Hrvatske statistike postaju beznadno crne. I sve crnje…U jednom danu ubijeno je devet ljudi. Da, ubijeno. Svih devet zbog nefunkcioniranja sustava. Šest nepokretnih ili jedva pokretnih staraca, natiskanih u neprikladnu dašćaru, vjerojatno nekoć staju za stoku, u takozvanom staračkom domu u Andraševcu kod Oroslavlja, ugasilo se u najgorim mukama, dok ih je pržila vatra i gušio dim. Troje je u stilu divljeg zapada pokosio mladić na splitskom asfaltu, jer mu je, navodno, prekipjelo maltretiranje kriminalaca kojima policija i pravosuđe nisu mogli ili nisu htjeli stati na kraj. Sustav je potpuno zakazao. A njegove stjegonoše šute…
Još zbrajaju izborne rezultate i prave računice za nove. To je njihov jedini svijet, oni ovaj ne poznaju i ne primjećuju. Niti se za njega osjećaju odgovornima. Iako su ga upravo oni skrojili i modelirali po svojim potrebama i potrebama svojih podobnika.
Posipanje pepelom empatije…
Premijer Andrej Plenković došao je u Zagorje na mjesto tragedije. Nedugo za njim i ministrica “socijalnog resora” Vesna Bedeković. Izrazili su sućut obiteljima stradalih. I otišli. Nije im palo na pamet zatražiti ostavke odgovornih ili ih sami makar ponuditi. A tko je odgovoran kad sustav ne funkcionira, ako ne Vlada i njezin prvi ministar?!
Zar ne bi bilo u skladu s demokratskom kulturom i profesionalnom etikom da je ministrica, za primjer svima ostalima, prva odstupila? Pa zaboga, šestoro starčadi živo je izgorjelo, kao u kakvom hororu! A odgovorni prošetaju požarištem, pospu se pepelom empatje i odjure svojim crnim vozilima sa zatamnjenim staklima…
U Splitu policija nemušto objašnjava krvavi obračun i hladnu likvidaciju osoba iz narko miljea usred centra grada, kojim je ubojica šetao naoružan kalašnjikovom, tražeći svoje žrtve. Priveli su, kažu, dvije osobe i nad njima provode istražne radnje. Motiv krvavog pohoda je osveta. Mladić je, prema informacijama policije, zadnjih mjeseci bio žrtva zlostavljanja dilera, navodno zbog bratovog nepodmirenog duga prema njima. Dolazili su mu doma, prijetili njemu i obitelji, i od tada je, vele čelnici splitske policije, potpuno rastrojen.
Zašto je mladić u Splitu, inače pomorac, došao u situaciju da pravdu uzme u svoje ruke, da se sa svojim zlostavljačima sam obračuna, pa i pod cijenu da uništi vlastiti život odlaskom u zatvor? Svi znamo zašto. Jer imamo korumpiran i nefunkcionalan sustav, jer se u ovoj zemlji brzo i oštro, bez milosti, sudi samo sitneži, “malim ljudima” bez zaštite moćnika ili kriminalnog podzemlja, a kapitalci pod optužnicama teškim milijune i milijune kuna uživaju sve povlastice slobode i svojih bivših ili aktualnih pozicija. Našim se ulicama slobodno šeću i dileri i mafijaši, kriminalci od formata, peru svoj prljavi novac kroz legalne poslove i druže se, pa i posluju, s političarima. Zar nismo i nedavno imali slučaj besprizorne likvidacije kod Omiša čiji je počinitelj imao dossier s preko 153 kaznene prijave, a odležao je u zatvoru možebitno nekoliko mjeseci ukupno?
Anarhija
Kakvo je to pravosuđe koje takve pušta na slobodu, a zatvara klince s dva grama marihuane u džepu? Kakvo je to sudstvo koje u deset i više godina ne izrekne pravomoćnu presudu nikome od tzv. političke elite, u osnovi običnih lupeža i hohštaplera koji su krali i otimali od ovog naroda gdje god im se pružila prilika? Dokad će se razvlačiti postupci sanaderima, vidoševićima, bandićima i sličnima? Dokad će se ljudi iz državnog vrha u ovoj zemlji bez kompleksa i srama družiti i javno pokazivati s optuženicima i osuđenicima?
Mali čovjek sve to gleda, sluša, pamti, akumulira bijes, i jednog dana naprosto eksplodira. I onaj mladić u Splitu koji je te subote izašao iz kuće s kalašnjikovom dugo je gomilao gnjev, dok nije pukao. Sustav ga nije štitio od nasilnika, pa je on odlučio sam zaštiti svoju obitelj, ignorirajući sustav. Društvene mreže gore od potpore mladiću koji je pravdu uzeo u svoje ruke. Od ubojice promaknut je u nacionalnog heroja. Zar ne vidimo što se događa, kuda to srljamo, i kako smo blizu anarhiji? A naš se premijer hvali postignućima svoga mandata?! Kakva vražja postignuća, pa ova je zemlja u zadnjih nekoliko godina propala u crnu rupu, rastočena korupcijom, kriminalom i beznađem koje je otjeralo i više stotina tisuća ljudi najpotentnije dobi iz Hrvatske!
Umjesto grupa za podršku mladiću, ali i ubojici, trebali bi organizirati prosvjedne skupove i grupe za pritisak na institucije kako bi ih sustavnim prozivanjem prisilili da rade svoj posao jer ih svi mi za to plaćamo.
Kao što skupo plaćamo i pravosuđe koje, nažalost, pribjegava dugotrajnosti postupaka, osobito kad je riječ o moćnicima pred sudom, kako bi izbjeglo donošenje presuda, predmet odvelo do zastare…
Ovu državu skupo stoji i sustav socijalne skrbi, a da bi se trpjela i tolerirala nevjerojatna indolencija u nadzoru ustanova koje su dio te skrbi. Starački dom kod Oroslavlja bio je u nadzoru samo kad mu je odobravana dozvola za rad koju mu je izdala županija. Za svega 13 štićenika. A nakon tragedije, utvrđeno je da ih je u Domu 26! Drveni dvorišni objekt u kojem je smrt stigla šestoro korisnika nikad nije dobio dozvolu za rad. Oni su bili – nepostojeći. Kao i dio osoblja Doma koje je servisiralo 26 štićenika, a ne prijavljenih 13. Netko od članova obitelji izjavio je da je cijena u Domu vrlo prijhvatljiva- 3.500 kuna po štićeniku. Za njih 13, ilegalnog novca, baš kao što su “ilegalci” bili i oni koje je vatra progutala…
Ministrica, župan, gradonačelnik, svi su odgovorni!
Dakle, nema tu dvojbe: odgovorna je ministrica jer se tragedija dogodila u njezinom resoru koji je propustio taj dio sustava kontinuirano i temeljito nadzirati, pogotovo jer je nadležna inspekcija pri Ministarstvu; odgovorna je i županija, odnosno župan, jer su izdali rješenje o radu za 13 korisnika a stvarno ih je u Domu bilo 26, što je naprosto nemoguće da u županiji nisu znali, jer, ako ništa drugo, ono bar jednom godišnje, o Božiću, iz kurtoazije, a ne stvarne brige za stare i nemoćne, župan obiđe staračke domove i slika se s korisnicima za političke potrebe; odgovoran je i Grad koji nije intervenirao, a sam je gradonačelnik izjavio kako je Dom ostavljao dojam ugodne ustanove u kojoj je uvijek vladala topla obiteljska atmosfera. Bio je, vidio je, nije ga zanimalo u kakvim objektima su starci zbrinuti i kakve dozvole vlasnici imaju. Ali, da tamo ima puno više od 13 korisnika, i predškolsko dijete bi izbrojilo…
Prema tome, nitko od nabrojenih u lancu odgovornosti nema pravo prebacivati krivnju na onog drugog, kako je to učinila ministrica Bedeković i njezino Ministarstvo, braneći se tezom da je to privatni dom kojeg ministarstvo ne financira a dozvolu mu daje županija. Ili, kako je po istom obrascu, odmah “potegnuo” isto oružje župan, pravdajući se kako je Ministarstvo naležno za nadzor ustanove, a oni samo za dozvole za rad. A Ministarstvo nikad nije provelo kontrolu rada ove ustanove, kao ni brojnih drugih, o čemu je, uostalom, kao i uvijek, vrlo otvoreno i jasno progovorila pravobraniteljica Lora Vidović.
Tisuće domova za umirovljenike, djecu, osobe s poteškoćama u razvoju u Hrvatskoj nadzire svega devet-deset inspektora, upozorila je Vidović i skrenula pozornost na neprovođenje nadzora, osim kod izdavanja odobrenja za rad ustanove. Sugerirala je i da se nadzor decentralizira, s ministartsva na lokalne razine, jer je to praktičnije, jednostavnije. A da li će nadzor biti briga osnivača ustanova ili će se osigurati kroz jačanje kapaciteta Centara za socijalnu skrb, o tome treba odlučiti. I sve je to navela u izvješću kojeg je sačinila još za 2018., ali ono još nije do Sabora ni stiglo !
Toliko o odgovornosti, neradu, neredu i neodgovornosti, zapravo indolenciji sustava. A indolentni mogu biti jer zbog toga nikomu ne odgovaraju i ne trpe nikakve konzekvencije. Ali trpi društvo, trpe hrvatski građani bilo kao izravne žrtve takvog nefunkcionalnog sustava ili kao članovi obitelji štićenika, a posljedica je potpuni gubitak povjerenja građana u sustav. Uz takvu razinu nepovjerenja s jedne strane, a indolencije s druge, nema napretka.
