniju publiku.
Da ne kompliciramo previše: Andrej Plenković je odlučio istrčati 15. ožujka na pozornicu sa što sličnijom družbom onoj konkurentskoj, alternativnoj Kovačevoj. A Kovač ima Davora Ivu Stiera, čovjeka koji još uvijek sanja kako će provesti svoju novu hrvatsku paradigmu, za koju Plenković nije imao ni interesa ni volje. Ima Kovač i Ivana Penavu, vukovarskog gradonačelnika koji se ponaša poput narodnog heroja i na žrtvi mrtvog grada, sve sličnijeg velikom otvorenom muzeju rata, već neko vrijeme ubire političke tantijeme. Ucjenjuje Plenkovićevu vladu, postavlja ultimatume, uvjete mira i nemira, deklamira propozicije za Kolonu sjećanja, određuje tko je podoban, a tko nepodoban ovim okrvavljenim gradom hodati pognute glave pred užasom njegova stradanja u ratu i miru. Gradonačelnik Penava ne poštuje zakone hrvatske države ni slovo Ustava, s prezirom odbija i pogledati ćirilićnu verziju Statuta Grada Vukovara i šuta je s gađenjem na pod, kao da je kužna. Kamoli da bi u “svom gradu” dozvolio službene natpise na tom odioznom pismu, ma koliko ono izvorno bilo hrvatsko.
Narodni heroj Ivan Penava
Penava, zbog pozicije upravitelja u gradu-heroju doista vjeruje da je i sam heroj, i da mu nitko ništa ne može, a da on može i smije što god hoće. A zbog kolektivne nacionalne senzibiliziranosti prema ovom gradu stradalniku, taj mu kontraproduktivni, osioni diktat prolazi. I sreću Vukovaru ne donosi. Jer, pijetet, poseban, domoljubni, domovinski, kako god ga zvali, ne propisuje se zakonom. A Vlada je, da bi primirila goropadnog pijetla koji je sabotira, opstruira, koji joj prkosi i od nje sustavno zahtijeva da gradu zakonom vrati život i dostojanstvo, sam ga stalnim održavanjem mržnje kao vječnog plamena guši i ubija. Umjesto da pomogne da se život normalizira i da ga zajedno grade svi Vukovarci koji na svojim leđima i svojim savjestima ne nose teret zločina, generalnim odiumom prema svim građanima srpske nacionalnosti, po logici “svi su Srbi četnici”, dokida svaku šansu da Vukovar živi, ma koliko državnih financijskih transfuzija godišnje primio.
Tragično je da je u unutarhadezeovskom izbornom nadmetanju Penava ključni adut Mira Kovača, a činjenica da Plenković nema svoga Penavu, njegova najveća slabost. Koju aktualni šef stranke pokušava kompenzirati svojom braniteljskom perjanicom Tomom Medvedom, neuspješnim Kolindinim šefom izbornog stožera Ivanom Anušićem, ratnim zapovjednikom Četvrte gardijske brigade, ministrom Krstičevićem, izvandomovinskom uzdanicom s obiteljskim žrtvoslovnim backgroundom, Zdravkom Bušić, sestrom emigrantske pale ikone Zvonka Bušića. A tu je i Branko Bačić, Plenkovićev čovjek od povjerenja, čija je koža tako skliska da je naprosto neuhvatljiv, kako god ga zgrabili, taj sklizne iz ruku…
Ergo, što donose izbori u HDZ-u Hrvatskoj? Novu bitku “zajedničara” za bolju prošlost, za beatifikaciju Franje Tuđmana, za ukopavanje u stare ideološke rovove, stare podjele, kvazi-hrvatstvo i kvazi- domoljublje kao prestižnu markicu političke podobnosti, za nastavak zaostajanja Hrvatske koja je već sada, protivno veličanju vladinih i HDZ-ovih “uspjeha”, peta po korupciji, a četvrta po “odljevu mozgova”, intenzitetu iseljavanja, mahom mladih, obrazovanih ljudi kao potencijala progresivne budućnosti. Samo se iz Haitija, Venezuele i BiH ljudi masovnije iseljavaju nego iz Hrvatske koju je zadnjih godina napustilo preko 230 tisuća ljudi. Pa zar im nitko nije rekao kakve sjajne uspjehe postiže naša Vlada i koliko je dobro kod kuće ?!
Nitko nema što HDZ imade!
Svega ćemo se naslušati ovih dana tijekom izborne kampanje u “stožernoj hrvatskoj političkoj stranci”, ali neke izjave, koje smo već čuli, bit će teško nadmašiti. Recimo, onu iz Šibenika prilikom proslave 30-te obljetnice osnutka HDZ-a, kad su lokalni stranački prvaci ( Goran Pauk, šibensko-kninski župan ) otkrili tajni recept svojih vječitih pobjeda: “Što obećamo to i ispunimo, a što ne možemo ispuniti to kvalitetno obrazložimo, nismo bahati, nemamo afera, i ljudi nam vjeruju”(!?)
Tome može parirati samo slavljenička misao glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića: – Pred nama su danas novi izazovi, a to su nove tehnologije, terorizam, migrantska kriza, a za to nije dovoljno vikati i kritizirati. S tim izazovima morate se znati nositi, imati stručnosti i znanja, a to nitko drugi osim nas u HDZ-u, u političkom životu Hrvatske- nema. I to je bitna razlika između nas i svih drugih.
Da, umalo zaboravih, jedan od tih znalaca i stručnjaka je i splitski čelnik HDZ-a, Petar Škorić koji je upravo najavio kandidaturu za potpredsjednika stranke. Stručnjak za javne komunikacije, na međunarodnom i nacionalnom planu, proslavljen urotničkom tezom o Pameli Anderson koja vodi specijalni rat protiv Hrvatske, ili nasrtajem na HRT-ovu novinarku Maju Sever koju je svojedobno nazvao “najboljim primjerom arogantnog i bahatog SDP-ova propagandista koji promovira propalu totalitarističku ideologiju”, optužio je da mrzi sve hrvatsko te lucidno primijetio kako je “licemjerno da emisiju Hrvatska uživo uređuje takva osoba”.
Za Domovinu sa Škorićem- naprijed! Možda i pod ruku s Plenkovićem…
Arhiva: HDZ-ov dernek u Gospiću (foto HDZ)
