Sad ozbiljno i sasvim iskreno: Je li naša aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović oboljela od opsesivno kompulzivnog poremećaja? Što se s njom događa? Pritisak drugog mandata i drugog HDZ-ovog, navodno, prikrivenog kandidata, o kojemu ovisi i budućnost njezinog stranačkog šefa? Uvjerenje da je prvorazredna državnica i miljenica naroda? Potpuno pogrešna percepcija o sebi i svijetu oko sebe? Ova je žena u finišu predsjedničke kampanje potpuno izgubila busolu. I racio. Čak i pristojnost. Bezočno laže. Čak i fizički nije sasvim nalik sebi. Promijenila se njezina gestikulacija, mimika, govor tijela, izraz lica, njezin je nastup pretvoren u nepodnošljivu, degutantnu i nekoordiniranu afektaciju. Kao da nastupa u amaterskoj predstavi, a ne u ozbiljnoj kampanji za predsjednicu države…
Sad nam iz Osijeka čak obećava kako je dogovorila s određenim državama, i da će otvoriti nova radna mjesta, protivno onima koji tvrde da se to ne može. Ali, kakva?! Naši će mladi ljudi ići drugdje na obuku, a onda će kod kuće, u Hrvatskoj, preko interneta zarađivati osam tisuća eura mjesečno! Zamislite što to znači za naše mlade? Za naše sinove, i druge- izjavila je u nastupu svoje najnovije zabrinjavajuće egzaltacije…
Sad je već, reklo bi se, i premijeru neugodno. Nije lako objašnjavati, i to samo nekoliko dana prije prvog kruga predsjedničkih izbora, o čemu to KGK brsti. Ipak, pokušao je spasiti kandidatkinju svoje stranke za Pantovčak navodom kako je predsjednica o tome razgovarala s premijerom Izraela, Benjaminom Netanyahum prilikom boravka u toj zemlji u srpnju ove godine. Radi se, kaže Plenković, o angažmanu naših mladih ljudi uglavnom u IT tvrtkama. To baš ništa ne znači, a osobito, ne objašnjava što je Kolinda to dogovorila s Izraelcima…
Njezin repertoar nebuloza svakim danom je sve ekstenzivniji. Ekstremniji. Uistinu zabrinjavajući. Najprije se uvalila potpuno neprimjerenom izjavom da će Milanu Bandiću, bude li osuđen, u zatvor nositi kolače. Dakle, njoj čak ni eventualna presuda za Bandićev kriminal koji bi ga smjestio iza brave, ne bi smetala da ga prijateljski posjećuje i dariva kolačima. Poslije se nemušto branila presumpcijom nevinosti, ali o tome uopće nije bilo govora, jer, ona je kanila u zatvor osuđeniku, a ne u kućni posjet optuženiku koji se brani sa slobode!
Njezinim bizarnostima, pače, sad već doista najprizemnijim glupostima, kao da nema kraja. Gubi se čak intrigantnost kritike, zasjenjuje je neka unutarnja empatija i nelagoda koju KGK izaziva i kod najljućih oponenata. Postaje vam žao te lijepe žene čiju ljepotu od unutarnje praznine više i ne primjećujete. Postala je teret i sebi i stranci, bogme, sve više i svojoj obitelji…
A upravo je počela zloupotrebljavati u kampanji čak i svog supruga Jakova, koji je stoički, svaka čast na otpornosti, sve njezine eskapade izdržao. Ali, lako je bilo dok je tek statirao, dok je uz nju samo neprimjetno, koliko je to moguće uz njegove proporcije, stajao. No, sad ga se dohvatila kao štapa na koji se naslanja, očito shvaćajući kako je ljudima simpatičan u toj svojoj izloženosti porugama zbog nje, početno čak i sprdnji, dok šaljivci nisu shvatili da čovjek doista može otrpjeti puno, a da ne pokaže ni ljutnje ni bijesa. Za razliku od svoje razmetljive družice koju je pozicija, slava i funkcija pretvorila u praznu vreću ničim opravdane taštine i narcisoidnosti.
I što sad radi? Na svaki predizborni skup gdje dođe, apostrofira prisustvo svoga Jakova, kako bi se mogla zavaravati da bar dio spontanog aplauza kojeg taj čovjek izmami, pripada i njoj.
U Osijeku se, ničim izazvana, težeći ganuću, navodno, konzervativnog stranačkog publicuma, disciplinirano privedenoj publici ispovjedila kako Jakov tu večer nije mogao biti s njima, zbog obiteljskih razloga. Ali im šalje pozdrave. Ostao je doma brinuti o obitelji, jer im je upravo stigla kći sa studija u SAD-u, pa se, razumljivo, netko mora brinuti o toplini obiteljskog doma, dok je ona zauzeta kampanjom. Kad što? Nedužnog Jakova, i ne sluteći kako ga vlastita bračna družica uvaljuje u potpuno besmislenu laž, uhvatile su kamere fotoaparata Pixellovih snimatelja u Sisku na hokejaškoj utakmici između Hrvatske i Srbije…
Čemu to predsjednice? Takvu bedastu infantilnost nije moguće tolerirati čak ni puno niže rangiranim političarima, nekmoli šefici države. Što se događa? Prerano je za demenciju…
Pa onda taj nogometni ushit , pa Luka, “Lukica Modrić je k’o moj sin”, to tepanje nogometašima i izborniku Daliću ispod svake razine predsjedničke dužnosti, to koketiranje s navijačkim skupinama, pozivanje na svenogometnu ljubavnu navijačku idilu, jer “ja volim i Osijek, i Zagreb, i Zadar, i Rijeku, i Split i Gorbnik“, drobila je KGK s navijačima Kohorte patetično zazivajući “ujedinjenje u ljubavi prema domovini koju su nam dali Dalić i naši nogometaši prošle godine”. Zaboga miloga, zar nam je Dalić sada mjera zajedništva i ljubavi prema domovini? Zar izbornik ne prima plaću za ono što radi, a zar Lukica i ostali za transfere ne dobiju daleko više negoli bi trebalo za podizanje kvalitete opremljenosti svih hrvatskih škola, za veće plaće svih podcijenjenih profesora, za ozbiljno reformiranje obrazovnog sustava?
Hvali se svojim izbornim programom, kakav nitko od njezinih konkurenata nema, a ni pod prijetnjom oružjem se nije dala na javno sučeljavanje. Evo, sad je, navodno, ipak pristala na HRT-ovo. Razumije se i zašto…
I taj program, kao i većinu svojih govora, prezentira s blesimetra, uz didaskalije, koje je upozoravaju kakvom će gestikulacijom, kakvim osmijehom, kakvom kretnjom popratiti koji dio ingenioznog programskog projekta za Hrvatsku kao novu Švicarsku.
Naša se predsjednica usudila čak i slikati uz ogradu Bijele kuće djetinjasto uvjerena kako će to svome priglupom narodu prodati kao Trumpovu dobrodošlicu kolegici iz Hrvatske. Za koju, tog trenutka, Trump jedva da je znao i da postoji…
I da ne spominjemo cijeli bogati opus naše KGK, sve njezine laži, opsjene, obećanja, besramna udvaranja puku… Ta žena doista pati od deluzije. Ona više i ne zna što je stvarnost, a što zbilja. Na žalost, čini se da ne razlikuje ni dobro od zla, sudeći po prijateljima kojima se okružuje. Od Bandića kojemu bi u zatvor odano nosila kolače iz svoje domaće kuhinje, do Zdravka Mamića koji joj je priređivao rođendanske proslave i večerice.
Jest da smo osiljeni balkanski oprdak kojemu je EU još uvijek na dugom putu, ali, zar zbilja zaslužujemo predsjednicu koja urgentno treba ozbiljan tretman, a ne državu s kojom će se u dokolici, rekreativno zabavljati?